Čak i ako ste osoba koja nastoji da se zdravo hrani – kupuje samo organske proizvode i jede samo meso koje je dobijeno na etički prihvatljiv način – i dalje postoji vjerovatnoća da postojeći sistem prehrambene proizvodnje ipak ugrožava vaše zdravlje.
Naša ishrana je u tolikoj mjeri ovisna o hemikalijama i emisiji ugljendioksida, a prehrambena industrija proizvodi tolike količine otpada, da je nemoguće ignorirati posljedice koje uzrokuje ovakav način ishrane. U novom izvještaju pod naslovom Gradovi i kružna prehrambena proizvodnja, Fondacija Ellen MacArthur, neprofitna organizacija sa sjedištem u Velikoj Britaniji, koja se fokusira na unapređenje pravednijih i održivijih ekonomija, bavi se izračunavanjem šteta koje nastaju kao posljedica našeg postojećeg prehrambenog sistema i daje preporuke kako bismo mogli uspostaviti bolji sistem proizvodnje hrane.
Počnimo sa problematičnim pitanjima. Svaki dolar koji se trenutno globalno troši na kupovinu hrane na kraju društvo košta dvostruko više ukoliko se posmatra u svjetlu zdravstvenih, ekoloških i ekonomskih posljedica jer je njihov ukupan iznos preko 11.000.000.000.000 dolara godišnje. Ovi troškovi su “direktni rezultat linearne prirode moderne proizvodnje hrane koja se zasniva na korištenju ograničenih resursa, stvaranju prehrambenog otpada, a prehrambena industrija zagađuje i šteti okolišu”, napominju autori u izvještaju koji je napravljen u saradnji sa firmom Systemiq fokusiranom na ekološka rješenja.
“Pod pojmom linearan se podrazumijeva da je sistem kreiran po principu sirovina-proizvod-otpad, umjesto da o njemu razmišljamo kao o kružnom sistemu kakav imate u prirodi, gdje otpad postaje sirovina za novi proces”, kaže Martin Stuchtey, osnivač i partner u menadžmentu Systemiqa.
Posebno zabrinjavaju podaci o štetnim emisijama koje su posljedica naše prehrambene industrije. Otprilike četvrtina gasova koja u atmosferi urokuje efekat staklene bašte potiče od poljoprivredne proizvodnje i prehrambene industrije. Pri tome je najveći zagađivač poljoprivredna proizvodnja industrijskih razmjera. Do 2050. godine gotovo 5 miliona ljudi moglo bi umrijeti od bolesti povezanih s načinom funkcioniranja naših prehrambenih sistema koji dovode do zagađenja zraka ili vode, uz izloženost pesticidima ili prekomjernu upotrebu antibiotika koji su dodatni faktori za ovakve prognoze. Ovaj broj bi tako bio dvostruko veći od broja ljudi koji trenutno umiru zbog zdravstvenih komplikacija povezanih s gojaznošću.
Prehrambeni otpad je također krupan problem: Izvještaj Fondacije Ellen MacArthur napominje da u svijetu svake sekunde na otpadu završi količina hrane koja odgovara teretu od šest kamiona smeća. Manje od 2% tog otpada se u gradovima ponovno iskorištava kao kompost.
Fondacija Ellen MacArthur i Systemiq u svom izvještaju pozivaju na sveobuhvatnu reviziju postojećeg sistema proizvodnje hrane. Umjesto trenutne linearne strukture, na osnovu koje se proizvodnja hrane odvija na velikim industrijskim farmama i onda dolazi u gradove, a neiskorištena hrana postaje otpad koji završava na deponiji, autori zamišljaju kružni sistem koji je vezan za gradove.
Očekuje se da će se do 2050. godine 80% hrane konzumirati u gradovima, pa je stoga razumljivo da bi gradovi trebali početi više učestvovati u lokalnoj proizvodnji hrane. Međutim, još uvijek smo daleko od toga. Da bi prešli na lokalni sistem proizvodnje hrane, gradovi se trebaju fokusirati na „povezivanje potrošača iz gradova sa proizvodnjom hrane, odnosno potrebno je prehrambenu proizvodnju preoblikovati tako da bude usmjerena na urbana središta“, kaže Stuchtey.
Jedan dio tih aktivnosti trebao bi potaknuti poljoprivrednu proizvodnju u gradovima koja bi se trebala udvostručiti. Metode poput hidroponskog uzgoja u zatvorenim prostorima već se koriste u industrijskim objektima u gradovima poput Newarka u državi New Jersey, gdje se nalazi sjedište kompanije AeroFarms, i ta bi praksa trebala biti sve češća.
Međutim, to neće biti dovoljno da zadovolji potrebe stanovnika koji žive u gradovima. Izvještaj Fondacije Ellen MacArthur preporučuje da gradovi pojačaju korištenje resursa iz svojih periurbanih područja (zemljište koje se nalazi unutar radijusa od 20 kilometara od urbane jezgre). Na tim je područjima već smješteno oko 40% svjetskih obradivih površina pa to ne bi trebalo predstavljati logistički problem. No, gradski čelnici i organi vlasti koji odlučuju o politici u ovoj oblasti morali bi tijesno sarađivati s poljoprivrednicima iz tih područja, kaže Stuchtey, kako bi osigurali korištenje tehnika uzgoja koje pogoduju zaštiti okoliša. Povećanje broja sorti, sezonsko rotiranje usjeva i manje korištenje sintetičkih gnojiva i pesticida su metode koje pomažu u lakšem obnavljanju tla i okoliša. Fondacija Ellen MacArthur preporučuje da gradovi postave stroge kriterije za kupovinu hrane, te da se pri formuliranju kriterija uzmu u obzir faktori kao što su udaljenost od gradskog područja i metode uzgoja.
Gradovi također mogu postati mjesta gdje prehrambeni otpad dobija drugu namjenu i koristi se u nizu novih proizvoda – od organskih gnojiva do lijekova i obnovljivih izvora energije. Fondacija Ellen MacArthur napominje da uspostava sistema za iskorištavanje prehrambenog otpada u gradovima može omogućiti otvaranje potpuno nove industrijske grane i izvora prihoda.
Naravno, započinjanje svih ovih aktivnosti podrazumijeva da gradovi te ideje moraju plasirati i za njih zainteresirati svoje stanovnike. To podrazumijeva, kaže Stuchtey, saradnju prehrambenih kompanija, proizvođača hrane, maloprodajnih firmi, gradskih organa vlasti i sisteme upravljanja otpadom. Da bi se stanovnici gradova zainteresirali i podržali ovu promjenu dosadašnjeg sistema proizvodnje hrane potrebno je da dobiju informacije o tome kako se prehrambeni otpad može ponovno koristiti u druge svrhe ili o načinima na koje lokalna poljoprivredna djelatnost može unaprijediti kvalitet obradivog zemljišta oko gradova.
“To će zahtijevati koordiniranje višestrukih napora da se ove ideje pokrenu, uzajamno povežu i stave u prvi plan, uključujući i potrebu da se neki lokalni vodeći projekti u ključnim gradovima širom svijeta povežu s globalnim mehanizmima koji se koriste u multinacionalnim kompanijama većeg dosega i različitim platformama za saradnju”, pišu autori u izvještaju.
Za provođenje preporuka datih u ovom izvještaju bit će potrebna značajna promjena. Morali bismo smanjiti našu ovisnost o globalnim konglomeratima hrane u korist lokalizirane prehrambene proizvodnje manjeg obima. Odlaganje otpada bi moralo biti potpuno drugačije organizirano. Stuchtey kaže da ovo nije jednostavan poduhvat, a izvještaj Fondacije Ellen MacArthur to i ne pokušava prikazati na taj način. No, jasno je kakve bismo prednosti osigurali ukoliko bismo proveli preporuke: emisije koje uzrokuju efekat staklene bašte smanjile bi se za oko 4,3 milijarde tona ugljendioksida, što je otprilike jednako količini CO2 koju proizvodi jedna milijarda automobila. Očuvalo bi se oko 450.000.000.000.000 litara slatkovodnih resursa, a 15 miliona hektara zemljišta bi se spasilo od propadanja. A ekonomski argument bi mogao biti da bi se putem ovog kružnog sistema moglo osigurati maksimalno 2.700.000.000.000 dolara za gradove širom svijeta.