Vincentovo pismo Theu

Etten, 7. novembar 1881. godine

Stari moj,

Ovo pismo je namijenjeno isključivo tebi, zadržat ćeš ga za sebe, hoćeš li?

Neću se iznenaditi, Theo, ako mi kažeš da je moje prošlo pismo na tebe ostavilo djelomično čudan utisak. No, nadam se da ti je taj utisak omogućio da stekneš neku sliku o cijeloj situaciji. Pokušao sam da nagovijestim proporcije i planove dugim i ravnim potezima uglja, a kada se povuku potrebne pomoćne linije, onda poteze ugljem brišemo maramicom ili napravimo šaru i počnemo crtati intimnije detalje.

Dakle, pišem ti ovo pismo u intimnijem i ne tako grubom i oštrom tonu u odnosu na ono prošlo koje sam ti napisao.

Prije svega, moram te pitati jesi li uopšte zaprepašten činjenicom da postoji ljubav koja je toliko ozbiljna i strastvena da je ne mogu ohladiti ni brojna odbijanja riječima nikada, ne, nikad i nikad?

Ljubav je ustvari nešto toliko pozitivno, nešto toliko snažno, nešto toliko stvarno, da je osobi koja voli nemoguće ugušiti taj osjećaj na isti način na koji bi mu bilo nemoguće da se ubije. Ako mi na ovo odgovoriš tvrdnjom pa ipak, ima ljudi koji se odluče dići ruku na sebe i tako okončaju svoj život, ja ću ti na to jednostavno odgovoriti, stvarno mislim da ja nisam čovjek s takvim sklonostima.

Život mi je postao izuzetno drag i drago mi je što volim. Moja ljubav i moj život su jedno te isto. Ali, odgovor je ‘nikad, ne, nikad’, odgovorit ćeš mi.

A moj odgovor na to je, stari moj, ja trenutno to ‘nikad, ne, nikad’ smatram kockom leda koju prislanjam na srce kako bih je otopio.

Procjena ko će pobijediti, hladnoća te kocke leda ili vrelina mog srca, delikatno je pitanje o kojem ti još uvijek ne mogu ništa reći i volio bih da ni drugi o tome ništa ne govore ako nemaju reći ništa bolje od taj led se otopiti neće, budalaština i slične takve pozitivne insinuacije. Da je ispred mene santa leda sa Grenlanda ili arhipelaga Nove Zemlje, ne znam koliko metara visoka, koje debljine i širine, onda bi to bio težak slučaj – prigrliti takvog kolosa i prisloniti ga na srce ne bi li ga otopio.

Ali, budući da još uvijek nisam vidio da me na kursu koji sam zauzeo vreba kolos takvih razmjera, ponavljam, ona sa svojim nikad, ne, nikad i ostalim nije metrima visoka i široka, a ako sam dobro izmjerio, može se lako rukama obuhvatiti, onda ne vidim da je moje ponašanje budalasto. A što se mene tiče, pritišćem santu nikad, ne, nikad na srce; drugog izbora nemam, i ako pokušam da je otopim sve dok ne nestane – ko se može tome usprotiviti??? Zašto ih je fizika učila da se led ne može otopiti, za mene ostaje nejasno.

Jako je tužno ovo što ima toliko ljudi koji se protive ovome, ali ne namjeravam se prepustiti melanholiji i obeshrabriti se. Daleko od toga.

Oni koji bi da budu melanholični, neka budu. Meni je melanholije dosta, i samo ću se radovati kao što se ptica ševa raduje proljeću! Neću pjevati ni jednu drugu pjesmu nego pjesmu koja kaže aimer encore! (ponovo voljeti!) Theo, sviđa li ti se to nikad, ne, nikad? Mislim da ti se sigurno ne sviđa! Ali, čini mi se da ima ljudi kojima se sviđa i, možda nesvjesno – naravno u najboljoj namjeri i za moje dobro – gube vrijeme pokušavajući otrgnuti santu s mojih grudi; nesvjesno moju rasplamsalu ljubav zalijevaju hladnom vodom, s više vode nego što su svjesni.

Ali, stari moj, ne vjerujem da će te i tolike kante hladne vode moći uskoro ohladiti ovu moju ljubav…

Misliš li da je obzirno što porodica insinuira da moram biti spreman da ću uskoro čuti da je prihvatila nekog drugog, bogatijeg udvarača; da je postala prilično zgodna i da će bez sumnje neko zatražiti njenu ruku; da ću joj postati nesimpatičan ako odem dalje od brat i sestra (to je bila krajnja granica); da bi bila takva šteta ako u međuvremenu (!!!) propustim bolju šansu (!!!)…

Zna li čovjek koji nije naučio reći ona, i nijedna druga, šta je ljubav? Kad su mi to rekli, tada sam svim srcem svojim, svom dušom, svim umom osjetio – ona, i nijedna druga.

Neki će možda reći svijetu pokazuješ slabost, strastvenost, vlastitu glupost i neznanje, kada kažeš, ‘ona, i nijedna druga’.

Dodaj još jednu žicu svom luku, nemoj se doživotno obavezati. Daleko od toga! Neka ova moja slabost bude moja snaga. Ja ću biti ovisan o njoj, i nijednoj drugoj; a čak i da mogu, ne bih želio biti neovisan o njoj.

Ali, ona je voljela drugog i uvijek misli samo o prošlosti; a čini se da je savjest grize čak i pri pomisli na neku moguću novu ljubav. No, postoji izreka, i vi to znate, Il faut avoir aimé, puis désaimé, puis aimer encore [čovjek je prvo morao voljeti, pa nevoljeti, pa onda opet voljeti].

Aimez encore: ma chère, ma trois fois chère, ma bien aimée [ponovo voljeti: draga moja, moja tri puta draga, moja dragana].

Primijetio sam da uvijek razmišlja o prošlosti i da joj se s predanošću prepustila, zakopala se u prošlost. Tada sam pomislio: iako poštujem taj osjećaj i premda osjetim tu njenu duboku tugu i ta njena tuga me potresa, ipak mislim da u tome postoji jedna doza fatalizma.

Dakle, to ne smije obeshrabriti moje srce nego moram biti odlučan i čvrst, poput čelične oštrice. Pokušat ću izgraditi nešto novo što neće zamijeniti staro, nego što ima pravo na svoje mjesto.

A onda sam započeo – isprva grubo, nespretno, ali ipak čvrsto – i završio s riječima: Kee, volim te kao što sebe volim… Tada je rekla nikad, ne, nikad.

Šta je suprotno od nikad, ne, nikad? Ponovno voljeti! Ne znam ko će pobijediti. Samo Bog zna, a ja znam samo jedno, bolje da se držim svoje vjere! Kad se ovo desilo ljetos, nisam bio na to spreman, osjetio sam prvo da je to strašan udarac poput smrtne kazne, i na trenutak me je taj osjećaj potpuno oborio na zemlju.

Tada se u toj neizrecivoj tjeskobi duše u meni pojavila misao jasna poput svjetlosti u noći: ko se može pomiriti s tim, neka se miri; ali ko ima vjere, nek vjeruje! Tada sam ustao, ne odustajući nego vjerujući, sa samo jednom mišlju u glavi ona i niko drugi.

Reći ćete, od čega ćete živjeti ako je pridobiješ? Ili je možda nećeš pridobiti. Ali ne, nećeš ti to tako reći. Ko voli, taj živi; ko živi, taj radi; ko radi, taj ima šta da jede.

Tako da kroz sve ovo ostajem smiren i siguran i to utječe na moj rad, što me privlači više nego ikad samo zato što osjećam da ću uspjeti. Ne da ću postati nešto specijalno, nego samo obično; i pod običnim hoću reći da će moj rad biti dobar i razuman i da će imati pravo da postoji i da služi nekoj svrsi.

Mislim da nam ništa ne otvara oči prema životnoj stvarnosti kao što nam oči otvara istinska ljubav. A onaj ko je zaista svjestan stvarnosti života, da li je na pogrešnom putu? Mislim da nije. Ali, s čim ću upoređivati taj neobični osjećaj, to neobično otkriće ljubavi? Jer kad se čovjek ozbiljno zaljubi, to je zaista kao da otkriva novu hemisferu.

I zato bih volio da si i ti zaljubljen, ali tada žena mora ući u tvoj život; međutim, kao i kod drugih stvari, onaj ko traži naći će, iako je to pronalaženje jednostavno stvar sreće, a ne neke naše posebne zasluge.

A onda će biti veliko iznenađenje kad nađeš nekoga, i – i – i – ako se tada suočiš ne sa da i amin nego s nikad, ne, nikad, to na početku nije prijatno nego je užasno. Ali, kao što ujak Jan s pravom kaže, vrag nikada nije tako crn kao što ga slikaju; isto je i s nikad, ne, nikad.

Sad kad si primio i pročitao ovo pismo, moraš mi uskoro pisati ako već nisi, jer otkako sam ti sve rekao, jedva čekam tvoje pismo. Ne mislim da ćeš ovo što sam ti rekao shvatiti na krivi način nego mislim da na sličan način razmišljaš o ovom pitanju i potrebi ona, i nijedna druga općenito.

Bilo kako bilo, piši mi što prije, i vjeruj mi,

Iskreno tvoj, Vincent

#prevodi

Šta ne razumijemo o fašizmu
O toleranciji bolesti
Problem s filantropijom
Le Guin: O piscima i slobodi
Novi globalni ekonomski lider
Turska u sukobu sa svima
Cohenov duh u eri Trumpa
Carver: Strah 
Sartre i čudo rođenja
Zagonetna veza korone i sna
Antibiblioteka Umberta Eca
Borges, Márquez, Cortázar
Klein: Nona Flora
Žene koje su promijenile nauku
Zaid: Budućnost knjige
Daft Punk prije epiloga
Sandomir: Flory, Flory…
Potop i klimatska katastrofa
Roth: Zombi demokratija