Javier Cercas, autor nezaboravnih djela kao što su Anatomija jednog trenutka i Salaminski vojnici, mnogo je više od briljantnog romansijera. Prodornim i originalnim pogledom promatra istorijske i političke fenomene, i to kroz globalnu perspektivu. Majstorski kombinuje književne alatke, novinarstvo, istoriju i filozofiju. Na polju sopstvenog zanata, imao je smjelosti da napusti put istorijskog romana i zakorači u pravcu čiste fikcije i noara. I pritom u sve unosi toplinu i šaljivost punokrvnog Španjolca. Ali i strast angažovane ličnosti.
La Nación: U vašim djelima kao da sve vrijeme koegzistiraju najsvjetliji i najtamniji dijelovi ljudskog bića. Primjećuje se neprestana napetost između tih suprotstavljenih aspekata. Gledajući tako na ljudska proturječja, da li se priklanjate optimizmu ili pesimizmu? Šta mislite koji aspekt prevagne na kraju?
Cercas: Ja sam zapravo kompulzivni optimista, što mislim da nije dobro. Vjerujem da je pesimizam pametniji od optimizma. Pesimista se ničemu ne nada. Moglo bi ga se definisati stihovima Ricarda Reisa, Pessoinog heteronima, koji glase: “Onom ko se ničem ne nada / šta god mu dan udijeli / ma i mrvu / mnogo je.” Kad se ničem ne nadate, sve je blagoslov; biti živ je blagoslov. Suprotno tome, za optimiste bi se mogla uzeti definicija Ambrosea Biercea, američkog pisca, iz Đavolovog rečnika, jedne izvanredne knjige. Ovako se definiše riječ godina: “Period od tri stotine šezdeset i pet razočarenja” [preveo s engleskog Srđan Vujica, Svetovi, 1992]. Tako dane živi optimista. Zato bih volio biti pesimista, ali nisam. Mislim da bi pametna bila Gramscijeva formula: pesimizam inteligencije i optimizam volje. Odnosno, budimo svjesni realnosti, svjesni da zlo pobjeđuje i da ćemo umrijeti, ali djelujmo za najbolje moguće ishode. To ja pokušavam. Ali insistiram: moj instinkt je prožet optimizmom. Tek naknadno razum nastoji da ga koriguje.
La Nación: Svijet je upravo iskusio pandemiju sa tragičnim posljedicama, a trenutno u Evropi bukti rat. To kao da je naglasilo klimu nestabilnosti i nesigurnosti, sa sve maglovitijom vizijom budućnosti. Da li je gotovo sa sigurnim lukama?
Cercas: Sva ljudska bića su, uvjeren sam, mislila da žive u kriznim vremenima. I bila su u pravu zato što kriza znači promjenu. To je značenje riječi kriza. Mislim da se već u Hamurabijevom zakoniku tvrdi da je gotovo s kulturom, da je gotovo sa svijetom. Pa ipak, istina je da su nas u proteklim godinama poklopile tri krupne uzastopne krize. U jednom momentu, koncem XX vijeka, vladao je opšti optimizam, iako su i tada mnogi naslućivali mračnu budućnost. Ali prevladavao je optimizam: okončao se Hladni rat, u Evropi se rađao euro, demokratija se učvršćivala kao jedina opcija… I onda su nas pogodile tri monumentalne krize. Najvažniju smo zaboravili i možda se ovdje manje osjetila, ali po mom sudu ta je bila najdisruptivnija: finansijska kriza 2008. Jedino se, po dimenzijama i dubini, može uporediti s onom iz 1929. To su ekonomske krize iz kojih izbijaju političke, veliki su to zemljotresi. Krah 1929. rezultirao je snaženjem fašističkih i totalitarnih režima na skoro cijelom Zapadu, što se ne tako davno razriješilo Drugim svjetskim ratom. Cijena je bila pedeset miliona mrtvih. Strašno. S krizom od 2008. nastalo je ili je osnažilo na skoro cijelom Zapadu ono što mnogi nazivaju nacionalpopulizmom, za koji ne možemo baš reći da je fašizam, zato što se istorija nikad doslovno ne ponavlja, ali jeste jedna reformulacija fašizma, odnosno totalitarizama. Razlike su, naravno, vidljive, ali u nacionalpopulizmu ima mnogo elemenata fašizma. Najvidljivi je nacionalizam, ali nije jedini. A drugi elementi nisu prisutni, poput težišta na primjeni nasilja, mada strpimo se još malo… Stoga je slom 2008. označio jedno veliko nazadovanje. Ljudi zaboravljaju da fašizam nije bio svugdje isti; postojali su razni fašizmi. Njemački fašizam nije bio isti kao talijanski ili španski; razlikovale su se i latinoameričke varijante. Ni nacionalpopulizam nije svugdje isti. Donedavno njegovo najvidljivije lice predstavljao je Donald Trump na vlasti, ali razvile su se i mnoge druge varijante. Brexit je jedna od njih. Ovdje, u Južnoj Americi, takođe ste tome posvjedočili: Chávez je primjer. U Evropi, katalonski secesionizam je drugi primjer. Salvini u Italiji, Le Pen u Francuskoj. I, svakako, režimi poput Orbánovog (u Mađarskoj) koji u srcu Evropske unije, koja bi trebala da je bastion demokratije, vrlo ozbiljno teže ka autoritarizmu. Na djelu je prva velika kriza u ovom vijeku. I ja vjerujem da je invazija na Ukrajinu prva opsežna ratna manifestacija nacionalpopulizma. Putin se izdigao u lidera nacionalpopulizma. Evo nekih vrlo očiglednih elemenata: Putin je uveliko doprinio Trumpovom dolasku na vlast; uveliko je doprinio Brexitu; finansirao je Salvinija; njegovo prijateljstvo s Le Pen je jasno. Države poput Venecuele i Nikaragve održavaju izvrsne veze s njim, a Kinu da ne spominjemo… Zbog toga rat u Ukrajini nije samo rat između Ukrajine i Rusije; to je evropski rat, rat između nacionalpopulizma i demokratije, dvaju velikih pokreta koji se upravo sad, u svojim raznim varijantama, bore za premoć u svijetu. Vidjećemo kako će se to završiti… Prema tome, želim reći da, premda je u svim epohama čovjek osjećao da živi u vremenu golemih kriza, morate biti slijepi pa da ne vidite da su u ovom momentu veliki ulozi u igri. Ali sve počinje, po meni, s krizom 2008.
La Nación: Vlada klima ljutnje, nelagode i beznađa, odakle izrasta populizam… Autoritarizam kao da jača na osjećaju nespokojstva koji prožima mnoga zapadna društva.
Cercas: Nema sumnje. Tako je i fašizam iskoristio to društveno nespokojstvo. I to je svugdje slučaj. Jednako kao i totalitarizam, nacionalpopulizam predlaže tobože jednostavna rješenja, elementarna, sentimentalna, za racionalne i u biti složene probleme. Jedna od zajedničkih značajki je sentimentalizacija politike. Mi Katalonci iskusili smo to iz prve ruke: sentimentalizacija politike je cilj politike, zato što možemo raspravljati o razlozima, ali ne i o našim sentimentima. Vidjeli smo to i na primjeru Brexita: hvata te uzbuđenje što si Britanac, kličeš take back control. Tu se pojavljuje druga temeljna komponenta tih pokreta: laž. I nije da se sada laže više nego prije, nego su sada kapaciteti za širenje laži mnogo veći zahvaljujući apsolutnoj neuređenosti društvenih mreža, gdje pravila nema.
La Nación: S obzirom na napredovanje te nacionalpopulističke struje, kakvu odgovornost i ulogu imaju intelektualci?
Cercas: Vlast nastoji da najprije osvoji jezik. Osvoji jezik i osvojio si stvarnost. To je ono što se sada naziva narativom, pričom… Ko kontrolira priču kontrolira stvarnost. A mi pisci smo povlašteni korisnici riječi. I kada govorim o piscima, mislim i na novinare, koji su možda više pisci od pisaca samih zato što to rade svakodnevno. Zato je naša odgovornost ogromna. Prva odgovornost mene kao romansijera jeste da pišem najbolje moguće romane, s najvećom složenošću, najvećim bogatstvom, najvećom hrabrošću i najvećom slobodom. Romane koji mijenjaju život ljudi. Mnogi romansijeri su to činili; ne ja, dakako. Ali definitivno Cervantes, Flaubert, veliki pisci, mijenjaju naše živote. Ali pored toga što smo pisci, mi smo građani i živimo u stvarnosti; ne živimo na Marsu. I neki od nas čak pišu na društvenim mrežama. Tako da je prva obaveza nas kao građana da branimo istinu, da spriječimo prostituisanje riječi i maskiranje stvarnosti, da pričamo kako jest i vodimo borbu na život i smrt protiv laži.
La Nación: I da li je ta borba sve neravnopravnija?
Cercas: Vi novinari to znate bolje od mene zato što se svaki dan borite s tim. Ne sviđa mi se kad novinari kažu da je to stvar intelektualaca. Ne, to je stvar svih nas. Prvo moramo reformulirati ideju intelektualca; meni se ta riječ nikad nije dopadala; mrzim kad me zovu intelektualcem. Svi smo mi to, a vi, novinari, prije svih. Vi se svaki dan borite protiv laži i priča; svaki dan pokušavate ispričati istinu. Danas novinarstvo ima veću odgovornost nego ikad zato što su kapaciteti za širenje laži veći nego ikad. Stoga je pred nama jedna nužna borba za istinu.
La Nación: Društvene mreže postavljaju izuzetno složenu dilemu: one su sredstvo za manipulacije i laži, ali i veliki kanal za slobodu izražavanja. Svaki pokušaj reguliranja mogao bi biti riskantan…
Cercas: Protiv sam demoniziranja društvenih mreža. One su kao televizija i, usudiću se reći, kao knjige. Zato što u svijetu knjiga postoji Don Quijote, ali i Mein Kampf. Mogu se koristiti i za dobro i za loše, jednako kao televizija. Samo što su društvene mreže van kontrole. Izvjesni gospodin po imenu Elon Musk dođe i kupi društvenu mrežu koja vlada svijetom, a niko mu ne postavlja nikakva pravila. Isto kao što ti ne možeš objaviti šta god ti se prohtije i odgovaraćeš objaviš li laž ili klevetu, društvene mreže se moraju podvrgnuti demokratskim normama, ništa manje nego bilo ko drugi. Moraju se postaviti pravila. Jedna gospođa, kojoj se mnogo divim, Shoshana Zuboff, smislila je koncept nadzornog kapitalizma. Napisala je jednu izvanrednu knjigu, u kojoj predlaže da se na neko vrijeme društvene mreže zabrane, sve dok se demokratske vlade ne dogovore o pravilima njihovog funkcioniranja kakva važe za sva sredstva komunikacije. Danas korporacije poput Facebooka, Twittera ili Googlea imaju takvu moć da same države ne mogu učiniti ništa. Morala bi se uspostaviti neka regulacija, na primjer, od strane Evropske unije.
La Nación: Društvene mreže takođe podstiču takozvanu kulturu otkazivanja. Da li se politička korektnost zavjerila protiv pluralizma u demokratskim društvima?
Cercas: U suštini, kultura otkazivanja je postojala oduvijek. Samo što je prije bila u isključivom domenu konzervativaca; radilo se o puritanizmu i bogomoljstvu, u čemu je Španija, na primjer, bila ogrezla tokom frankizma. Ali sada je došlo dotle da je i ljevica prihvata, i to je loše. Naravno da svi moramo biti izloženi kritici, a društvene mreže, valjano upotrebljavane, mogu poslužiti u tu svrhu. Nešto drugo je kad se osobama, zato što su rekle stvari koje nam se ne sviđaju, zabranjuje da govore na univerzitetima i drugdje. To je nekad bilo tipično za desnicu, a sada se i ljevica tome priklonila. To je katastrofa za sve nas, zato što bez slobode da kažeš šta želiš, pa i stvari koje mogu naići na odbijanje, nema mogućnosti za civilizovan život.
La Nación: Popričajmo malo o vašim djelima… Mnogim čitaocima, uključujući i mene, privuklo je pažnju kad ste u jednom trenu napravili zaokret i napustili dokumentarni i istorijski roman da biste prešli na čistu fikciju. Kako je izgledao taj prelazak i šta je dovelo do te promjene?
Cercas: Pa, ima mnogo razloga… Kada sam napisao roman koji je prethodio ovoj trilogiji, koji se zove Vladar sjena, osjetio sam da je tu nečem došao kraj; nečem što je počelo prije niza godina, a to su bili ti čas dokumentarni, čas nefikcionalni romani. Osjetio sam da ne mogu nastaviti istim putem. Istina je da me je taj put pretvorio u profesionalnog pisca i odaslao moje knjige u brojne zemlje. Ali osjetio sam da mi prijeti najgora opasnost koja može zadesiti pisca, a to je opasnost da ću se ponavljati, da ću se pretvoriti u oponašatelja samoga sebe. U tom trenutku je gotovo s piscem. Nikad više neće reći ništa novo. Tačno je da to uključuje vrlo veliki rizik: zašto se odričeš nečeg što znaš raditi da bi pokušao nešto što nisi radio prije? Ali pisac koji se ne izlaže rizicima nije pisac, već bilježnik. Ja se, kao osoba, smatram umjerenom kukavicom. Ali kao pisac to ne mogu biti. Pisac kukavica je poput toreadora kukavice – odabrao je pogrešno zanimanje. Bilo mi je potrebno da se iznova izmislim, da se poslužim izrazom koji baca na priručnike iz samopomoći. Pobunio sam se protiv sebe kao pisca; tražio sam nešto drugo. A istorijske i lične okolnosti su mi pomogle. Iako su te okolnosti bile loše. Zato što za pisce ono što je dobro za svakog loše je za nas i obrnuto: ono što je loše za svakog dobro je za nas. Krize i bol nas hrane; pomalo smo kao novinari: mi smo strvinari. Najbolji među nama su poput alhemičara, koji su se upinjali da pretvore željezo u zlato. Mi pretvaramo bol i krize u ljepotu i smisao. Zbog toga vjerujem, suprotno od onoga što kaže najrašireniji kliše našeg doba, da književnost jeste korisna, pod uvjetom da to ne namjerava biti. Ako namjerava biti korisna, pretvara se u propagandu ili didaktiku i prestaje biti književnost, prestaje biti korisna. Ali kazaću još nešto: ovi romani se, u osnovi, ne razlikuju toliko od prethodnih. Nazivaju ih krimićima, ali svi romani koje sam napisao su, u izvjesnom smislu, krimići. U svima postoji enigma i neko ko je nastoji razriješiti. I tako je u svim romanima koji me zanimaju, od Don Quijotea do naših dana.
La Nación: Anatomija jednog trenutka vrti se oko jedne krucijalne činjenice (Tejerov pokušaj državnog udara u postfrankističkoj Španiji i reakcija Adolfa Suáreza) u kojoj se, na određeni način, sažima cijela istorija jedne zemlje. Da li ste u proteklim godinama zapazili neki drugi “trenutak” koji bi imao istu tu snagu i vrijednost?
Cercas: Znate šta? Spoznao sam značaj tog trenutka tek nakon četverogodišnjeg rada na knjizi, tek kad sam napisao petsto stranica; dotad to nisam znao. Pisac shvati šta traži tek kad to nađe, ne prije. Nisam prvo pomislio “ovdje se krije istorija jedne zemlje”, ne. Naprosto sam se zapitao: šta se ovdje do vraga zbiva? I nakon četiri godine sam to i otkrio, ali nemoguće je to saznati isprve. U tome se sastoji piščev rad, koji je drugačiji od novinarskog. Volio bih da sam postao novinar, ali nisam. Istina je da radim s novinarskom građom, ali koristim i građu iz istorije, filozofije… Romansijer može, a valjda i mora, prikupiti sve te stvari. Sada, ako površno gledamo, da sam Rumun, na primjer, upitao bih se kako je moguće da se jedna zemlja koju je decenijama gazila diktatura odjednom pobuni protiv diktatora na trgu, pred očima cijelog svijeta, na totalno zaprepaštenje samog diktatora. Ono što se desilo u Rumuniji (1989) izgleda mi kao jedan od tih nevjerovatnih trenutaka. Ja nikad nisam shvatio taj događaj, a išao sam u Rumuniju i razgovarao s ljudima, i mnogi ne razumiju šta se desilo, uključujući one koji su bili na trgu. To bi mogao biti jedan od tih velikih trenutaka, zato što uostalom postoji dokument. Anatomija jednog trenutka proističe iz dokumenta jedinstvenog u istoriji: državni udar prenošen je uživo, sniman televizijskim kamerama. Čitava knjiga vrti se oko toga: trideset i nešto minuta državnog udara, tokom kojih se ne dešava ništa, a dešava se sve. Te slike su nevjerovatne, fascinantne, krcate smislom. A u slučaju Rumunije, takođe postoje nevjerovatne i uznemirujuće slike suđenja Ceausescuu i njegovoj supruzi, koje su zastrašujuće. Kad mislim na stvari koje su na istoj ravni s pokušajem državnog udara u Španiji, mislim na te slike, ali i na prizore atentata na Kennedyja, u kojima se takođe smjestila istorija jedne zemlje, naravno. No, naglašavam: to saznaš tek nakon temeljitog istraživačkog rada.
La Nación: Posljednje tri knjige (Terra Alta, Nezavisnost, Zamak Plavobradog) imaju zajedničku poveznicu, nasilje nad ženama. To je izgleda bila pošast koja se kroz stoljeća odomaćila u društvu. Kako objašnjavate da su čak i razvijene demokratije tako dugo tolerisale to obilježje primitivizma?
Cercas: To je pitanje na koje nemam odgovor. Ponekad nam najozbiljniji problemi stoje pred nosom, a mi ih ne vidimo. Zapanjujuće je da smo sve donedavno jedva primjećivali dva fundamentalna problema našeg doba. Prvi je nejednakost između muškaraca i žena i nasilje koje odatle proizlazi. A drugi je da razvaljujemo planetu, stvaramo planetu nemoguću za život. Imam šezdeset godina i u mojoj mladosti te probleme nismo izravno uviđali; nisu postojali u školi niti u masmedijima. I otad nije prošlo mnogo, jedva četrdeset godina. Ti problemi su bili tu; položaj žena, otkad je svijeta i vijeka. I tek danas smo postali svjesni da su to fundamentalni problemi. Aristotel je napisao da su žene inferiorne muškarcima i tako se mislilo kroz sve epohe, sve donedavno. Feminizam se možda proteže do srednjeg vijeka, ali tada nije bio istinski prisutan. Znaš li kad su u Španiji počeli uzimati u obzir žene koje su ubili supružnici? Prije manje od dvadeset godina. Prije se to nazivalo zločinom iz strasti, koji ima skoro romantičnu auru. U Meksiku svaki dan ubiju deset žena; u Španiji se svakog sata prijave dva seksualna napastvovanja žena. I to ne važi isključivo za naš hispanski mačoizam, kako sam vjerovao u jednom momentu. To nije tačno. U najboljim demokratijama svijeta, u jednoj Norveškoj ili Švedskoj, indeksi femicida i seksualnog napastvovanja su jezivi. Zašto smo dozvolili da se to događa? Ne znam. Ono što, međutim, znam jeste da smo sada napokon shvatili da smo živjeli u kući s ogromnim slonom kojeg niko nije vidio, ili kojeg je vidjelo jako malo ljudi koje se ignorisalo. Stoga, to nije problem koji sam tražio za svoje romane – on je došao po mene. Nas pisce problemi nalaze, dolaze po nas. Melchor Marín (protagonista trilogije) se rađa iz moje tame, bijesa, mog bola i želja za osvetom… Iz svih tih stvari koje svi nosimo u sebi; ko kaže da ih ne nosi laže ili je mašina. Melchor zatim ima jednu izuzetno svijetlu stranu ličnosti. On je čovjek ispunjen tamom i svjetlom, i jednim i drugim u isti mah. I taj lik okružen je nasiljem nad njemu bliskim ženama: nad majkom, suprugom, kćerkom. Mi pisci ne živimo izvan svijeta. A oni najbolji među nama su termometri hiperosjetljivi na zbivanja u stvarnosti.
La Nación: Druga zajednički crta koja se pojavljuje u vašem pisanju, kako u ranijoj etapi tako i u ovoj aktuelnoj, jeste da ništa ne izgleda apsolutno crno ili bijelo. Uprkos tome, živimo u vremenu izraženih polarizacija, u kojem svijet izgleda sve udaljeniji od sivih nijansi dijeleći se sve više na crna i bijela polja. Kao da postoji izvjesna kontradikcija između vaših knjiga i klime ove epohe…
Cercas: Jako ću te razočarati odgovorom. Ali kazaću ti da nisu svi kompletni idioti i da nisu svi fanatici. I da književnost služi upravo da pokaže složenost zbilje i da ima ljudi koji tipuju na to, jer inače bismo živjeli u najvećem barbarstvu. Danas živimo u demokratskim društvima. Unatoč svemu, demokratija korača naprijed; prosperitet pronalazi svoj put. Španija je živjela pod užasnom diktaturom četiri desetljeća. Posljednjih četrdeset godina je najbolje razdoblje, ne stoljeća, već vjerovatno cijele savremene epohe. Ne zadovoljava se svako uproštavanjima, nije svako fanatik. Mnogo ljudi traga za složenošću i bori se za slobodu. I ti ljudi se hrane književnošću.
La Nación: A da li je uspjeh vaših romana dobar simptom tog traganja?
Cercas: Volio bih da jeste… Možda smo previše optimistični. Ali uspjeh dobre književnosti proističe iz toga: iz uvjerenja da se ljudi ne zadovoljavaju uproštavanjima. I samo zbog toga je književnost korisna, pod uslovom da to ne namjerava biti. Jer ako počneš docirati “ovo valja, a ovo ne”, gotovo je s dobrom književnošću.
La Nación: U posljednjem romanu postoji jedan napet čvor na relaciji između oca i kćerke. Tu takođe kao da primjećujemo crtu povećane složenosti kakva se sreće u našoj epohi. Jaz između generacija izgleda izraženiji, sa djecom iz ovog stoljeća i roditeljima iz prošlog…
Cercas: Ja mislim da se to nije toliko promijenilo. Mijenjaju se nijanse, ali srž ne; ljudska bića se ne mijenjaju. Razliku između mojih roditelja i mene ne čini jedan, nego pet vijekova. Oni su poticali sa sela. Moj svijet i mojih roditelja razlikuju se puno više nego moj svijet i moga sina. Bio je kudikamo veći jaz između jednog i drugog mentaliteta. I tako je oduvijek bilo tokom istorije. Odnos između roditelja i djece je veliki primjer prihvatanja kompleksnosti. To je veliki izazov: prihvatiti kompleksnost, odbiti uproštavanja. Jedna junakinja ovog romana koja mi se jako dopada, njegova druga supruga, kaže Melchoru Marínu: “odnos između roditelja i djece je uvijek tragedija” ili sadrži neku suštinsku tragičnu komponentu. Tragediju treba pojmiti kao konflikt u kojem su obje strane u pravu; to je tragedija. I u tom smislu, odnos između roditelja i djece jeste i uvijek je bio tragedija. Roditelji su u pravu kada žele zaštititi svoju djecu dok su mala, zato što ih smatraju nemoćnim, a djeca su u pravu kada žele da se oslobode roditelja da bi se izborila za svoje ja. Upravo to pokazuje moj roman: Melchor Marín je u pravu kad taji od kćerke istinu o majčinoj smrti zato što osjeća da jedna djevojčica takvo nešto još ne može da svari, a Cosette je u pravu što se ljuti na oca što je od nje sakrio ključnu činjenicu njenog života. Stoga su oboje u pravu. I čovjek mora da se nauči na suživot s tom tragedijom. Stvarnost se definiše kroz višeznačnost, kroz sive tonove. To je primjer onoga što književnost treba da čini i što bismo u biti svi trebali činiti – razumijevati složenost stvari. Živjeti nije lako. Život se ne sastoji od crne i bijele. Nikad niko nije potpuno u pravu, niti je sasvim u krivu. Svako ima svoj udio i valja živjeti s tim. Tako stvari hodaju kad je život civiliziran; kad dođe barbarstvo, tome je kraj. U ratu kakav sada bjesni u Ukrajini, nema više sive. U tome je tragedija ratova. Zato ih treba spriječiti.
La Nación: Kakvo je vaše gledište o Argentini i kako ste je doživjeli tokom posjete?
Cercas: Jednom sam rekao Césaru Airi – kad sam prvi put došao u Buenos Aires, mislio sam da je Borges izmislio taj grad… Drugim riječima, moja percepcija je bila književna. Po meni, bilo je vrlo važnih argentinskih pisaca. Iznad svih, Borges. Mislim da je Borges bio najznačajniji pisac našeg jezika od vremena Cervantesa ili Queveda. Postoji književnost prije i poslije Borgesa. I sebe ne mogu zamisliti kao pisca bez njega. Ali ne mogu se zamisliti ni bez Cortázara, bez Bioya, kojeg jako cijenim. Argentinska književnost je neizmjerna, vjerovatno najbogatija u našoj epohi. I postoji neizmjeran kontrast između te ogromne kreativnosti, tog ogromnog intelektualnog života u svakom pogledu, i njenih političkih i ekonomskih problema. Kad sam prvi put došao ovdje, to proturječje se ispoljavalo na dramatičan način. Bila je to kriza 2001. i sve je bilo na rubu pucanja. Zatekao sam jednu zemlju gdje je sve izgledalo jako crno, gdje je vladala velika tuga. Znam da živite s problemima, s ozlojeđenošću i pesimizmom, ali ja sada ne vidim onaj tužni i klonuli Buenos Aires. Ne znam koji je izlaz iz toga… Ali imate čudesnu zemlju.