Na društvenim mrežama saznao sam tužnu vijest o smrti – 26. decembra 2021, u devedeset drugoj godini – velikog mirmekologa Edwarda O. Wilsona, kojeg je, ne bez izvjesne proizvoljnosti, Tom Wolfe prozvao “novim Darwinom”. Iako je bio najveći stručnjak za mrave koji je koračao ovim svijetom, ipak to nije bio razlog zašto je uživao tako široku popularnost, koja je sezala daleko izvan granica uskog kruga specijalista.
Danas Wilsona možda pamte po njegovim posljednjim naučnopopularnim knjigama o kreativnosti i smislu života, ili po tome što je popularizirao izraz “bioraznolikost” i postao jedan od najaktivnijih branilaca onoga što taj koncept zahtijeva (njegov prijedlog da se polovina naše planete ostavi netaknutom kako bi se sačuvala i potakla raznolikost vrsta koje ga naseljavaju naišao je na ogromnu pažnju), ali mi, stara garda, sjećaćemo ga se po jednom drugom, mnogo kontroverznijem poduhvatu, mada ne i manje uticajnom. Wilson je bio otac naučne discipline poznate pod nazivom sociobiologija, koja je prošla kroz svakojake peripetije. Njegovo istoimeno djelo (ili, tačnije, naslovljeno kao Sociobiologija: nova sinteza) označilo je prekretnicu u teorijskoj biologiji.
Objavljena 1975, knjiga je zapravo samo proširila na druge životinjske vrste teorijski pristup koji je Wilson već uspješno primijenio na mrave. Taj pristup sastojao se naprosto od toga da se društveno ponašanje vrsta koje posjeduju tu crtu objasni pomoću adaptacionističkih hipoteza, u skladu s onim na šta se pozivala sama Darwinova teorija. To je bio zadatak kojeg se, nakon opasnih zastranjenja proisteklih iz socijalnog darvinizma koncem XIX i početkom XX vijeka, a naročito nakon nacističke Sozialbiologie, niko nije usuđivao iznova prihvatiti.
Da je Wilson svoje gledište ograničio isključivo na mrave, pa čak i na čimpanze ili neke druge ne-ljudske primate, njegovo razmatranje bi se svelo tek na jedan zanimljiv prijedlog, možda smion, ali usredsređen na polje evolutivne biologije, koja nikad nije imala previše zagovornika, premda nije manjkalo njenih kritičara među laicima. Ali Wilson je posljednje poglavlje knjige, nekih jedva trideset stranica, posvetio ljudskim bićima, i tako je planuo skandal.
Zar se usudio tvrditi da iza društvenog ponašanja ljudskih bića stoji biološko, a možda čak i genetičko objašnjenje? Zar se Wilson htio vratiti starim idejama o povezanosti društvenog, ekonomskog ili političkog uspjeha s navodnim adaptivnim prednostima koja ispoljavaju uspješni pojedinci i iznaći biologističko opravdanje za status quo? Zar se u društvenim naukama nije dovoljno učvrstila ideja da su socijalne i kulturne komponente ljudskog bića tvorevine koje se pokoravaju promjenljivim odrednicama u kontekstu okruženja?
Protivljenje Wilsonovim pretenzijama, koje je četiri godine kasnije ponovio u svojoj knjizi O ljudskoj prirodi, nagrađenoj Pulitzerom, bilo je tako snažno da ne samo da su ga zasule razorne kritike u naučnim časopisima i mas-medijima već je bio izložen i uznemiravanju koje je kulminiralo onog dana kada su ga izvjesne osobe iz publike, na njegovom predavanju, zalile kantom hladne vode. Među njegovim najžešćim i najustrajnijim kritičarima bili su članovi skupine Science for the People i dvojica kolega s Harvarda, univerziteta na kojem je radio: Richard Lewontin i Stephen Jay Gould. U Wilsonovoj sociobiologiji vidjeli su nešto malo više od pseudonauke jasnog konzervativnog usmjerenja koja, u nastojanju da društveno ponašanje ljudi zasnuje na genetici i tako ga prikuje za našu prirodu, sprečava napredak ka bilo kakvom ozbiljnom pokušaju da raskrstimo sa nepravdama i nejednakostima koje nas pogađaju. S druge strane, među najopreznijim i najrigoroznijim kritikama s teorijske tačke gledišta našli su se stavovi koje je filozof biologije Philip Kitcher iznio u svojoj knjizi Vaulting ambition.
Premda se debata nikad nije mogla vratiti na strogo akademski teren s obzirom na naznačene političke implikacije, polemika se prilično stišala kada je Peter Singer, koji bi se teško mogao optužiti za konzervativizam, objavio 1999. knjižicu pod nazivom Darvinistička ljevica, u kojoj je nastojao umiriti čitaoce s ljevice pokazujući im da darvinizam nipošto nije njihov neprijatelj. Kao što Singer piše na prvim stranicama, “kucnuo je čas da ljevica ozbiljno prihvati činjenicu da smo mi životinje koje su prošle evoluciju te da nosimo pečat našeg nasljeđa, ne samo u anatomiji i DNK-u već i u našem ponašanju.”
Sociobiologija je, razumije se, imala slabih tačaka, kao što je i slučaj s drugim odvažnim novatorskim teorijama. Možda je jedna od njenih glavnih mana stav da su konkretne manifestacije društvenog ponašanja (uključujući ideje i vjerovanja ili, u krajnjoj liniji, izvjesna epigenetička pravila) odabrane prirodnom selekcijom. Vremenom je ova problematična pretpostavka eliminisana u disciplini-nasljednici: evolucijskoj psihologiji. Ona smatra da selekciji podliježu psihološki mehanizmi koji postaju prilagodljivi i favoriziraju nastanak navedenih oblika ponašanja pod odgovarajućim okolnostima. Ali to nije bio jedini problem.
Nećemo se sada baviti tehnikalijama. Spomenimo samo da su hipoteze koje je ponudila sociobiologija prilično spekulativne i da ih je empirijski teško, da ne kažemo nemoguće, provjeriti, što je dovodilo u pitanje sam naučni karakter te discipline. Nadalje, njeni kritičari isticali su da su sociobiološka objašnjenja u mnogim slučajevima patila od jednog sumnjivog genetičkog determinizma. Wilson je uvijek odbijao potonje gledište, insistirajući na tome da ne treba brkati determinizam, po kojem geni određuju kulturne forme, sa tezom, koju je on zapravo podržavao, o koevoluciji gena i kulture.
Nije to bila jedina filozofsko-naučna polemika u koju se Wilson upetljao. Da bi pružio adaptacionističko objašnjenje altruizma i drugih aspekata društvenosti, kako kod ljudi tako i kod drugih životinja, pozvao se na grupnu selekciju, to jest na staru Darwinovu ideju, praktično napuštenu, prema kojoj prirodna selekcija, u tim slučajevima, može direktno djelovati na grupe organizama, a ne samo na pojedinačne organizme. U godinama koje su uslijedile biolozi i filozofi biologije opet su uzeli u obzir grupnu selekciju, ali uz ograničene funkcije.
U sferi epistemologije, takođe je vrlo kontroverzna bila teza koju je branio u jednoj od svojih ponajboljih knjiga Pomirenje: jedinstvenost znanja, objavljenoj 1998. Ono što je u početku Wilson predstavljao kao hvalevrijedan projekat (i tako često priželjkivan) s ciljem da se omekšaju granice između nauke i humanistike, budući da je “najveći poduhvat duha uvijek bio i uvijek će biti nastojanje da se nauka poveže sa humanistikom” i s obzirom da “aktuelna fragmentacija spoznaja i haos u filozofiji kao rezultat toga nisu […] odrazi stvarnog svijeta, već proizvodi znanja”, neki humanisti su protumačili kao prikriveni pokušaj naučnikâ da prisvoje dobar dio humanističkog kolača, ako ne i sve.
Pokret treće kulture (Wilson je više volio izraz “treće prosvjetiteljstvo”), u koju su neki uklopili njegov pristup, nastao je pod sumnjom (vjerovatno nepravednom u Wilsonovom slučaju, ali ne toliko i kad je riječ o autorima poput Johna Brockmana) da se društvu u stvari želi prenijeti ideja da naučnici mogu dati bolje rezultate od humanista u područjima i temama u kojima su ovi bili tradicionalno neuspješni.
Završiću ovo podsjećanje na Wilsona ličnom anegdotom. U proljeće 2007, tokom istraživačkog boravka na Univerzitetu Harvard, gdje je Wilson još uvijek podučavao kao profesor emeritus, imao sam priliku da ga slušam uživo. Držao je predavanje na Divinity Schoolu, što je heripoterovski naziv koji Anglosaksonci obično daju teološkim fakultetima na svojim univerzitetima. Išao je tamo, po vlastitim riječima, da ubijedi ljude od vjere da je očuvanje bioraznolikosti planete nezaobilazan zadatak ukoliko želimo zadržati temeljne aspekte stvoriteljevog djela, zbog čega će vjernici i ekolozi morati da se međusobno uvažavaju kao dobri saveznici.
Ne znam do koje je mjere, uprkos svojoj snažnoj harizmi, bio u stanju ubijediti prisutne da njihova religiozna vjera treba da ih potakne da se bore za ekologiju ili, barem, da joj pristupe s razumijevanjem, ali moram priznati da njegova besjeda, koja je prerasla u knjigu, nije bila ni visokoparna ni isprazna, i da je u Sjedinjenim Državama, zemlji gdje religija uživa mnogo značajniju javnu ulogu nego u drugim zapadnim zemljama, imala i te kakvog odjeka. Radilo se, bez sumnje, o govoru velikog biologa koji je znao da njegov uticaj može biti iskorišten da se potakne briga za sav živi svijet na ovoj planeti. To je jedan od glavnih moralnih zadataka koji nam predstoje, a kojem je on posvetio svoje napore u posljednjim godinama života.