Neandertalci simboliziraju naše sopstvene strahove
Od njihovog otkrića prije više od sto šezdeset godina, znanje o neandertalcima kontinuirano raste. Vijesti o nalazima vezanim za njih bez prestanka pune naslovne stranice i lako se izgubiti u svom tom metežu podataka. Oslanjajući se na najsvježije informacije, arheologinja i istraživačica sa Liverpulskog univerziteta Rebecca Wragg Sykes htjela je, u svojoj nedavno objavljenoj knjizi Neandertalci. Život, ljubav, smrt i umjetnost naših dalekih rođaka, naslikati potpun portret ovih opčinjavajućih hominida.
Neandertalci su nam uvijek izgledali kao “glupi rođaci” sapiensa, kao gubitnici evolucije. Zašto to nije tačno? Vjeruješ li da se naše viđenje promijenilo posljednjih godina?
To je pogrešno iz dva razloga. Prvi je da se u posljednjim desetljećima desila revolucija u arheologiji i našem shvatanju svih aspekata neandertalskog života. Postali smo svjesni da su bili kudikamo sofisticiraniji nego što se mislilo: služili su se kamenim oruđem, ali su bili i vješte drvodjelje, rabili su materijale poput kostiju i školjki, a čak su izmislili prvi sintetički materijal, brezov katran, koji su koristili kao ljepilo. Osim toga, bili su vrhunski mesari i iz lovine su vadili najveće i najhranljivije dijelove. Jelovnik im je bio vrlo raznovrstan, pošto su se hranili ne samo krupnom divljači već i zečevima, pticama, morskim mekušcima i biljkama. Na to sve, raspolažemo sa sve više dokaza da se kod njih začeo smisao za estetiku, koji uključuje upotrebu boje, pa čak i miješanje pigmenata.
A drugi razlog zašto neandertalce ne možemo smatrati “gubitnicima” evolucije jeste da danas znamo da je došlo do ukrštanja: neandertalce nisu u potpunosti zamijenili prvi Homo sapiensi, oni su, naime, i dalje u našoj DNK. Najvažnije je istaći ovo: prve skupine sapiensa pristigle u Evroaziju je pogodilo zapravo gore izumiranje nego neandertalce, budući da te pionirske populacije nisu ostavile iza sebe nikakvo genetsko potomstvo. U konačnici, slika koju danas imamo o neandertalcima i koju predstavljam u svojoj knjizi mnogo je složenija i fascinantnija od one koju smo imali prije četrdeset godina.
Ako objedinimo sve nalaze o njihovoj ishrani, društvenom ustroju i modalitetima života, da li bi mogla ukratko opisati kako je izgledao dan jedne “neandertalske porodice”?
Vjerovatno ne možemo govoriti o tipičnoj neandertalskoj “porodici”. Imaj na umu da su živjeli više od 300.000 godina u ekstremnim klimatskim uslovima, koji se kreću od hladnih ledenih do toplih međuledenih doba poput sadašnjeg. Osim toga, nisu samo naseljavali današnju Evropu, oni su, tačnije, bili “zapadni Evroazijci”: pronašli smo ostatke njihovog prisustva od Velsa do Španije, od Palestine do Sibira. To podrazumijeva da su se morali prilagoditi na širok spektar krajolika i okruženja, raznovrsnu geologiju, floru i faunu.
Pa ipak, tačno je da su imali nekih međusobno zajedničkih crta, a jedna od njih je da su vjerovatno živjeli u malim nomadskim skupinama. Ne bi me čudilo da su veći broj dana ustajali u osvit, privučeni mirisom dima iz vatre koja je prethodne noći ostavljana da gori kako bi pružala toplotu i sigurnost. Jedan od dnevnih zadataka bio je, po svoj prilici, prikupljanje drva, borovine u velikom broju slučajeva, a za doručak su možda jeli ono što je preostajalo od koštane srži. Djeca su se sve vrijeme igrala i moguće je da su u tim igrama odvlačila ponekog tinejdžera ili odraslog kako bi zajedno istraživali okolinu i tražili biljke.
Neki od odraslih, vjerovatno muškarci i možda pokoja žena, proveli bi jedan ili više dana loveći van naselja i vratili se s lovinom umotanom u kožu. Ovu lovinu bi obradili već iste noći, uz toplinu ognjišta. Djeca bi se prilikom jela koristila alatkama za rezanje mesa i posmatrala starije da bi naučila kako očistiti kožu. Kako se smrkavalo, svi bi odlazili da se smjeste u stražnji dio špilje, dok bi žeravica nastavila da gori.
Da li su neandertalci imali svoj jezik? Znamo li nešto o tome kako su se organizirali i sarađivali?
Zahvaljujući najnovijim arheološkim iskopinama i analizi fosila, naše gledište o tom pitanju prilično se izmijenilo. Trenutni dokazi kojima raspolažemo o njihovim anatomskim obilježjima sugeriraju da su, po svemu sudeći, neandertalci mogli proizvoditi praktično iste glasove kao i mi. Podjednako je važno reći da analiza anatomije njihovih ušiju sugerira da su hvatali iste zvučne frekvencije, pa tako i ljudski govor, a ta karakteristika je vjerovatno bila prisutna, barem djelomično, kod našeg zajedničkog pretka. Tako da su sigurno imali neki tip glasovne komunikacije.
Ali o čemu su neandertalci razgovarali? Nemoguće je pojmiti složenost njihovog jezika, da li su, naprimjer, pitali jedni druge šta su sanjali prošle noći. Ali arheologija nam pokazuje da se njihovo društvo zasnivalo na organizovanim društvenim skupinama koje su tijesno sarađivale i dijelile resurse. U svemu tome jezik je vjerovatno bio ključan, kao i prilikom učenja i prenošenja složenih tehnologija s koljena na koljeno.
Pored jezika, znamo li da li su neandertalci dijelili s nama neke od onih crta po kojima se razlikujemo od drugih životinja, kao što su smisao za ljepotu i apstraktno mišljenje?
Neandertalci ne samo da su se zanimali za materijale koje su koristili za aktivnosti s praktičnim ciljem. Mislim da danas imamo mnogo dokaza da se kod njih počela rađati neka vrsta “smisla” za estetiku. Arheolozi moraju biti vrlo oprezni kad izvlače tu vrstu zaključaka, kao u slučaju mineralnih pigmenata, koje nalazimo na raznim lokalitetima i obično imaju mnogo praktičnih primjena. Naprimjer, oker se može koristiti za kožu radnih životinja ili kao zaštita od sunca, ali pojedini slučajevi bude sumnju na izvjestan smisao za estetsko. Uzmimo slučaj pećine Fumane u Italiji, gdje su pronađeni ostaci crvenog pigmenta na površini fosilne ljušture za koje ne postoji cjelovito objašnjenje. Ljuštura nije bila ostatak jela, već je pronađena na više od sto kilometara od svog geološkog izvora. A pigment je, štaviše, dolazio iz drugog područja na udaljenosti od četrdeset kilometara u drugom pravcu. Sve sugerira da je školjka namjerno prenesena iz njene originalne lokacije i obojena pigmentom, možda da bi se koristila kao ukras. Ove značajke zajedničke su i drugim potencijalno estetskim predmetima koji su pronađeni, poput kamenja s urezanim motivima. I čak bi neki od tih ostataka školjki mogli predstavljati sisteme bilježenja ili jednostavnog brojanja.
Druge kulturne manifestacije koje nadilaze smisao za praktično imaju veze sa smrću i željom za transcendencijom. Šta znamo o tome?
Odnos neandertalaca prema mrtvima jedna je od velikih tema za koje sam nastojala objediniti sve najnovije informacije u svojoj knjizi, zato što je mnogo interesantnija i raznovrsnija nego što se čini površnom oku. Danas raspolažemo rastućim dokazima da su neandertalci cijela tijela povremeno ostavljali zaštićena u zonama pripremljenim za to. U drugim prilikama su ih, naprotiv, obrađivali, komadali i čak jeli. I nema uvijek jednostavnih objašnjenja za te postupke, kao što bi na primjer bila glad.
S druge strane, sve kao da ukazuje da se susrećemo sa jednom kompleksnom verzijom onog ponašanja koje smo vidjeli kod čimpanzi, koji ostvaruju interakciju s truplima rođaka i prijatelja, peru ih, a čak je primijećeno da koriste čačkalicu za preminule. Možda nam danas to može zazvučati čudno, ali običaj da se sačuvaju dijelovi mrtvih dobro je dokumentiran kroz cijelu kasniju praistoriju Homo sapiensa i još uvijek se upražnjava u nekim ne tako dalekim kulturama: religiozne relikvije svetaca ili sam obred pričesti su vrlo jasni primjeri.
Sačuvali smo u sebi određeni postotak neandertalske DNK i postoje dokazi da je u različitim momentima dolazilo do ukrštanja. Ima autora koji će čak ustvrditi da neandertalci nisu vrsta za sebe, nego da smo mi i neandertalci jedna ista vrsta. Kakav je tvoj stav?
Ta debata je odraz poteškoća na koje nailazimo suočavajući se s fosilima, ali i s realnošću živih organizama. Biolozi mogu posmatrati ponašanje blisko povezanih vrsta koje se ukrštaju, poput polarnih i mrkih medvjeda ili krava i jakova. U slučaju neandertalaca, DNK nam govori da se križanje odvijalo više od 200.000 godina i neki od tih mješanaca su vjerovatno bili plodni. To nas ne bi trebalo iznenaditi na biološkom nivou, pošto dijelimo zajedničkog pretka starog manje od 700.000 godina. Čak se i kitovi poput beluge i narvala, koji su u slabijem srodstvu nego mi s neandertalcima, ukrštaju i imaju potomstvo. Ali, da se vratim na fosile, koji nam pokazuju da smo, uprkos miješanju, i mi i oni ostali vrlo različiti na fizičkom nivou, nismo se “stopili” u istu vrstu. I to ukazuje na nešto bitno: iako je seks mogao biti uobičajen rezultat susreta između sapiensa i neandertalaca, ali i između neandertalaca i drugih bliskih srodnika kao što su denisovci, moguće je da su pomenuti susreti bili vrlo sporadični stotinama milenija.
Mnogo se govorilo i raspravljalo o izumiranju neandertalaca. Postoji mnoštvo hipoteza na tu temu. Šta znamo, a šta ne o tome? Da li je takmičenje sa Homo sapiensom odigralo neku ulogu?
Nemamo jednostavan odgovor na to pitanje. Jasno je jedino da nema ni fosila ni arheoloških ostataka neandertalaca u posljednjih 40.000 godina. Moguće da je klima uticala, ali ne toliko hladnoća koliko razdoblje vrlo naglih i neočekivanih temperaturnih promjena. Istina je da su neandertalci već preživjeli slične uslove u prošlosti, ali moguće je da su se ovaj put stvari odvijale drugačije.
Danas takođe znamo da su se prvi Homo sapiensi rasijavali od Afrike do Evroazije mnogo prije nego što se mislilo (prije najmanje 180.000 godina), ali tek u posljednjih 55.000 godina pojavljuju se ostaci jedne karakteristične arheologije, s više simboličkih elemenata. Genetika nam takođe pokazuje da su te skupine Homo sapiensa, iako malobrojne, bile bolje međusobno povezane u smislu cjelokupne populacije od neandertalaca. Moguće da su upravo te snažnije i raširenije društvene mreže, a ne toliko ta navodna obdarenost većom inteligencijom, predstavljale razliku zahvaljujući kojoj je naša vrsta preživjela u teškim vremenima. Ali kao što sam ranije prokomentirala, neke od tih pionirskih populacija Homo sapiensa pogodila je veća stopa izumiranja na genetičkom planu nego neandertalce… i dalje mnoga pitanja ostaju otvorena.
Zašto misliš da ljudi osjećaju tako snažnu fascinaciju neandertalcima? Šta ih čini tako specijalnim?
Neandertalci su bili s nama od početka našeg istraživačkog putovanja ka porijeklu ljudskog roda. To su bili prvi hominidi koji su priznati kao takvi (1856), pa zato predstavljaju “Drugog”, u smislu drugačijeg oblika ljudskosti. Ne možemo izbjeći da ih koristimo kao ogledalo da bismo shvatili sami sebe. Ali to mnogo govori i o nama samima, budući da se ono što mislimo i osjećamo o neandertalcima promijenilo ne samo na području arheologije u posljednjih sto šezdeset godina nego i kad je riječ o našim vlastitim očekivanjima i željama.
Promjena tog odnosa prepoznaje se i u načinu kako ih predstavljamo u paleoumjetničkim rekonstrukcijama. Današnji neandertalci nam uzvraćaju pogled, osmjehuju se i grle svoju djecu. Fascinantni su nam i dalje zato što simboliziraju našu urođenu radoznalost: voljeli bismo da ih sretnemo i upoznamo. Ali simboliziraju i naše strahove vezane za pitanje šta znači biti čovjek i za činjenicu da opstanak i izumiranje ponekad više zavise od sreće nego od inteligencije.
Koje je, prema tvom mišljenju, najfascinantnije otkriće o neandertalcima koje je obilježilo posljednjih nekoliko godina?
Zadržaću se na dva impresivna pronalaska. Jedan se odnosi na kognitivnu složenost njihove tehnologije: nedavno otkriće pokazuje da su, pored ljepila od brezovog katrana, neandertalci takođe razrađivali metode za pravljenje adheziva od borovine i pčelinjeg voska. To podrazumijeva eksperimentisanje i radoznalost za materiju, što se uklapa u širu sliku o načinu kako su razumijevali fizička svojstva stvari u vlastitom okruženju.
Drugo otkriće je impresivno i neobično: u pećini Bruniquel u Francuskoj pronađena su dva pogolema kruga sačinjena od polomljenih stalagmita, sa dvije velike gomile u sredini i tragovima paleži. Komadi su brižljivo birani zavisno od veličine, jedni su stavljeni na hrpu, a drugi postavljeni u ravnotežu na one ispod, nalik na minijaturni Stonehenge. Za taj rad bili su potrebni sati, a tvorevina se nalazi u samoj utrobi brežuljka, na mjestu previše mračnom za obitavanje, i stara je 174.000 godina. Čudna je i monumentalna, a nijedna vrsta hominida – barem koliko nam je poznato – nije napravila apsolutno ništa slično tome ni mnogo godina kasnije.
A na koje pitanje o neandertalcima bi voljela da se nađe odgovor?
Voljela bih znati šta su nosili sa sobom kad su se kretali s jednog mjesta na drugo. To zvuči jednostavno, ali odgovor bi bio izuzetno prosvjetljujući pošto bi nam otkrio na koji način su anticipirali budućnost, da li su dijelili teret i koje stvari su bile vrijedne za njih. Da li su nosili kamen za izradu alatki i hranu na sljedeće odredište? Ili su možda nosili svoje stvari “od kuće do kuće”, naprimjer omiljeno oruđe za obradu krzna i kožne prostirke? I kako da objasnimo tako osebujne predmete kao što je ljuštura iz Fumanea koja je prenijeta iz tako velike udaljenosti? Možda ćemo jednog dana, ako pronađemo kakvog zaleđenog neandertalca u sibirskom permafrostu, moći da mu postavimo sva ta pitanja…