Juli 1981, Francuska. Prvi socijalistički predsjednik države François Mitterrand tek je dva mjeseca na vlasti. Od izbijanja rata između Iraka i Irana protekla je godina, a od sovjetske invazije na Afganistan dvije. Svijet se oporavlja od naftne krize 1979. nakon Islamske revolucije u Iranu, a Ronald Reagan sjedi u Bijeloj kući. Taj svijet čini okvir Idealiste, posljednjeg romana Vieta Thanha Nguyena, naturaliziranog Amerikanca, rođenog 1971. u Vijetnamu.
Vo Danh (što doslovno znači “Bez Imena”) napušta domovinu, provodi neko vrijeme u izbjegličkom kampu u Indoneziji, da bi stigao u Francusku 18. jula 1981, četiri dana nakon Dana Bastilje. Pomalja se ulicama poput sjenke, siluete koja izaziva nepovjerenje kod mnogih Francuza: Vo Danh je izbjeglica.
U tom gradu, koji se prema njemu odnosi neprijateljski, Vo Danh upada, gotovo po inerciji, u svijet droge i svega onog što ide s tim. Thanh Nguyen shvata kriminal na neuobičajen način, skoro da uživa u tome. Organizirani kriminal vidi kao mrežu koja ujedinjuje razne zajednice sastavljene od nezadovoljnih alžirskih imigranata, kambodžanskih prostitutki i vijetnamskih siledžija.
Već u prethodnom romanu Simpatizer, dobitniku nagrade Pulitzer za fikciju, Thanh Nguyen demonstrira pogled koji umije da se zadrži u pukotinama identiteta podložnih stalnoj mijeni, u raznolikosti koja postoji u svijetu rastuće globalizacije.
Razgovarao sam s Thanhom Nguyenom na Festivalu Hay 2022 u Querétaru, Meksiko.
Tvoj roman istražuje krijumčarenje droge, njegove uzroke i učinke na društvo. U procesu stvaranja protagoniste i njegove situacije, šta si naučio o socijalnom problemu narkomanije, trgovini drogom i njenoj sprezi s kapitalizmom?
Thanh Nguyen: Mislim da se dilanje, kao i konzumacija narkotika smatraju grijehom u mnogim društvima. Evidentiramo ih kao djela dostojna svake osude. A to je možda naročito tačno za Sjedinjene Države. Tu je prisutno mnogo moraliziranja, a uključeni su i političko-ekonomski činioci. Isto je sa seksom. Svugdje se dešava, mnogo više ljudi nego što vjerujemo ga praktikuje, ali ne želimo pričati o tome. Za mene se zbog toga pretvara u nešto s jakim političkim naglaskom. Stvari koje društvo voli raditi, ali o kojima ne želi govoriti, duboko su političke.
Razmislimo li o istoriji konzumiranja droga, ono nije samo pitanje osobnog izbora, već je imalo udjela u kolonijalizmu i konfliktima. Razlog zašto mi se sviđaju trileri – Idealista je takav – je što su vrlo zabavni, vrlo nasilni. Otvaraju nove mogućnosti za politiku i filozofiju zato što se moramo upitati: koji je najveći od svih zločina? Čiji je zločin veći: adolescenta koji ti prodaje marihuanu na uglu ulice ili kolonijalističkog kapitaliste koji ti je oteo zemlju, posao, novac i još te ugnjetava? To po meni simbolizira trgovina drogom. Omogućuje moćnicima da etiketu nedopustivog nalijepe tom momku iza ugla.
Francuska je finansirala svoj imperij u Indokini pomoću droge. Najveći narkokrijumčari u istoriji svijeta nisu mladići s ulice, već te kolonizatorske države koje su preko droge finansirale svoje imperije. To se razotkriva u Idealisti. Tema je globalna pošto se protagonista nalazi u Francuskoj, upleten je u neki delikt vezan za drogu, ali knjiga se zapravo odnosi na ono što su Francuzi činili u Vijetnamu. U romanu se pojavljuje i CIA, a ona je švercala drogu u Laosu tokom Vijetnamskog rata, ali i u Srednjoj Americi osamdesetih, u vrijeme kad se roman dešava. Htio sam uspostaviti tu sponu jer se nadam da će moj treći roman, posljednji u trilogiji, početi u Srednjoj Americi. U njemu ćemo vidjeti kontinuitet tih droga i ono što predstavljaju.
U romanu dubinski istražuješ raznolike i potencijalno konfliktne identitete. Kako neko rješava tu vrstu konflikta?
Thanh Nguyen: Kao rezultat kolonizacije koja se sprovodi stoljećima, situacija koju opisuješ mnogo je češća nego što mislimo. Ta mješavina je već postojala. Ona je prirodni tok svijeta, ljudska realnost. Ali se sudara s političkom realnošću, koja znači da imamo države-nacije i granice. Te države se poistovjećuju s jednom etnijom, s jednim tipom vanjštine, odnosno izgleda. Uprkos tome što su, recimo, Sjedinjene Države multikulturalna zemlja sa stanovništvom najrazličitijeg porijekla, i dalje se pred svijetom predstavljaju kao bjelački prostor. To nije stvarnost, ali ipak i jeste zato što bijeli ljudi kontrolišu vlast.
Politika svake nacije-države određuje kako se te identitetske razlike koje opisuješ pretvaraju u situacije u kojima nastaje nasilje. Zato što bi se osobe koje žive na istom području mogle mahom dobro slagati uprkos svim razlikama. Ali onda neko dođe i kaže im: “Ti si grupa X, a oni su grupa Y i moraš ih mrziti.” To izaziva sukob. Za mene je važno govoriti o tim temama zato što mnogi ljudi žele definirati razlike kao pitanje kulture, i dodaju da sukobi potiču odatle. Ja se ne slažem. Mislim da su sukobi geopolitički i da se kulturne razlike ispoljavaju kao simptomi sukoba. Kako ćemo riješiti te kulturne razlike? Rješavajući geopolitički konflikt. A to je kudikamo teže.
U Sjedinjenim Državama mnogi ljudi koji se protive vakcinama, imigraciji, intervencijama vlade, tvrde da ih woke aktivisti s ljevice “kenseluju”. Da li je to prirodan proces u demokratiji? Da li je moguće postići ravnotežu?
Thanh Nguyen: Mislim da se rasprava kenselovanje vs. woke pokret pretvorila u nešto binarno: ovdje je jedna strana, tamo druga, kao da samo jedna kenseluje, a druga je “budna” i ništa više. Ali vjerujem da su to samo termini koje ljudi koriste kako bi stigmatizirali onog drugog, ali i da bi – ovo je veoma bitno u našoj eri polarizacije – izbjegli da ljudi pomisle kako njihova vlastita vjerovanja i ideologije prolaze kroz iste probleme.
Osjećam pripadnost ljevici i mislim da trebamo kritikovati druge osobe ako su rasisti, ali smatram da ponekad to činimo previše ishitreno. To je ljudska greška, ne ideološka. Nezavisno od ideologije kojom se zaogrćemo, svi smo mi skloni da okrivimo drugi tabor ignorišući ono što čini naš. To nastojim pokazati u svojim romanima.
Naravno da treba izabrati stranu, od toga se sastoji politika. Ali kao pisca me ne zanima samo da odaberem stranu već i da uputim kritiku kada neko od mojih nije na visini sopstvenih ideala. Kada pisac to učini, postavlja se i unutar i izvan politike, a ta pozicija je opasna. Zato što je lakše prikloniti se nekom političkom taboru i ignorisati kompleksnosti i proturječja unutar njega.
Zato mi moji romani priskrbljuju kritike sa svih strana. Amerikanci kažu da sam antiamerički nastrojen, Vijetnamci kažu da sam antikomunista proameričkog tipa, a vijetnamsko-američke izbjeglice kažu da sam komunista. No, vijetnamski komunisti ne misle tako. Ako kažeš istinu o svakoj strani, ustvari priznaješ da svaka ima vlastitu ideologiju, pozitivne aspekte, slabosti, pa i neuspjehe. Ali niko ne želi takvo nešto čuti o sopstvenom taboru.
I to je neizbježno?
Thanh Nguyen: Jeste. Stava sam da rasprava oko woke pokreta pati upravo od toga. Svi žele optužiti ostale za kenselovanje, a zapravo svaka strana želi poništiti protivničku ideologiju. Naravno da demokrate i ljevica žele kenselovati rasizam i seksizam, ali republikanci žele kenselovati homoseksualce, imigrante itd.
Pojedini kritičari aktualnih ekonomskih modela tvrde da je vjerovatnije da ljudski život prije nestane s planete nego kapitalizam.
Thanh Nguyen: To je vrlo zanimljiva postavka, za nekog velikog naučnofantastičnog romana. Da, vjerujem da ljudski život može prerasti u vještačku inteligenciju i opstati poslije nas s istim kapitalističkim vrijednostima osvajanja, potrošnje i destrukcije. I doista, ono što sam vidio u najboljoj naučnoj fantastici na temu distopije je upravo ono što se događa. Vještačka inteligencija nas plaši zato što izvlači na površinu najgore aspekte ljudskog karaktera. Izaziva užas ne zato što se razlikuje od nas, već upravo zato što je kao mi. Osim što je vještačka inteligencija moćnija i nasilnija od nas. Mislim da je to realna mogućnost. Glavni cilj kapitalističke civilizacije je da nastavi postojati služeći se svim mogućim sredstvima.
Zašto su kapitalizam i kultura konzumerizma polučili toliki uspjeh?
Thanh Nguyen: Zato što su se pojavili na istom mjestu, u isto vrijeme kad i vrlo specifičan tip vojne tehnologije. Nije da su kapitalizam i konzumerizam najbolje forme života i društvenog ustroja. Ukazali su se zajedno s topovima i barutom i parobrodima koji su omogućili zapadnoj Evropi – i zatim Sjevernoj Americi – da nametne taj sistem ostatku svijeta kroz nasilje i osvajanje. Kapitalizam i konzumerizam su forme nasilja nad nama samima, zato što nanosimo štetu sebi čak i kad iskusimo užitak koji nam pruža potrošnja.
U tvom romanu ima likova iz Alžira i francuske Zapadne Afrike. Kako si ih stvorio?
Thanh Nguyen: Jedno vrijeme sam živio u Parizu. Dio grada koji mi se sviđa je onaj gdje žive obojeni. Zone gdje su došle osobe porijeklom iz zemalja koje je Francuska kolonizirala. Kada turisti posjećuju Pariz, vole da obiđu najbjelačkije dijelove Pariza: Latinsku četvrt, Louvre i te zone. E to je lice civilizacije koje Francuska voli predstavljati svijetu. Ali francuska civilizacija ne bi bila moguća bez francuske kolonizacije. Upravo je ta dinamika između civilizacije i kolonizacije u središtu moga pisanja.
Htio sam napisati roman smješten u Parizu, ali koji neće biti poput onih stereotipnih romana kakve, vjerujem, pišu mnogi Amerikanci, koji slave Grad svjetlosti. Htio sam pogledati šta se krije ispod. Šta se dešava kad ugasiš Grad svjetlosti i osmotriš sve ostale populacije koje su tu? Nije baš da je rezultat toga utopija. Jer kada se susretneš sa siromašnim ljudima, s ljudima koji su žrtve kolonizacije, mogu da se dese konflikti, ali i stvari koje donose nove mogućnosti. U mom romanu pripovjedač želi da priđe Alžircima i kaže: “Vidi, svi smo mi braća i svi smo bili kolonizirani.” A Alžirci odvraćaju: “Ne, ti si moj neprijatelj.” U tome je problem. Oni koji su bili kolonizirani trebali bi se ujediniti kako bi obrazovali jedno novo solidarno društvo, međutim bojimo se jedni drugih, konfrontiramo se na nasilan način. Idealista se bavi tim izazovima: Kako nadići našu kolonijalnu prošlost? Možemo li uspostaviti neki novi vid solidarnosti?