Ljudmila Ulickaja pripaljuje prvu od četiri-pet cigareta koliko će ih ispušiti tokom intervjua. Njen sagovornik ne uspijeva da pročita naziv proizvođača odštampan na kutiji, ali miris dima, koji se ubrzo širi prostorijom, je prijatan. Prevoditeljka pretače njene riječi iz ruskog u engleski. Napolju, mirno unutrašnje dvorište s vrtom u samom srcu Berlina, grada koji ju je prihvatio kad se odlučila na egzil nakon što je njena zemlja započela invaziju na Ukrajinu.
Rođena u Davlekanovu, u ruskoj republici Baškiriji, odrasla je i obrazovala se u Moskvi, gdje će se okrenuti književnom pozivu dok bude završavala studij biologije, i to s naglaskom na genetici. Među njenim knjigama prevedenim na španski ističu se Daniel Stein, prevoditelj, Sonječka (ovjenčana Nagradom Médicis), Iskreno vaš, Šurik (nagrada za roman godine u Rusiji 2004) i Laži žena. Nedavno je izabrana za Nagradu Formentor, koju će primiti u septembru, a koja predstavlja izvjesnu utjehu za njenu trenutnu situaciju.
Okružena kistovima svoga supruga, slikara Andreja Krasulina, i s jedva šačicom knjiga na policama – među kojima se izdvaja nekoliko prevoda njenih djela – Ulickaja ne može sakriti privremenost u kojoj se nalazi dok započinje nov život na hiljadu i osamsto kilometara od voljene Moskve. I premda prezire intervjue, pokazuje, uživajući u duhanu, da u međuvremenu nije izgubila ni pamćenje ni smisao za humor.
Radili ste na području genetike. Da li ste ikada kroz mikroskop vidjeli ono što se naziva slavenskom dušom?
Ulickaja: To je vrlo složeno i zanimljivo pitanje. Naime, znamo da genetika ne proučava dušu, već tijelo, tjelesnost. Međutim, u posljednjem desetljeću počelo se s proučavanjem takozvanih paketa gena: kolekcija, nacionalna karakteristika naših gena. Vjeruje se da je moguće reći nešto o genskoj učestalosti kod pripadnikâ određene nacije. Imali smo običaj misliti, na primjer, da su Slaveni plavokosi i plavooki, a da osobe afričke rase imaju tamnu put i crne oči. Ali isto tako postoje mnoga druga nasljedna obilježja i nisu sva dosad istražena. Moju odluku da postanem genetičarka kad sam bila mlada odredilo je nešto što me zanimalo do zaluđenosti: ustroj čovjeka. Kad bih danas morala da iznova biram profesiju, mislim da bih se orijentisala na antropologiju ne zanemarujući ipak polje istraživanja koje nazivamo ljudskom genetikom.
A jevrejska DNK? Uspjeli ste da je vidite?
Ulickaja: Ne, to su mitovi [smijeh]. Barem ja tako mislim.
Vaši roditelji su živjeli u Rusiji u doba nacističke navale. Na koji način ih je obilježilo to iskustvo? Da li se u kući govorilo o tim godinama?
Ulickaja: Istina je da su moji roditelji živjeli u Rusiji koju je napala Hitlerova Njemačka. Ali o toj temi se skoro nikad nije govorili u kući. 1953, kada je umro Staljin, imala sam deset godina. Tih godina su desetine narodâ (različitih nacija Sovjetskog saveza) deportovane iz matičnih zemalja i poslane u izgnanstvo. Jevreji su bili sljedeći na redu. Već su se sastavili spiskovi, priča se da su ljudi već bili na stajalištima, na željezničkim kolodvorima, već je postojao plan da se Jevrejima oduzme kapital u fazama. Ali baš u tom čas Staljin je umro. Vjerujem da se Gospod Bog pobrinuo za svoje Jevreje.
Da li su vaši stari razgovorali na jidišu ili na ruskom?
Ulickaja: Bake i djedovi su međusobno pričali na jidišu kad su to smatrali nužnim, vjerujući da ih ne razumijemo. No, ja sam ih razumjela iako ga nisam mogla govoriti [smijeh]. Moram reći da je prvi strani jezik koji sam naučila bio njemački, podučavanje je počelo vrlo rano. Ali treba podvući da je jidiš, kakvim smo se služili u Rusiji, bio dosta blizak njemačkom.
U kom momentu ste prestali pričati na jidišu?
Ulickaja: Očevi i majčini roditelji su diplomirali u školi gdje se izučavala klasična ruska gramatika, a studirali su i na nekoj visokoobrazovnoj instituciji. Kao Jevreji, potpuno su se asimilirali. Moji roditelji nisu znali ni beknuti hebrejski. Shvatala sam ponešto bake i djedove kad bi razgovarali po jevrejski samo zato što sam učila njemački.
Da li je književnost igrala neku ulogu u svakodnevnom životu? Kakve priče su se pričale u krugu porodice?
Ulickaja: U kući su postojale dvije stalaže. Odrasla sam između njih. I moram reći da mi niko nije ponudio nijednu knjigu; sama sam ih uzimala, bez ičijeg podstreka. Prva knjiga za odrasle koju sam pročitala bila je – možeš misliti – Cervantesov Don Quijote. Debela i naporna knjiga. Ni danas mi nije jasno kako sam je pročitala i šta sam sve razumjela. Ali u odrasloj dobi saznala sam da je ta knjiga napisana kao parodija romana kojeg se niko ne sjeća, a danas se niko ne sjeća da je u pitanju parodija. Upravo tako izučavamo književnost.
Da li je Don Quijote, kao što se katkad tvrdi, bio toliko važan za ruske čitaoce?
Ulickaja: Ne, nipošto. Pogotovo ne za Ruse mojih godina. Uopšte nije bio poznat.
A da li je judaizam imao odlučujući uticaj u svakodnevici, mimo svojih obreda? Da li ste osjećali da se jako razlikujete od susjeda nejevreja?
Ulickaja: To da. Vrlo rano sam osjetila da smo drugačiji, da se moja familija razlikuje od porodica u okruženju. Ali ja sam veoma druželjubiva osoba i uvijek sam se dobra uklapala u bilo koju dječiju klapu, nisam imala nikakvih poteškoća u zbližavanju. I čak sam dogurala do visoke pozicije [smijeh]. Mogu ti kazati da sam imala jednog religioznog pradjeda. Meni je bilo sedam kad je umro u devedeset trećoj. Sjećam se toga veoma dobro. Pričao mi je priče iz Tore, priče za djecu. Tako da je, na izvjestan način, moje vjersko obrazovanje počelo dosta rano, premda sam njegove priče doživljavala kao bajke. Priča o kralju Salomonu je zaista jedna divna bajka. Što se tiče rituala, naročito se sjećam Pesaha. I znaš li koje se situacije naročito sjećam? Tokom proslavljanja Pesaha u jednom trenutku cijela familija je prišla vratima. Vrata su se otvorila, nastupio je tajac i svi su vjerovali da je u tom času ušao anđeo. Izuzetno dobro se sjećam tog momenta, uvijek bi me jako rastužilo to što ga nisam vidjela.
Kako ste otpušteni iz Akademije nauka SSSR-a?
Ulickaja: Moji roditelji su bili naučnici. Majka je bila biohemičarka, a otac inžinjer, ali je i on radio u naučnom području. Oboje su bili snažno posvećeni profesiji. To je u velikoj mjeri predstavljalo zaštitnu barijeru koja je otklanjala mnoge probleme. Osim toga, moram reći da su bili odličan životni model, prije svega za osobu koja se saživi sa svojom profesijom. Ostvarujemo se kroz profesiju, ne kroz društveni život. Što se tiče otpuštanja, to se desilo nakon što sam dipomirala na univerzitetu, dok sam radila na Institutu za opštu genetiku, i radilo se zapravo o neobnavljanju ugovora. Bilo je nekakvih problema s knjigama koje sam tražila. Uvijek sam voljela čitati i za to sam platila visoku cijenu.
Možete li biti malo eksplicitniji?
Ulickaja: Znaš, imala sam običaj da puno čitam i, pored ustaljenog dotoka knjiga, bilo je i nekih naslova koji su se, zbog zabrane, teško nabavljali. A nismo uvijek znali šta je bilo zabranjeno, a šta ne. Međutim, sa sigurnošću smo znali da su knjige odštampane na ruskom u izdanju Inkopressa, koje su stizale iz inostranstva – zabranjene. I naravno da smo ih čitali, naravno da smo ih primali i razmjenjivali. Postojalo je cijelo jedno tržište tih zabranjenih knjiga i ja sam ozbiljno učestvovala u tome. Još uvijek imam najskuplju knjigu svog života na kućnim policama, Nabokovljev Dar. Za nju sam skinula bakin prsten s dijamantima, tutnula ga ispod pulta i tako sam je dobila. Bilo je to u Moskvi sedamdesetih. Najskuplja knjiga u mojoj biblioteci. Vrijedila je tih para. Naravno, dali su mi otkaz u jednom momentu zbog čitanja takvih knjiga.
Zatim ste radili u Kamernom, državnom jevrejskom pozorištu.
Ulickaja: To je bilo kasnije, mnogo kasnije. Radila sam u Institutu za opštu genetiku, odakle su me najurili i onda nisam radila devet godina. Tih godina sam rodila djecu: 1970, 1972. i 1975. I zatim sam prihvatila to radno mjesto. Moj posao je bio književni: došla sam u jevrejsko pozorište da budem šef književnog odjela.
Da li ste u pozorištu zatekli više slobode nego na drugim mjestima?
Ulickaja: Živjela sam u apsolutno jedinstvenim okolnostima. Nakon dugog razdoblja zabrane jevrejske kulture, napokon je postojalo jevrejsko pozorište. To je bilo jako čudno zato što u to doba niko nije znao jevrejski jezik. Samo su vremešne bake i djedovi još uvijek poznavali jidiš. A to pozorište je trebalo pokazati svijetu da u Rusiji nema antisemitizma. Tih godina Jevrejima je bilo skoro nemoguće otići u Izrael, ali se govorilo: “Imamo jevrejsko pozorište, sve je uredu.” Jedna jevrejska izdavačka kuća objavljivala je judeosovjetske knjige na jidišu. Mladi nisu znali jidiš, ali stari su čitali knjige na hebrejskom i Toru. Bio je to jedan vrlo zabavan period.
Daniel Stein (koga ste, vjerujem, zaista poznavali i kome ste posvetili knjigu Daniel Stein, prevoditelj) je lik koji, izgleda, odudara od svog vremena: gdje god da ode, čini se da pliva protiv struje. Da li ste se poistovjećivali s njim?
Ulickaja: Pravo ime tog čovjeka je bilo Daniel Rufeisen, a u Sovjetski savez došao je iz Izraela. Bio je u gradu Minsku, u Bjelorusiji. Tokom rata otišao je u taj grad, gdje je organizovao bijeg Jevreja iz geta, kao i partizanske jedinice. Mislim da je pomogao da pobjegne tristo ili šesto osoba (ne sjećam se sad, ali piše u knjizi). Stigao je do Minska putujući preko Moskve. I proveo je cijeli dan u mojoj kući, od jutra do mraka. Pričali smo s njim cijeli dan. Znao je mnoge jezike, istina loše, ali ih je sve govorio, uključujući i jezik tako težak kao što je mađarski. Iako je njegov maternji jezik zapravo bio njemački. Rodio se u judeo-njemačkoj familiji, išao u školu i stekao inicijalno obrazovanje na njemačkom…
I čega se još sjećate iz susreta s njim?
Ulickaja: Cijeli dan proveo je sa mnom, ja sam postavljala pitanja, on odgovarao. Osjećala sam se sretnom. Osjetila sam da je anđeo ušao u moju kuću. Nosio je ofucanu odjeću i iznošene sandale. Bio je sitne građe i prilično beznačajne vanjštine. Znam kakvi su anđeli. Kad se kaže da imaju krila i veličanstven izgled, vjerujte mi, ništa od toga. Nego su takvi, odrpani, nemaju ništa.
Da li ste već tada znali da ćete pisati o njemu?
Ulickaja: Knjigu sam napisala tek po njegovoj smrti, deset godina kasnije. Otišla sam u Izrael, obišla sva mjesta gdje je živio i služio. Vjerujem da je bio najekumenskija osoba na svijetu. Ideju ekumenizma (fuzije kršćanstva i judaizma, islama i svega ostalog) zacijelo je personificirao svojim bićem, otjelovio je kao niko drugi. Uzgred rečeno, sahranjen je na muslimanskom groblju. U životu se manifestovao kao Jevrej, kao kršćanin, kao katolik. Taj čovjek je u sebi kombinovao mnogo različitih aspekata. Prije svega, bio je osoba okrenuta životu. I u tom smislu, bio je svakako istinski kršćanin zato što je vjeru demonstrirao kroz praksu, kroz djela. Radio je ono što je u skladu s njegovim vjerovanjima. Njegova zajednica bila je nevjerovatno aktivna, veoma socijalna.
Šurik (protagonist romana Iskreno vaš, Šurik) je, naprotiv, kazanova koji vam služi da proputujete XX vijekom baveći se krhkim i bespomoćnim ženama koje on osvaja. Odakle dolazi ta ličnost?
Ulickaja: Mislim da svaki pisac piše o sebi, teško je postupiti drugačije. Imala sam prijatelja prije mnogo-mnogo godina, koji je umro jako davno, a spavao je s nevjerovatnim brojem žena. Upadao je u avanturu svakih pet minuta. Stvar je u tome da je prema njima pokazivao mnogo razumijevanja. Neprestano je imao avanture s najružnijom, najusamljenijom, s najneadekvatnijom za avanturu. Avantura bi se okončala, a ta žena je prije svega bila za njega neko kome je trebala pomoć i kome je on pružio potporu u određenom momentu. Jednoj bi ponio namirnice iz trgovine, drugoj pomogao da pomjeri namještaj, trećoj otpratio dijete do obdaništa. Služio je sve žene s kojima je nekad imao avanturu. Sjećam se, kad je došao da se i meni upucava, strašno sam se razljutila. Rekla sam mu: “Ne valja se tako ponašati.” Ali sada je mrtav i uviđam da je bio jedna od najdivnijih osoba koje sam upoznala. Zato što je imao nevjerovatan osjećaj dužnosti prema tim ženama, koje je u jednom času uhvatio za ruku (da ne upotrijebim neki drugi izraz). Čak sam mu rekla da ću napisati roman o njemu. I to sam učinila. Ali umro je prije nego što ga je mogao pročitati. Baš dok sam ga završavala, on je umirao.
Ima, znači, i neškodljivih zavodnika?
Ulickaja: Znaš, često sam se susretala s muškarcima koji su mi, pročitavši Iskreno vaš, Šurik, rekli: “Bože dragi, pa ti si o meni pisala.” U mojim očima uopšte nisu ličili na Šurika, ali sve i jedan je prepoznavao muškarca koji služi ženu. Da odgovorim na tvoje pitanje: slika koju imam o kazanovi je apsolutno pozitivna. To je čovjek kojem nedostaje ono što nazivamo posesivnom ljubavi.
Jednom prilikom ste govorili o snažnom tabuu koji u Rusiji postoji oko seksa. Da li je taj tabu svojstven Rusiji ili se povezivao s komunizmom?
Ulickaja: U Rusiji se riječ seks gotovo nikad nije koristila. Bila je zabranjena. Hajde, vjerujem da je bilo erotske književnosti u Rusiji. [Ivan] Bunjin je bio erotski pisac iako kod njega jedva da ima eksplicitnih scena. U pučkoj kulturi to prerasta u veoma nepristojne anegdote. Ima ih mnogo. Postoji ogromna kultura viceva, uključujući seksualne. Napisane su specijalizirane studije o toj temi i čak je naš najveći lingvista i stručnjak [Jurij] Lotman pisao eseje o tome. Radi se o ljubavnom paru i temi seksa. To je tabu, ali tabu koji iziskuje toliko pasusa da bi se razotkrio je veoma važna tema, gotovo neizmjerna. Što se tiče toga da li je bilo tabua prije Sovjetskog saveza, odgovor je da, naravno.
Pisali ste o nejednakostima između muškaraca i žena. Da li je sovjetski režim doživio poraz u potrazi za tom jednakošću?
Ulickaja: I da i ne. U privatnoj i ličnoj sferi, žene se nalaze u položaju ekstremnog poniženja. Iz socijalnog ugla, postoji izvjestan postotak ženske zastupljenosti u vlasti. Pa ipak, kad gledaš kakvo god javno okupljanje, muškarci čine devedeset devet posto prisutnih. U bilo kojoj situaciji. Jednakost se prvenstveno ispoljava kroz činjenicu da se žene posvećuju poslovima koji se tradicionalno smatraju neženskim. Da se, na primjer, angažuju na radovima asfaltiranja. Ženska radna snaga se koristi za taj posao, na primjer.
Budući da ste toliko pisali o ženama, zašto odbijate da vas smatraju feministkinjom?
Ulickaja: Ne smatram se feministkinjom. Nikad se nisam tako deklarisala. Pišem o ženama zato što poznajem i razumijem žene bolje nego muškarce. Nadalje, imam osjećaj da su u Rusiji žene fundamentalno boljeg kvaliteta, višeg ljudskog kvaliteta, od tamošnjih muškaraca. Da, mislim da, ako bismo napravili tu usporedbu, Ruskinje po kvalitetu umnogome nadilaze Ruse. Dragi moj, kažem ti to iako moj muž nije ovdje. Problem je što su feminizam u Rusiji i feminizam na Zapadu potpuno različite stvari. Totalno različite.
Ali, u svakom slučaju, feminizam teži tome da uspostavi jednakost u pravima i prilikama između muškaraca i žena, nešto sa čim se nije tako teško složiti, zar ne?
Ulickaja: Ne razumijem čak ni taj vid formulacije. Činjenica je da muškarci i žene imaju fundamentalno različita biološka prava i odgovornosti. Sudbina žene je da donosi potomstvo na svijet, da rađa, hrani ga, izdržava i u izvjesnom smislu muškarac je tu pomoćnik. On osigurava kontinuitet vrste i ponekad pomaže porodici da preživi nabavljajući hranu. Ali ne uvijek. U Rusiji je to naročito teško. Zato što u Rusiji postoje tri kobna faktora koji sprečavaju muškarce da izvršavaju svoje funkcije. Prvi je rat, koji uvijek eliminiše dio muške populacije. Drugi je zatvor: prilično velika populacija mladih muškaraca u reproduktivnoj dobi nalazi se u zatvoru. Treći je pijanstvo, alkoholizam, koji takođe izbacuje muškarce iz okvira normalnosti. Radi se o tri tužne okolnosti koje djeluju protiv muškaraca i u izvjesnom smislu protiv žena takođe. Ali, zahvaljujući tome, žene u Rusiji su neuobičajeno snažne, stamene i sposobne.
Sjećate li se kako ste doživjeli pad Zida?
Ulickaja: Sjedimo na mjestu gdje se nalazio Berlinski zid. Ova kuća je izgrađena na lokaciji Zida. Vrlo simbolično. Ja sama se osjećam kao stvorenje koje živi između Istoka i Zapada. Rođenjem, obrazovanjem, oblikovala sam se u istočnoj Evropi, s mnogo obilježja tog porijekla. Ali, naravno, ja sam evropska spisateljica pošto su moje knjige prevedene na više od pedeset jezika. Znaš šta? Jako dobro se sjećam momenta kada nas je naš prijatelj iz DDR-a (predivan čovjek, alkoholičar i umjetnik) odveo do Berlinskog zida, koji je još stajao uspravno. Bili smo u Istočnom Berlinu i on je rekao: “Jednom će se srušiti.” “Ma daj”, odvratila sam, “nikad se neće srušiti [smijeh].” Bio je impresivan. I sam znaš, ta granica je puno značila. Jer nije bila samo granica između dva Berlina. Ona je, naravno, bila granica u glavama ljudi, a zapravo se uzdizala poput željezne zavjese. Ali to se takođe vremenski podudaralo s činjenicom da se internet napokon pojavio. Za nas je već bio tu. I to je bio drugi događaj koji je predstavljao u potpunosti isto što i pad Berlinskog zida: pojava interneta, mogućnost da konsultuješ bilo koju informaciju na bilo kojem jeziku pukim pritiskom na tipku. Pad Berlinskog zida je takođe vrlo značajan simbol kraja razdvojenosti Istoka i Zapada.
I na koji način je ta činjenica (mislim na pad Zida) promijenila vaš život?
Ulickaja: Ne mogu povezati promjenu u vlastitom životu baš sa rušenjem Zida. Ali zbivanja, lanac događaja koji su uslijedili, doveli su do toga da danas nijedan član moje familije nije ostao u Rusiji. To znači da su ljudi počeli živjeti tamo gdje žele živjeti, a ne gdje su primorani živjeti. Naravno, još imam prijateljâ u Rusiji. Jedna prijateljica trči od jutra od mraka, kao dobrovoljac, noseći vrećice mlijeka starcima koje poznaje, kotlet nekim drugima, a trećima repicu. Jedna druga prijateljica, Anjuta Fidermesser organizovala je ogromnu mrežu hospicija, koja se začela u Moskvi, da bi se proširila na cijelu zemlju. Njena majka je osnovala taj pokret. Tako vidim budućnost te zemlje, ništa drugo do te krasne prijatelje koji preobražavaju živote u svom okruženju. Svako ima sopstveni radijus djelovanja, jedni imaju duge ruke i mogu da dosegnu mnogo toga, drugi kraće, ali svi djeluju kako bi se život nastavio u njihovom okruženju. Naprosto ne bismo mogli fizički preživjeti bez uzajamne pomoći. Sjećam se jednog odlaska u trgovinu živežnim namirnicama (poznavala sam prodavca), sišla sam u podrum i uzela šest komada mesa. Tanja, Mane, Saša… I tako za svakoga.
A kako se promijenilo vaše pisanje?
Ulickaja: Svi moji životni modeli su ostali isti. Nijedna od tih promjena nije pogodila moj lični život, niti je uticala na njega. Apsolutna prednost zasnovana je na činjenici da je bilo moguće komunicirati s osobama koje su emigrirale u datom momentu i od kojih smo se zauvijek oprostili. Ispostavilo se da su žive i mogli smo iznova da komuniciramo s njima.
Zašto ste odlučili da se preselite u Berlin nakon invazije na Ukrajinu?
Ulickaja: Ako ćemo iskreno, tu odluku nisam donijela ja. Došao mi je sin, najstariji, koji je poslovan čovjek i kudikamo je integriraniji u život od mene. Zove se Aljoša. U Moskvu je čak iz Londona došao s jasnim ciljem i rekao mi: “Brzo dolazi u Evropu.” I poslušala sam ga. Sve naše stvari težile su ukupno sedam kila: svako po dvoje pantalona, po dva džempera. Nisam imala nimalo vremena da razmišljam. Da sam ja morala donijeti odluku, mislim da bih i dalje sjedila u Moskvi. Jako sam privržena domu. Naime, tražila sam da mi pošalju neke fotografije koje su visile na zidu u kući, u mojoj radnoj sobi. Komšija je pokupio te slike, izvadio ih iz okvira i poslao. I sad živim ovdje. Ima tuđeg namještaja, koji još nije odnesen. A taj Ikein bijeli namještaj izaziva u meni veliko protivljenje. Dobro, malo-pomalo skrasiću se u ovom prostoru. To pokućstvo mi je strano. Jedna djevojka je živjela ovdje sama prije mene i uskoro će ga odnijeti. Ikein namještaj nije moj stil života. Jedino će ostaviti ovaj sto koji je kupila prije deset godina.
Kako teče vaš svakodnevni život u ovom gradu?
Ulickaja: Svaki dan izađemo da prošetamo kraj rijeke Spree. Mnogo mi se dopada voda koja teče. U Moskvi smo živjeli daleko od vode, ali ovdje smo blizu.
A koliko vam nedostaje vaša Moskva?
Ulickaja: Pa fali mi sve. Iščupali su me, sasjekli sve korijene. Cvijet presađen u novu saksiju mora pustiti novo korijenje. Znaš, mnogo ljudi sada napušta Moskvu. Prije nekoliko sedmica bilo ih je puno u Tbilisiju. Sada nekako gledaju da otputuju u druge zemlje, a neko se i vrati u Moskvu… Održavam kontakt sa svim prijateljima preko kompjutera. I neprestano mislim na tu zapanjujuću, nevjerovatnu istorijsku rimu: Berlin 1922. i Berlin 2022. U narednim danima posjetiću Charlottenburg, mjesto gdje još žive potomci Rusa koji su se doselili 1922.
Kakva vrsta lika bi Putin bio u nekom romanu?
Ulickaja: Nemoguće da me nadahne za roman. Mislim da mi je toliko antipatičan, osjećam toliko gađenje za tu ličnost da ne bih bila u stanju pisati o njemu. Tako se štitim. Znaš, osjećaj gađenja, i nevoljkost da zadirem u taj dio bića.
Međutim, latinoamerički diktatori su nadahnuli cijelu jednu književnu tradiciju. Zašto ne bi i ovi drugi, savremeni tirani?
Ulickaja: To je previše toksična tema za mene. Znaš, moje misli se općenito razvijaju dosta sporo. Počela sam pisati prilično kasno i prve knjige su mi bile o razdoblju mog djetinjstva. Minimalni period za mene iznosi dvadeset godina, zbog čega bi mi trebalo dvadeset godina da pišem o ovom sada.
“Kao dijete obožavala sam Kiplinga, kao djevojka Pasternaka, a sada se ne klanjam nikome, jednostavno živim sa svojim omiljenim knjigama.” Otad vas ništa nije opčinilo?
Ulickaja: Nabokov. Nabokov je meni glavni pisac. Već sam ti rekla kako sam se dokopala prve knjige. Otad je nisam zatvorila. Sada imam tri njegova toma kraj uzglavlja. Čak mi nije važno šta čitam. Svaka njegova rečenica, zbog načina kako barata riječima, pričinjava mi nevjerovatan užitak. Posljednjih godina jedino me Nabokov ispunjava tolikim čitalačkim užitkom. Naravno, čitam i druge autore. Čitam Puškina; Puškinova proza je nevjerovatna, uopšte ne stari. On je tvorac ruskog književnog jezika.
Da, nedavno sam opet pročitao Kapetanovu kći i kao da je napisana juče…
Ulickaja: Kapetanova kći je nešto najbolje što je napisano na ruskom.
I ne ubrajate nijednu autoricu?
Ulickaja: Možda ne. Stvar je u tome da Marina Cvetajeva ima beskrajan, beskrajan talent, ali kod nje postoji jedna histerična nota koja me odbija.
Kako ste primili vijest da će Nagrada Formentor pripasti vama?
Ulickaja: Ugodno me iznenadila. Činjenica je da sam prestara da bi ta nagrada promijenila moj život ovako ili onako. Nagrada je vrlo važna kada je primite na početku životnog puta, a ja više nisam u toj dobi, ali vijest me obradovala, razumije se.
Vaše ime se redovno spominje u konkurenciji za Nobelovu nagradu. Da li bi s njom bilo drugačije?
Ulickaja: Ne vjerujem. Mislim da sam primila dosta nagrada i, čak i da dobijem Nobelovu, to ne bi promijenilo moj život niti spisateljsku biografiju. Znaš, općenito mi se veoma sviđa drugi ešalon, drugo mjesto. Mislim da je bolje od prvog. Zato što drugo mjesto, za početak, ima perspektivu. Prvo je nema. Osim toga, kada dospiješ na prvo mjesto, imaš velike glavobolje zbog novinara koji naviru sa svih strana [smijeh].
E onda se pripremite, zato što će nas u Las Palmasu, gdje se će Formentor dodijeliti u septembru, biti mnogo više. I biće takođe mnogo prevodilaca.
Ulickaja: Postoji velika razlika između prevodilaca i novinara. Gajim veliko poštovanje prema prevodiocima. Vrlo su važni u mom životu. Posao prevodilaca je ekstremno važan u našem svijetu. I ne samo prevodilaca s jednog na drugi jezik već prevodilaca unutar jednog jezika, onih koji razjašnjavaju značenja, koji omogućuju razumijevanje stvarnog sadržaja. U svakom slučaju, sav naš spoznajni život vrti se oko prevođenja, na ovaj ili onaj način. Čitamo isti tekst, a svako od nas pročita nešto drugačije. To jest, vrlo često se desi da isti tekst čitamo i razumijevamo na vrlo različite načine. I u tom smislu, uloga prevodioca je ogromna, pošto ne samo da nam prevodilac treba kada prevodimo s jednog na drugi jezik već i kad čitamo na vlastitom. Što se tiče novinara… moram ti reći da mrzim usmene intervjue, uvijek su mi draži pismeni.
Žao mi je što ovaj spada u prvu vrstu. Dozvolite mi da postavim posljednje pitanje: jesu li svi ovi kistovi vaši?
Ulickaja: Naime, moj muž je umjetnik. Jutros mi je donio papir, kistove i boje i rekao: “Molim te crtaj.” Misli da dobro crtam. Ja ne.
Ima li sličnosti između pisanja i crtanja?
Ulickaja: Za mene je to kao da rukama radim jedno, a nogama drugo.