Roth: Zombi demokratija

Zašto se autokrati više i ne pretvaraju da u svojim društvima provode demokratiju

Tokom proteklih deset godina, autokrate širom svijeta usavršile su tehniku ​​„upravljanja“ demokratijom ili tehniku „navođenja“ demokratije. U Bjelorusiji, Egiptu, Rusiji, Ugandi, Venecueli i u drugim zemljama, autoritarni lideri povremeno su održavali izbore kako bi ojačali svoj legitimitet, ali su i preuzeli monopol nad medijima, ograničili aktivnosti civilnog društva i manipulirali državnim institucijama i resursima kako bi osigurali svoj ostanak na vlasti.

Takve metode, međutim, nikada nisu potpuno efikasne, a njihova efikasnost postaje sve slabija s obzirom da su se građani opametili i naučili djelovati u ovakvim lažiranim sistemima. Sve veći broj autokrata je stoga primoran oslanjati se na sve žešće oblike represije: oni i dalje periodično održavaju izbore s obzirom da građani izbore očekuju, ali se čak i ne pretvaraju da su ti isprazni postupci glasanja slobodni ili pošteni. Rezultat ovakve situacije je sve veći broj društava koja bi se mogla nazvati „zombi demokratijama“ – zombiji izbornih političkih sistema koji su lako prepoznatljivi ako se posmatra samo forma, ali kojima nedostaje suština.

Kao što su autokrate prešle s upravljanja demokratijom na zombi demokratiju, u tom pravcu moraju ići i oni koji su zagovornici ljudskih prava. Dok su se ranije mogli suprotstaviti upravljanoj demokratiji ciljajući svojim napadima na određene autokratske tehnike – recimo, na ograničenja nametnuta civilnom društvu ili hapšenja novinara – sada se moraju boriti protiv zombi demokratije koristeći se pristupom koji je daleko više frontalan, pristupom koji autokratama oduzima legitimitet koji žele dobiti provođenjem svojih izbornih šarada.

Jezivi zombiji

Tradicionalne diktature ne pretvaraju se da su demokratska društva. Saudijska i emiratska monarhija čak se i ne trude održati direktne izbore na držanom nivou. To ne pokušavaju ni kineska komunistička partija i njima slične vlasti na Kubi, u Sjevernoj Koreji i Vijetnamu; ili autoritarne vlade bez pardona koje su na čelu nekih zemalja postsovjetske centralne Azije: Kazahstana, Turkmenistana i Uzbekistana. Drugi autoritarni režimi, poput vojne hunte u Mjanmaru koja je ubila stotine i zatvorila hiljade demonstranata nakon što je u februaru preuzela vlast, srušili su s vlasti izabrane vlade i potpuno raskrstili s demokratijom.

Ali, vlade sve većeg broja zemalja prikrivaju svoju autokratsku vladavinu demokratijom koju se pretvaraju da provode – da bi se tokom prethodnih godina do te mjere razotkrile, i skinule ovaj tanki veo, da to postaje gotovo smiješno. Dobar primjer je Rusija, koja je velikim dijelom napredovala prema statusu zombi demokracije zbog situacije s vođom opozicije Aleksejom Navalnyijem i nekoliko njegovih manevara oko demokratije kojom se upravlja iz Kremlja. Kremlj je dugo držao opoziciju pod kontrolom jer je manipulirao javnim mnijenjem putem svog dominatnog utjecaja na državnu televiziju i druge medije. Ali, Navalny je uspio zaobići moskovsku kontrolu nad informacijama praveći zgodne dokumentarne filmove o korumpiranim radnjama predsjednika Vladimira Putina koji su imali desetine miliona pregleda na YouTubeu.

Nakon što je Navalnom 2013. godine omogućio da se kandidira za gradonačelnika Moskve, kada je osigurao 23 posto glasova, Kremlj je zabranio njegovoj stranci, kao i drugim istinski neovisnim opozicijskim strankama, da učestvuju na izborima. Međutim, Navalny je 2019. uspio zaobići to ograničenje pozivajući Ruse da glasaju za kandidate umjerenih pseudo-opozicionih stranaka čije je djelovanje Kremlj dozvolio – provodeći strategiju “pametnog glasanja” koja je imala za cilj ugroziti vladajuću stranku Jedinstvena Rusija. Ruske vlasti su reagirale protjerivanjem Navalnog u kaznenu koloniju, nastojeći da svakog kandidata koji ga je podržao kazne kao “ekstremistu”, a neke od preostalih nezavisnih medija u zemlji svrstali su u kategoriju “stranih agenata”. Rusija će i dalje imati izbore, ali se neće čak ni pretvarati da postoje istinska opozicija ili slobodne javne izborne rasprave.

Putinovi ideološki sljedbenici u Bjelorusiji i Mađarskoj poveli su svoje zemlje sličnim putem ka zombi demokratiji u Evropi. Nakon što je 1994. godine preuzeo funkciju, bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukashenko oslanjao se na ograničavanje djelovanja medija i civilnog društva kako bi nad svojom zemljom zadržao čvrstu kontrolu. Kad je pokušao osvojiti šesti mandat za predsjedničku funkciju 2020. godine, pretpostavljao je da će vjerovatno lako pobijediti nakon što je u pritvor poslao glavne opozicione kandidate. No, građani su podržali Svetlanu Tikhanovsku, suprugu jednog od pritvorenih političara iz opozicije, čime su prisilili Lukashenka da se posluži očiglednom izbornom krađom i masovnim pritvaranjem i mučenjem demonstranata. Kasnije je njegova vlada procesuirala novinare koji su ga kritizirali kao i zagovornike ljudskih prava, te je ukinula desetine grupa koje su djelovale u okviru civilnog društva i nezavisnih medija. Čak je išao tako daleko da je jedan komercijalni avionski let natjerao na prinudno slijetanje kako bi uhapsio jednog od lidera opozicione stranke.

Mađarska je krenula drugim putem ka zombi demokratiji. Nakon što je 2010. godine po drugi put osvojio vlast, premijer Viktor Orban preuzeo je kontrolu nad većinom državnih medija, zamijenio nezavisne sudije sudijama koje je sam odabrao, nametnuo je ograničenja grupama u okviru civilnog društva, lažirao izborne rezultate u nekih izbornim jedinicama i iskoristio javna sredstva kako bi osigurao da i dalje ima veliku većinu u Parlamentu. No, Orbanova strategija krenula je nizbrdo 2019. godine, kada je njegova stranka izgubila lokalne izbore u mnogim velikim gradovima. Suočen s mogućnošću da bi njegova stranka sljedeće godine mogla doživjeti neuspjeh na parlamentarnim izborima i biti poražena od ujedinjene opozicije, Orban nastoji osigurati da njegova stranka ima kontrolu nad državom bez obzira na to koje stranke formiraju vlast. Njegova stranka neprimjetno je preuzela kontrolu nad odborima koji rukovode mnogim državnim institucijama i formirala je fondacije kojima upravljaju njegovi stari prijatelji koji će kontrolirati mnoge državne resurse i djelovati izvan kontrole zakonodavnih organa vlasti.

Zombi demokratija zaživjela je i u Latinskoj Americi, najviše u Venezueli i Nikaragvi. Nakon što je vladajuća stranka venecuelanskog moćnika Nicolása Madura izgubila na parlamentarnim izborima 2015. godine, iskoristio je svoju kontrolu nad izbornim i sudskim vlastima kako bi osigurao da sljedeći izbori ne budu ni slobodni ni pošteni. Vrhovni sud dozvolio je vladinim pristalicama da preuzmu opozicione stranke, a snage sigurnosti privele su opozicione lidere i maltretirale njihove pristalice kako bi onemogućile opoziciju da odnese pobjedu. Reagirajući na međunarodni pritisak, Madurova vlada nedavno je imenovala dva zvaničnika iz opozicije na funkcije u Nacionalnom izbornom vijeću zemlje, ali ostaje da se vidi hoće li ovaj ustupak značajnije poboljšati uslove u kojima se održavaju izbori u ovoj zemlji.

U Nikaragvi, predsjednik Daniel Ortega također postepeno sve više postaje autokrata. Kad su 2018. godine izbili veliki protesti protiv njegove vlasti, njegova Vlada reagovala je represijom i ubijanjima: policija i naoružane provladine grupe brutalno su se obračunale s demonstrantima a u tim sukobima poginulo više od 300 ljudi, a 2.000 ih je povrijeđeno. Vlasti su privele stotine građana i pokrenule još jedan val hapšenja uoči predsjedničkih izbora predviđenih za novembar ove godine. Sedam predsjedničkih kandidata i najmanje 20 kritičara vlasti je uhapšeno, a time je omogućeno Ortegi da se praktično bez i jednog protivnika kandidira za svoj četvrti uzastopni mandat.

Bliski istok i Afrika također nisu izbjegli pošast zombi demokracije. Nakon što je koalicijska vlada turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana izgubila na izborima za gradonačelnika 2019. od kandidata koji su predstavljali savez opozicije, Erdogan je intenzivirao napade na prokurdsku stranku koja je podržala kandidate saveza opozicije, te je smijenio i zatvorio njihove gradonačelnike i dao zeleno svjetlo za sudski postupak koji se vodi s ciljem ukidanja stranke, a zatim i udvostručio napore da spriječi karizmatičnog bivšeg kopredsjedavajućeg opozicije Selahattina Demirtasa da napusti zatvor u kom je proveo posljednje četiri i po godine. Suočen sa sve slabijom podrškom građana, Erdogan je pokušao uništiti nezavisne medije i preuzeti kontrolu nad sudovima. Njegova koalicija također se, izgleda, priprema da donese izmjene zakona o izborima i političkim strankama, bez konsultacija s ostalim političkim strankama, što pokazuje da izbori planirani za 2023. godinu neće biti pošteni.

U Egiptu su, general koji je postao predsjednik Abdel Fattah el-Sisi i njegova vojna hunta, pokušali spriječiti pobjedu nezavisne stranke kao što je Muslimansko bratstvo (koja je pobijedila na posljednjim poštenim predsjedničkim izborima 2012. godine) uvođenjem najrepresivnije vladavine u modernoj istoriji ove zemlje: gašenje nezavisnih medija, maltretiranje predstavnika civilnog društva i zatvaranje desetina hiljada ljudi. Sisi je 2018. godine ponovo izabran, a zvanični – i smiješan – podatak je da je na izborima osvojio 97% glasova. U međuvremenu, predsjednik Ugande Yoweri Museveni ponovo je izabran početkom ove godine s manje impresivnih 58,6% glasova, a to se desilo nakon što su njegove sigurnosne snage uhapsile njegovog glavnog protivnika i maltretirale i ubile mnoge opozicione pristalice.

Na kraju, i Hong Kong poprima neke od karakteristika zombi demokracije. Izborni proces što je omogućio izbornim jedinicama koje su propekinški orijentirane da izaberu polovinu članova vladajućeg Zakonodavnog vijeća već dugo garantira prokinesku većinu. No, nakon ogromne pobjede na lokalnim izborima 2019. godine i usred velikih protesta, prodemokratski kandidati nakratko su imali mogućnost da odnesu prevagu na sljedećim izborima za Zakonodavno vijeće putem primjene neformalnog primarnog sistema. Međutim, protiv učesnika u tom sistemu sada se vodi krivični postupak, a sve aktivnosti opozicionih stranaka ugašene su u skladu sa striknim zakonom o nacionalnoj sigurnosti koji je nametnuo Peking.

Autokratova Ahilova peta

Problem zombi demokratije postao je u tolikoj mjeri akutan, da vlade koje su opredijeljene u namjeri da promoviraju istinsku demokratiju moraju imati strategiju za rješavanje ovog problema. Decenijama je standardni odgovor na demokratije kojima se ovako upravlja bio da se jedan po jedan napadnu instrumenti kojima se vrše izborne manipulacije – prozivanje u slučaju cenzure, suprotstavljanje ograničenjima koja se nameću civilnom društvu ili zaštita prava opozicionih kandidata – da bi se takve vlasti gurnule u pravcu dopuštanja opsežnijeg angažmana civilnog društva, više medijskih sloboda, veće neovisnosti sudstva i održavanja slobodnih i poštenih izbora.

No, suprotstavljanje zombi demokratijama zahtijeva cjelovitiji pristup. Lideri u ovim društvima odustali su od nastojanja da dirigiraju mišljenjem građana, te su se okrenuli ka ukidanju slobode mišljenja, ali čak se i najgore zombi demokracije oslanjaju na određeni nivo podrške građana, koliko god ta podrška bila prisilno osigurana. To daje izvjesnu prednost onim snagama koje nastoje promovirati istinsku demokratiju.

Sjedinjene Države i druge demokratska društva koja slično razmišljaju trebala bi i dalje osuđivati ​​cenzuru i druge pogubne taktike koje zombi demokratije koriste kako bi ušutkale svoje kritičare, kao i političke i pravne mahinacije koje koriste kako bi demokratiji oduzele svaki smisao. Također bi trebali prestati pružati podršku liderima zombi demokratija, bilo da se radi o vojnoj pomoći i prodaji oružja Sjedinjenih Američkih Država Sisiju ili o subvencijama koje Evropska unija daje Orbanu.

Ali, zemlje koje nastoje promovirati istinsku demokratiju trebale bi ići i korak dalje i ciljati na najslabiju tačku lidera zombi demokratije – razotkrivanje korupcije i nezakonitih radnji koje poduzimaju u vlastitom interesu što je osnova na kojoj njihovi režimi opstaju na vlasti. Imajući u vidu da zombi demokrati sve više vjeruju da ih neće podržati čak ni izmanipulirana javnost, sve se više oslanjaju na prijatelje u vojnima snagama i privatnom sektoru kako bi se održali na vlasti. Ali, generali i oligarsi vrlo rijetko istinski vjeruju u zombi demokratiju. Njihova lojalnost kupuje se preusmjeravanjem javnih sredstava u njihovu korist, što je Ahilova peta autokrata.

Demokratske vlade trebale bi ukazati na načine na koje lideri zombi demokratija rade za svoje privatne interese nauštrb javnosti. Sisi i Orban su uništili bolnice u okviru javnog zdravstvenog sektora jer su tako plaćali svojim starim prijateljima. Kremlj je dozvolio prijateljski naklonjenim oligarhima-milijarderima da gomilaju bogatstvo, dok su istovremeno penzije postajale sve niže a plate su stagnirale. Maduro je platio vojsku dok građani Venecuele žive u stanju humanitarne krize. Slične kritike mogle bi se iznijeti na račun većine lidera zombi demokracija.

Nažalost, predsjednik SAD-a Joe Biden propustio je priliku da tokom susreta dvojice lidera u junu u Ženevi suoči Putina s njegovim koruptivnim radnjama. Biden je kasnije rekao da je razgovarao s Putinom “o kršenju ljudskih prava”, ali osim kratkog spominjanja Navalny, nema nikakve javno dostupne informacije o tome šta mu je konkretno rekao. To znači da ruski narod nije mogao čuti kako Biden kritizira Putina i njegove prijatelje oligarhe zbog bogaćenja putem prisvajanja državnih resursa, a zatim uništavanjem demokratije kako ne bi morali odgovarati za svoje postupke.

Biden je bolje nastupio u slučaju kubanskih vlasti jer je naglasio problem korupcije nakon što su početkom ovog mjeseca u cjeloj zemlji počeli prodemokratski protesti. Biden je javno optužio kubanske autoritarne vođe za “bogaćenje” kojim su se bavili umjesto da zaštite ljude od “pandemije i decenija represije i teške ekonomske situacije u kojoj žive”. Ta vrsta oštre kritike ima daleko više odjeka kod građana autoritarnih zemalja od usputne napomene o „ljudskim pravima“ tokom privatnog razgovora.

Najbolji način da se ugroze temelji zombi demokratija je da se pokaže kako su vođe tih zemalja ravnodušne prema građanima kojima tobože služe. Da, autokrate mogu pribjeći brutalnim metodama kako bi se održale na vlasti, ali to je opasna igra. Čak i najžešći diktatori teško ostaju na vlasti kad se javnost potpuno okrene protiv njih. Da bi ubrzali ovakvo svođenje računa, Biden i drugi demokratski lideri trebali bi naglašavati kako su, u svom nastojanju da se održe na vlasti, lideri zombi demokracija potpuno zaboravili na svoj narod.

#prevodi

Šta ne razumijemo o fašizmu
O toleranciji bolesti
Problem s filantropijom
Le Guin: O piscima i slobodi
Novi globalni ekonomski lider
Turska u sukobu sa svima
Cohenov duh u eri Trumpa
Carver: Strah 
Sartre i čudo rođenja
Zagonetna veza korone i sna
Antibiblioteka Umberta Eca
Borges, Márquez, Cortázar
Klein: Nona Flora
Žene koje su promijenile nauku
Zaid: Budućnost knjige
Daft Punk prije epiloga
Vincentovo pismo Theu
Sandomir: Flory, Flory…
Potop i klimatska katastrofa
Kako pomoći Ujgurima
Afganistan – istine i laži
Bolničke covid statistike