Izvjesne slike su moćnije od bilo kakvog komentara: kada je 2018. američki Senat potvrđivao imenovanje Bretta Kavanaugha u Vrhovni sud uprkos optužbama za silovanje za koje ga se krivilo, četiri stoljeća staro platno postalo je simbol protesta na društvenim mrežama. Na naslikanom prizoru, umjetnica Artemisia Gentileschi posuđuje vlastite crte odlučnoj Juditi, koja samouvjereno i ne odvraćajući pogled zariva mač u grlo svog silovatelja Holoferna.
U aprilu 2021. Muzej Getty u Los Angelesu obznanio je akviziciju platna ove talijanske umjetnice za svotu koja je sačuvana u tajnosti. Lukreciju je prije toga kupio jedan galerist za rekordnu cijenu od 4,8 miliona eura. Moralo je proći nekoliko vijekova da bi se Artemisiji odao omaž i divljenje koje zavređuje. Iako su joj se moćne mecene klanjale tokom cijele njene karijere, čini se da su je savremenici uklonili iz istorije umjetnosti da bi je srozali na ulogu potrčka u službi oca, slikara Orazija Gentileschija.
Za ovu marginalizaciju je razlog Artemisijina rodna pripadnost, ali podjednaka krivica bi se mogla pripisati i njenom skandaloznom životu, kao i odvažnim umjetničkim djelima. Kako su samo subverzivni ti likovni motivi! Njeni likovi odbijaju da budu čestite i pokorne žene kakvim su ih predstavljali u to doba; njihova vanjština je prije realistična nego idealizirana (budući da nema pristupa nagim modelima, Artemisia proučava vlastito tijelo i koristi vlastito lice).
Poput mitske Lukrecije koju je odabrala za sliku, Artemisia je bila žrtva silovanja. Ali suprotno od tog lika, nije se ubila: pobunila se. Kao Lukrecija, koja je tražila da joj obećaju osvetu (okidač za rađanje Rimske republike), Artemisia je odlučila da taj čin neće ostati prešućen, a da nju lično istorija neće zaboraviti.
Silovanje, suđenje i skandal: od tame do svjetla
Djevojka je najstarija među braćom, a majka im je mrtva. Sva djeca pomažu ocu u ateljeu pripremajući platna i mješavine, nanoseći podlogu… Orazio Gentileschi je cijenjen slikar, vičan religioznim temama. Kraljica Marija Medici naručiće od njega djela za svoju Luksemburšku palatu u Parizu, a Van Dyck će uraditi njen portret. Veliki je prijatelj Caravaggia i prati njegov rad u Rimu. Pjesnik kjaroskura je redovan gost u ateljeu i kući Gentileschijevih. Artemisia je fascinirana igrama svjetla i sjene u djelima ovog majstora, kao i scenama i mjestima koja slika, a koja su njoj zabranjena, i tu nalazi nadahnuće.
Otac joj povjerava detalje kojima ne vlada tako dobro kao ona. Artemisia nije obrazovana (mnogo kasnije će se opismeniti), umjetničke škole su joj zabranjene. Orazijev kolega i prijatelj Agostino Tassi postaće njen privatni instruktor. O tom pomodnom umjetniku širi se glas, ne bez temelja, da donosi nevolje. Tinejdžerka koju pokušava da zavede mu se opire i on je siluje. Dodvorava joj se obećanjem da će je oženiti. Artemisia mu vjeruje i pristaje na vezu koja će potrajati nekoliko mjeseci. Navodna krađa platna, koja je pridodana obeščašćenju, ubrzava događaje: Orazio podnosi tužbu (za “defloraciju popraćenu neispunjenim obećanjem“) u nadi da će ga prisiliti na vjenčanje s kćerkom.
Rimski arhiv sačuvao je originalne dokumente sa suđenja (prevedene na francuski krajem osamdesetih, uz komentar Rolanda Barthesa, koji je u Artemisijinim djelima prepoznao “sve simboličke značajke romana” i istinsku “literarnu energiju”). Proces traje devet mjeseci i skandal ima velikog odjeka. Jer Artemisia ne drži jezik za zubima: kao i u njenim slikarskim kreacijama, čin je ispričan na sirov i precizan način, izubijano meso opisano je bez okolišanja.
Žrtva je izložena većim sumnjama od dželata: mora trpjeti mučenje takozvanim sibilama, konopcima koji joj stežu prste poput obruča da bi testirali istinitost njenih izjava. Diže ruke uvis obraćajući se Agostinu Tassiju usred sudnice: “Ti si mi dao ovaj prsten, ovo su ta tvoja obećanja!” Tassi priznaje da je već oženjen. Iako osuđen na progonstvo, to će izbjeći zahvaljujući uticajnim zaštitnicima. Orazio će brže-bolje udati osamnaestogodišnju kćer za brata svoga notara. Veza će trajati deset godina. Stiattesi, inače minoran slikar, preuzeće ulogu ženinog agenta.
Vratiti Artemisiji ono što pripada Cezaru
Sele se u Firencu, gdje Artemisia otkriva slobodu i nezavisnost. Suđenje, koje ju je prikazalo u najgorem svjetlu, samo će rasplamsati njenu ambiciju: nema loše reklame. Bez prestanka slika, trudna ili odmah nakon porođaja (rodiće petero djece u isto toliko godina).
Mediciji je primjećuju i od nje naručuju djela. Ona koristi svoju slavu u usponu i novostečeni status kako bi se kretala u intelektualnim krugovima, te sklapa prijateljstvo s astronomom Galilejem. Ovaj tvrdi da je Zemlja okrugla i da njegova prijateljica posjeduje neujednačen talenat: sa dvadeset tri godine, ona je prva žena koja pohađa crtačku akademiju u Firenci (Accademia delle Arti del Disegno), najstariju u Evropi.
Artemisia ima smisla za biznis, ali i za dobre formulacije: da bi polaskala svojim klijentima i opravdala visoke tarife, izjavljuje da se “duh Cezara krije u duši žena”. A žene koje slika su ponosne, hrabre i snažno prožete, kako će kasnije govoriti kritičari, “muškom snagom”. Ali one su takođe sladostrasne i senzualne, a scene su sirovo realistične: Artemisia slika onako kako živi, slobodno.
Da sam bila muškarac…
Otkriće intimne prepiske, koje datira iz 2011, izvlači iz mraka njenu strastvenu vezu sa pripadnikom firentinskog plemstva, Francescom Marijom Maringhijem. Artemisia (koja se nimalo ne ustručava uprkos svom nezgrapnom rukopisu) govori u tim pismima o poslu, ali i ljubavi, bez uvijanja. Zadirkuje ga molbom da ne masturbira pred njenim autoportretom. Njen muž odobrava ovu probitačnu vezu, pa čak piše bogatom ljubavniku umjesto Artemisije, “opkoljene kardinalima i prinčevima” koji su nahrupili radi narudžbi.
Opsjednuta svojom umjetnošću i slavom, Artemisia ne propušta nijednu priliku. Pored Maringhija, i drugi ljubavnici (među kojima su španjolski ambasador i engleski muzičar) otvoriće joj mnoga vrata. Druži se sa zajednicom flamanskih, francuskih, talijanskih i drugih umjetnika. Slikaće za Filipa IV od Španije i kralja Engleske, Karla I, koji se trudi da je dovede u London. Francuski slikar Simon Vouet navodno uspijeva 1662. da je uvede u prestižnu Akademiju Saint-Luc, ali in pectore (u tajnosti). “Da sam bila muškarac”, imala je običaj ponavljati, “stvari sigurno ne bi išle tim putem!”