“Zašto se ljudi toliko zanimaju za mene kad albume objavljujem tek s vremena na vrijeme?”, upitala je Kate Bush jednog novinara 1989. Jedan od razloga zašto je Bush zvijezda vodilja mnogim izvođačima je u tome što je njoj izgleda duboko stalo do vlastite umjetnosti, a nimalo do pažnje koju njena muzika privlači. Očima javnosti vraća se samo kada ima nešto ponuditi. S obzirom da nije objavila studijski album još od 50 Words for Snow iz 2011. i da je njena serija koncerata 2014. (prvi nastup uživo u trideset pet godina) rasprodana u tren oka, to se ne dešava baš često. “Ne mislim da je moj život naročito zanimljiv”, izjavila je 2016. “Dosta držim do privatnosti i volim da me predstavljaju moje pjesme.”
Ali bilo bi nepošteno Bush nazvati samotnjakinjom zato što ona, po svoj prilici, živi jedan vrlo lijep, normalan život s mužem Dannyjem McIntoshem i uvijek je prijazna kad ima nešto da kaže. Nedavno se ova šezdesettrogodišnjakinja ponovo ukazala u javnosti da bi odala priznanje fantastičnom viralnom uspjehu svog singla iz 1985. Running Up That Hill (A Deal with God), nakon što je odigrao ključnu ulogu u najnovijoj sezoni televizijske serije Stranger Things. Pjesma je dospjela među prvih deset na top-listama i u Velikoj Britaniji i u SAD-u. Prošle sedmice bila je daleko najstrimiranija na svijetu nadmašujući hitove Harryja Stylesa i Bad Bunnyja, a ove sedmice penje se i prema broju jedan na britanskim ljestvicama. Dok ovo čitate, barem jedan dobronamjerni tinejdžer je mrcvari svojom izvedbom na TikToku. “Sve je to jako uzbudljivo!”, napisala je Bush na svom sajtu zasipajući pohvalama televizijsku seriju.
Pjesmu je napisala u svojoj kući u seoskom zaleđu okruga Kent, u ljeto 1983. Tekst je izraz radikalne empatije: maštarija o dogovoru s Bogom koji bi trebao omogućiti da ona i njen ljubavnik zamijene mjesta tako da napokon razumiju jedno drugo u potpunosti. Ne iznenađuje da je postala LGBTQ+ himna (a 2018. čuli smo je i u tv-seriji Pose). Kako i dolikuje, upravo je kantautorkin momak i saradnik Del Palmer programirao užurbane elektronske bubnjeve koji nas uvode u tu pjesmu i u album Hounds of Love. Diskografska kuća EMI je odbacila prvobitni naziv, A Deal with God [Dogovor s Bogom], da se pobožni kupci ploča i radijski didžejevi ne bi sablažnjavali, ali nametnuta alternativa, kako Graeme Thomson piše u svojoj biografiji Kate Bush Under the Ivy, bila je “savršena analogija” za album: “život je težak, ali se ipak krećemo ka cilju”.
Neki prekaljeni fanovi Kate Bush iziritirani su aktuelnom lavinom poznih obožavalaca, ali barem u Velikoj Britaniji nema smisla ponašati se zaštitnički prema pjesmi koja je slovila za veliki hit 1985, a bila je i remiksovana za ceremoniju zatvaranja Olimpijskih igara 2012. Tako da Bush i nije neko skriveno blago, ali je nekako i dalje prati aura kultne umjetnice. “Prilično sam iznenađena da je dosta mojih stvari, koje baš i ne pripadaju mejnstrimu, bilo tako uspješno”, rekla mi je 2011.
Vrlo je teško objasniti odakle Kate Bush vuče korijen. Ne u doslovnom smislu, naravno: kao kćerka doktora i medicinske sestre, uživala je u ugodnom, donekle boemskom odrastanju djeteta iz srednje klase u kentskoj suburbiji. Preko zajedničkog porodičnog prijatelja, demo-traka s više od pedeset kompozicija dospjela je do Davida Gilmoura iz Pink Floyda, što je rezultiralo potpisivanjem ugovora za EMI kad je imala šesnaest. Poznato je da je četvrti singl The Man with the Child in His Eyes napisala ni manje ni više nego u svojoj trinaestoj. Rekla je da je to radila iz zabave. Njene prijateljice išle su na balet ili gimnastiku poslije nastave; ona je pisala pjesme.
Ali odakle pjesme vuku korijen? E to je misterija. S Wuthering Heights [Orkanski visovi] zasjela je na prvo mjesto slušanosti u martu 1978, u jeku panka i diska. Da novopridošla devetnaestogodišnjakinja prodajom nadmaši Abbu, Blondie i Bee Gees, i to sa scenskim omažom jednom romanu iz 1847, to je zaista bilo nešto posebno. Kada nekog umjetnika upoređujemo sa Joni Mitchell ili Arethom Franklin, evociramo i širu tradiciju folk rock pjevača-tekstopisaca ili soula, ali kad se pozivamo na uticaje koji stoje iza Kate Bush, mislimo na nešto jedinstveno. Njena mladalačka ljubav prema Davidu Bowieju i Eltonu Johnu ne pomaže mnogo u objašnjavanju onog što je postigla riječima, slikama, melodijom i glasom. Bolje ćemo je upoznati kroz njenu sklonost prema filmovima Powella i Pressburgera, romanima Johna Wyndhama, bajkama i pričama o duhovima. Njeno stvaralaštvo kombinuje specifični engleski misticizam s ništa manje engleskim smislom za apsurdni humor.
Ulazak u zemlju fantazije
Poslije neuobičajeno rizične odluke da se odustane od turneja u svojoj dvadesetoj, Bush je mogla da se usredotoči na snimanje ploča preuzevši ulogu koproducentice albuma Never for Ever (1980) i ekperimentišući s najnovijom tehnologijom. Njeno sljedeće ostvarenje, spektakularno čudni i nesputani, samoproducirani The Dreaming bio je prekretnica nakon koje je sve bilo moguće. “Odlaziti s njom svaki dan u studio bilo je kao da ulaziš u zemlju fantazije”, prisjeća se inžinjer zvuka Nick Launey. Sličan smisao za kreativnu kontrolu razvila je i kad su se snimali videospotovi. Njena autonomija je inspiracija za umjetnice koje obično gledaju kako se zasluge za polovinu njihovog kreativnog angažmana pripisuju muškim saradnicima. “Genijalno!”, rekla je St. Vincent za The Dreaming. “Totalno je rasturila.”
Nakon šoka koji je izazvao The Dreaming, najneočekivanija stvar koja je mogla doći od Bush bila je megahit. Zahvaljujući singlovima kao što su Running Up That Hill i Cloudbusting, Hounds of Love je postao četvrti najprodavaniji album u Velikoj Britaniji 1985, odmah iza Dire Straitsa i Phila Collinsa. Ova ploča nalazi nadahnuće u prelascima u tuđe tijelo, horor filmovima iz pedesetih i ekscentričnom psihijatru Wilhelmu Reichu, dok B stranu posvećuje halucinantnoj sviti koja pjeva o ženi izgubljenoj na moru, s tim da se zvučni ukus Kate Bush slagao s popularnošću koju su na vrhuncu osamdesetih uživali Fairlightovi sintisajzeri i LinnDrumove ritam mašine. Zvuči ujedno intimno i epski.
Razumljivo je da je dva dueta snimila s Peterom Gabrielom. Nije bilo neuobičajeno da umjetnici 1980-ih prelaze iz umjetničke u pop muziku (The Human League) i obrnuto (Talk Talk), ali Bush, kao i Gabriel, izbrisali su tu razliku. Iako se njena vizija ponekad preklapala s onim što je publika željela, muzičarku nije bilo briga kad bi to izostalo. Nova pjesma koju je snimila za kolekciju proslavljenih singlova The Whole Story iz 1986. bila je Experiment IV, bizarna numera o tajnom vojnom projektu za razvoj audio superoružja, s videospotom koji je ocijenjen prebrutalnim za popularnu muzičku tv-emisiju Tops of the Pops. Ali nedugo nakon toga bila je itekako sretna da napiše pjesmu za romantičnu komediju Johna Hughesa She's Having a Baby. Izuzetno dirljiva stvar This Woman's Work zasjenila je sam film, te se pojavljivala, ostavljajući snažan utisak, u tv-serijama poput Sluškinjine priče i Statista. Ona je neko ko će skovati pedeset sjajnih sinonima za snijeg (ljeskosjaj, gorski jecaj) i zatražiti od Stephena Frya da ih izrecituje, ili će u istoj stvari udružiti Princea i komičara Lennyja Henryja. U njenoj muzici razdvajanje šoubiznisa i avangarde jednostavno ne postoji.
Ako je Bush ikad ispala iz mode, to je bilo devedesetih, kada se povukla s estrade zbog porodičnih razloga, a nakon razočarenja albumom The Red Shoes iz 1993. On je dobio ime po filmu o ženi koja izgubi život zbog posvećenosti umjetnosti. Njena povratnička ploča iz 2005. Aerial razriješila je tu tenziju preplićući, s jednim izraženijim holističkim pristupom, kreativnost, porodični život i prirodu. Njena muzika, kako kaže, “dolazi iz jednog spokojnog mjesta”.
Uticaj Kate Bush je, međutim, bio konstantan, a među njene učenike spadaju Tori Amos, Fiona Apple, Lady Gaga, Bat for Lashes, Goldfrapp, Florence Welch, Joanna Newsom, Tricky i Outkast. Neki umjetnici otvore vrata prema nekoj novoj sobi u kući muzike; Bush je jedna od šačice onih čija je mašta otkrila postojanje čitavog niza odaja. Za nju, sve može biti zametak pjesme (inspiracija za Aerial obuhvata pranje veša, ptičiji pjev i broj π) i svaka perspektiva je legitimna: dijete, fetus, pljačkaš banaka koji govori kokni, istraživač Himalaja, muškarac koji gleda svoju ženu kako se porađa, utvara. Ona je avanturist i alhemičar; perfekcionist i sanjar.
Za jednog genija, Bush je neuobičajeno fina i ne prati je zao glas napaćene umjetnice teškog karaktera. Njen najbliži susret s kontroverzom bio je kad je hvalila Theresu May kao ženu na čelu vlade 2016. Od Joni preko Arethe i Adele do Mary J Blige, veliki ženski izvođači se često povezuju s izražavanjem emocionalnog bola – slomljeno srce je njihov pokretač – ali Bush ima rijedak talent za radost, empatiju i čudo.
U intervjuima je dražesna, ali i vješta u izbjegavanju, nesposobna ili nesklona da riječima izrazi zašto i kako stvara muziku tako magičnog intenziteta. Što više ističe da nema nikakvih nerasvijetljenih tajni, to nas više opčinjava. Rekla mi je da voli kad slušaoci pogrešno čuju ili pročitaju njene pjesme sve dok izvlače nešto pozitivno iz tog iskustva: “Da li ste razumjeli šta je umjetnik osjetio, to je u principu beznačajno. Bitno je kakav se osjećaj stvori u vama.”
Running Up That Hill doslovno pita: “Želiš li osjetiti kako se osjećam?” – i desetine miliona prihvataju poziv. Kad sam nedavno posjetio Spotify, stvar je imala 188 miliona strimova otkako je objavljena na platformi; u ponedjeljak je broj skočio na 213 miliona. Ne mrdnuvši ni prstom, Bush je opet postala pop senzacija. Šta više tražiti od nje kad njene pjesme govore tako mnogo?