Istorija se ponavlja, ovaj put u naselju Sheikh Jarrah. Palestinci koji su bili primorani napustiti svoje domove u zapadnom Jeruzalemu, ili su iz njih protjerani, sada trebaju biti deložirani i iz svojih domova u istočnom Jeruzalemu. Zašto? Jer su ti domovi u kojima zakonito žive već 160 ili više godina izgrađeni na zemljištu koje je nekada bilo u vlasništvu Jevreja.
Na prvi pogled, u pitanju je samo imovinski spor. No, zapravo se radi o dešavanjima koja imaju daleko šire implikacije. Radi se o još jednom primjeru koji pokazuje nevjerovatne razmjere izraelske diskriminacije i terora. Palestinci koji su pobjegli ili su protjerani iz Jeruzalema imaju dovoljno vlastite imovine.
Gotovo polovina grada izgrađena je na njihovim zemljišnim parcelama. U čemu je onda problem? Jevreji mogu ponovo ući u svoju imovinu koju su napustili u istočnom dijelu Jeruzalema, a Palestinci će onda krenuti da se vrate u svoju imovinu u zapadnom dijelu. Ali, tu na scenu stupa cionistički trik: samo Jevreji mogu pokrenuti sudske tužbe i tražiti povrat imovine koju su bili primorani napustiti ili iz koje su protjerani. Palestinci imaju samo pravo da zaborave na imovinu koju su bili primorani napustiti ili iz koje su protjerani.
Ovdje je na djelu jedinstvena vrsta pravde: ono što je moje zauvijek pripada meni, a ono što je tvoje – opet zauvijek pripada meni. Po jevrejskoj Mišni, osobe koje se tako ponašaju nazivaju se zlotvorima. U jevrejskoj državi, osobe koje se tako ponašaju nazivaju se religioznim cionistima.
Ja i opet ja i samo moje
Ova nepravda koja trenutno vlada seže do najzlonamjernijeg zakona koji je država Izrael donijela nepune dvije godine nakon njenog osnutka – Zakona o imovinskim pravima odsutnih. Taj zakon se trebalo zvati Zakon kojim se odobrava krađa palestinske imovine. Izrael je iskoristio ovaj Zakon da pokrade gotovo svu palestinsku privatnu, javnu, poslovnu i poljoprivrednu imovinu.
Ovim Zakonom nije napravljen ni najmanji pokušaj da njegove odredbe budu fer, pravedne ili da se njima pokaže saosjećanje. Odredbama ovog Zakona ne utvrđuje se pravo na pravičnu naknadu, na pomoć, na ljubaznost i razmatranje predmeta. Ništa od toga. Tu je samo odobravanje zlonamjernih postupaka koji se ovim Zakonom legaliziraju.
Ovo pitanje će uskoro razmatrati Vrhovni sud. Pretpostavlja se da će mnoge druge zemlje, poput Poljske, Rusije, Ukrajine, Egipta, Iraka, Maroka i drugih, sa zanimanjem pratiti donošenje sudske presude u ovom slučaju – ukratko, postupak će biti praćen u svim zemljama koje su pokrale imovinu ubijenih Jevreja.
Ako Vrhovni sud još jednom potvrdi pravo Izraela da krade imovinu “odsutnih”, u ovim zemljama će se takvoj presudi sigurno nazdraviti kako bi se njeno donošenje proslavilo uz uzdah olakšanja. “Mi samo radimo isto ono što i vi”, nasmijano će odgovoriti predstavnicima organizacija koje traže povrat izgubljene jevrejske imovine. „Ako je to prihvatljivo kad se radi o vama, onda je prihvatljivo i kad smo mi u pitanju, zar ne? Dakle, nećete dobiti ni centa. Gubite se odavde! ”
U vrijeme kada Međunarodni krivični sud u Hagu konačno pokazuje interes za poteze izraelskog okupatora, izraelski sud i njegova reputacija bi se također mogli naći na udaru zbog ove situacije. Izraelske vlasti na Vrhovni sud gledaju kao na najefikasniju vakcinu, pouzdanu pancir košulju protiv optužnica za ratne zločine. Njegove sudije donose presude koje se odnose na nas, tako da nema potrebe za Haškim sudom i njegovim presudama.
No, treba imati na umu da aneksiju istočnog Jeruzalema priznaju samo izraelska vlada i Donald Trump. Ostatak svijeta ga doživljava kao okupiranu teritoriju gdje važe svi međunarodni zakoni ratovanja, uključujući i zabranu oduzimanja stanova zaštićenih građana koji žive pod okupacijom, zabranu nanošenja štete njihovoj imovini ili zabranu uskraćivanja imovinskih prava koja se odnose na njihovu opljačkanu imovinu.
Ne može se pretpostaviti koliko će razumijevanja Međunarodni krivični sud u Hagu pokazati za presudu kojom se odobrava još jedno protjerivanje stanovništva koje živi pod okupacijom, te u kojoj mjeri će to naštetiti uspješnosti izraelskog Vrhovnog suda da djeluje kao “pancirka” koja odbija međunarodne optužnice.