Dobitnik nagrade Pritzker, čarobnjak betona, autodidakt i na to sve bokser, Japanac Tadao Ando zauzima istaknuto mjesto u arhitekturi proteklih pedesetak godina. Gradio je širom svijeta, a njegov posljednji muzej za francuskog magnata Françoisa Pinaulta upravo je otvorio vrata u Parizu. Ekskluzivni razgovor.
Karijera Tadaa Anda (Osaka, 1941) kao da se uvijek kretala u jednom pravcu, uzlaznom, polagano osvajajući cijelu planetu. Ako uzmemo u obzir njegove radove u Njujorku, Parizu, Monterreyu, Šangaju i Veneciji, arhitekturu posljednjih decenija nije moguće definirati bez njegovog impakta: geometrija s kružnim motivima, taktilna ljubav prema betonu i scenografska upotreba svjetlosti. Radi se o jednoj beskompromisnoj stabilnosti koja se ovih dana vraća u prvi plan kroz njegovu rehabilitaciju pariške Bourse de commerce. U rotundu u Les Halles Ando je ubacio jednu platonsku tvorevinu, iskonski cilindar u čijem je prostoru smještena kolekcija francuskog magnata luksuzne robe Françoisa Pinaulta.
Po običaju, zahvat je direktan koliko i efikasan: nagost betona pretpostavljena je ornamentalnom bogatstvu kupole i njenom staklenom pokrovu iz devetnaestog vijeka. Radi se o posljednjoj saradnji – zasada – između arhitekte i klijenta nakon intervencija u Palači Grassi i Punta della Dogana u Veneciji (2006. i 2009), što svjedoči o jednom postojanom odnosu, za svaku pohvalu u ovim vremenima. “Upoznali smo se u Parizu krajem devedesetih, u kući zajedničkog prijatelja Karla Lagerfelda. Drugi put smo se sreli već 2000, kada me pozvao da učestvujem na konkursu za izgradnju muzeja na ostrvu Seguin”, objašnjava Ando.
Iako je projekat na Seni skoro odmah propao, ubrzo se ukazala nova prilika: “Impresionirala me jasnoća s kojom je gospodin Pinault izložio svoju zamisao o muzeju: arhitektura koja bi kombinirala veličanstvene odlike gotičke katedrale i introvertni, spokojni prostor romaničke kapele. Bourse de commerce predstavlja taj san.”
El Cultural: Odgođeni san. Muzej je trebao biti inauguriran 2020, ali se zakasnilo zbog kovida. Kako je neko poput vas, koji ste tako zaokupljeni iskustvom arhitekture, proživio stanje pandemijske izolacije?
Ando: Uvijek sam imao povjerenja u odlučnost Françoisa Pinaulta, nikad nisam osjetio zabrinutost, čak ni u tako neočekivanim okolnostima kakve su ove. Vjerujem da nas sve tišti ova ograničena interakcija s drugim ljudima. Uprkos tome što nam savremene telekomunikacije mogu pružiti neophodna sredstva da razgovaramo jedni s drugima, to nije uvijek dovoljno. Tokom pandemije postali smo ponovo svjesni koliko je važno primati osjetilne podražaje i ulaziti u dijalog. U tom smislu, prostorno iskustvo arhitekture je takođe bilo dio tih izgubljenih razgovora.
Rad u praznini
Maločas smo spomenuli Lagerfelda i Pinaulta, ali vi ste realizirali projekte i za poznate ličnosti kao što su Tom Ford, Damien Hirst i Luciano Benetton. Kako biste objasnili njihovo zanimanje za arhitektu koji uglavnom radi s prazninom pomoću vrlo reducirane palete materijala?
Ando: Sve te osobe koje ste naveli su jedinstvene, imaju vlastitu individualnost; ne možete ih trpati u isti koš. Pa ipak, ako im je nešto zajedničko, to je snažna volja da pronađu temeljna svojstva u stvarima. Što se toga tiče, to bi bila dodirna tačka između njihovih života, tako glamuroznih, i moje arhitekture, za koju se zaista može reći da teži asketizmu.
Nije lako govoriti o Tadau Andu a da se ne spomene njegova živopisna biografija, zaokružena poput njegovih građevina. Sam akter je pričao o godinama snalaženja, tokom kojih ga je siromaštvo poslijeratnog Japana primoravalo da prihvati svakojake poslove: bio je bokser – rukavice još vise na zidovima njegovog studija – ali i stolarski šegrt. Ando je osjećao da ga privlači arhitektura, ali sebi nije mogao priuštiti studij, tako da je čitao knjige na svoju ruku i, kada je 1965. japanskim državljanima ukinuta zabrana na putovanja u inostranstvo, otplovio je do Vladivostoka te se odvezao transsibirskom željeznicom do Moskve. Mladić se tako upustio u sebi svojstvenu i anarhičnu verziju Velikog putovanja: sedam mjeseci je lutao Evropom – uključujući Španiju, Amerikom i Afrikom da bi se obogatio neposrednim kontaktom s djelima koja su ga zanimala.
Ando: To putovanje je bilo moja škola. Ipak, hodati oko neke građevine i gledati je nije dovoljno za učenje. Uporno sam se pitao zašto su lijepe i šta me kod njih privlači. Jedno razdoblje proveo sam postavljajući sebi takva pitanja i ne nalazeći odgovor; iako je taj period bio bolan, doveo me do toga da, kao arhitekta, uspostavim temelje vlastite filozofije.
Ando je u drugim prilikama spominjao uspomene na tu konfuziju, kao kad je stajao zbunjen pred Le Corbusierovom Vilom Savoye, koja je tada praktički bila u ruševinama. Tri uzastopne posjete Poissyju jasno pokazuju njegov autodidaktički metod: neprestano insistirati na fizičkom iskustvu sve dok nisi sposoban da razumiješ ono što gledaš. I dalje vjerujete da se arhitektura ne može predavati? “Teško je dati odgovor”, kaže. “Mnogo toga se može ispričati u školama, ali ima drugih stvari koje niko ne može prenijeti i koje studenti moraju sami naučiti.”
S obzirom na brzinu kojom se ustoličio kao projektant, može se reći da je njegovo učenje bilo plodonosno. Već na primjeru njegovih prvih djela u Osaki, kao što je Kuća Tomišima iz 1973. – koju je sam arhitekta dao srušiti petnaest godina kasnije kako bi tu napravio vlastiti studio – ili Kuća Azuma u Sumijošiju iz 1976, izgledalo je kao da se sve gradi po istom obrascu: pomoću betona. Njegovi projekti težili su da strukturu izraze kao red, čemu je pristupao s ekstremnim radikalizmom rješavajući isključivo tim materijalom kako eksterijer, fasadu, tako i enterijer, pregrade. Na golim zidovima njegovih salona primjećivao se isti finalni tač u vidu mrežastih uzoraka i otvora kao i na javnom licu građevine – odlika koja otad obilježava njegov rad. Postoji mnoštvo anegdota o toj njegovoj strogosti, od onih manje-više apokrifnih – priča se da su njegovi stažisti svake godine odlazili u te kuće da stružu vlažne mrlje – do onih koje se mogu provjeriti na licu mjesta: da bi šemu majušne Kuće Azuma sveo na dva odvojena paviljona, Ando je izbacio stepenište u dvorište, zbog čega su tako proste radnje kao što je silazak iz spavaće sobe u jedini WC podrazumijevale izlazak napolje.
Gerilska arhitektura
Ti eksperimenti s kućama pripadaju dalekoj prošlosti. Da li smatrate da se vaša arhitektura otad više otvorila prema javnom prostoru?
Ando: Na početku karijere projektovao sam mnogo kuća malog formata koje su imale taj introvertni karakter, kao i poslovna zdanja. To iskustvo mi je omogućilo da se usredotočim na gradnju javnih prostora, malih i kružnih, koji bi trebali da stimulišu svoj neposredni kontekst; nastojao sam stvoriti ono što sam nazvao “urbana gerilska arhitektura”. Devedesetih godina, kako je tendencija prema potrošačkom društvu dobijala na snazi, malo-pomalo sam prebacivao fokus rada s poslovnog ambijenta na kulturne ustanove javnog karaktera. Ustvari, moj stav prema gradu jedva da se promijenio od vremena te “urbane gerile”, prije već pola vijeka.
Sredinom devedesetih, u doba kad ste nagrađeni Pritzkerom, vaš uticaj je bio gotovo neizbježan; u svim časopisima su se pojavljivale modularne oplate koje bi se skoro mogle smatrati klišejem vaše arhitekture. Frustrira li vas što vas imitiraju, što vas svode na jednu estetiku?
Ando: Arhitektonski rječnik koji koristim je prilično svestran, tako da se ne razočaram kad vidim djelo koje je kreirala neka druga osoba koja slijedi sličan pravac kao ja, niti pretpostavljam da se radi o pukom podražavanju. Na kraju krajeva, arhitektura i umjetnost su se razvile u stvaralačkom ambijentu kroz susret različitih vrijednosti. Umjetnici iste epohe inspirišu jedan drugog, to je vrlo uobičajen fenomen. Iznimno sam počastvovan što moja arhitektura može imalo doprinijeti toj kreativnoj razmjeni.
Prije trideset godina, britanski istoričar i kritičar Kenneth Frampton detektovao je u opusu Tadaa Anda sjajan primjer onog što je nazvao “kritički regionalizam”. Za Framptona, majstor iz Osake – značajnog, ali ne i glavnog grada – posjedovao je sposobnost da ostane moderan a da se ne odrekne osobenosti svoje autohtone kulture. Poput Španjolca Ricarda Bofilla i Švicarca Marija Botte, Ando se kroz svoj rad odupirao ovovremenoj homogeniziranosti. Ipak, po završetku Japanskog paviljona na Svjetskoj izložbi u Sevilji (1992), počeo je da gradi sve više i u sve većim dimenzijama u inostranstvu, od Teksasa (Muzej moderne umjetnosti u Fort Worthu, 2002) do Šangaja (Poly Grand Theatre, 2016).
U kojoj mjeri vas i dalje možemo smatrati tipično japanskim arhitektom?
Ando: Od trenutka kad sam sagradio Paviljon u Sevilji pa sve do danas živim u Japanu, ali ne vjerujem da mi je on glavna atrakcija niti da čini moju osobnost. Ja sam ono što jesam.
Nekoliko puta izražavali ste divljenje prema savremenim arhitektama čija djela kao da nadilaze njihovo vrijeme i mjesto, poput Meksikanca Luisa Barragána i Amerikanca Louisa I. Kahna. Da li su vaša djela odgovor na to zanimanje za bezvremenost?
Ando: Kao što se dešava sa svakom kreacijom, doći će dan kada će svi vidovi arhitekture nestati, biti uništeni. Moglo bi se reći da je istorija arhitekture izraz ljudskog napora da pruži otpor tom procesu. Da je moguće, volio bih stvoriti djelo koje traje u pamćenju, po uzoru na neku uspomenu – kao što je to slučaj s Kahnovom i Barragánovom arhitekturom – a ne neku opipljivu tvar ili formu. Da bih postigao taj ideal, nastojim stvoriti arhitekturu koja bi bila kao prazno platno, koja se temeljito lišava bilo kakvog prisustva.
Svjetlost i vazduh
U kojoj mjeri se mijenja taj fokus kada je, kao što nam pokazuju pomenuti muzej u Parizu i onaj u Punta della Dogana u Veneciji, aspekt kulturnog nasljeđa kod građevina na kojima pravite intervencije iznimno važan?
Ando: Ta praznina kojoj težim ne sastoji se od bijele kocke iz koje je odstranjena svaka individualnost, već se radi o prostoru sposobnom da prihvati najrazličitija svojstva. Ako svjetlost i vazduh uđu u taj ambijent, prostor se ispunjava životom. Ako prazninu definiramo zidom od cigle koji pokazuje tragove vremena, taj element će unijeti jednu bogatu svijest o njegovom putu: od prošlosti do sadašnjosti i dalje ka budućnosti. Čak i kad razmatram arhitekturu unutar istorijskog konteksta, moj konceptualni pristup je u suštini isti.
Smatraju vas vrlo minucioznim konstruktorom; vaša arhitektura u velikoj mjeri zavisi od fizičkog iskustva i nijansi. Da li je to nešto što biste mogli raditi s distance?
Ando: Arhitekta, naravno, ne može svoje djelo stvoriti sam samcat. Osjećam se kompletnim tek kad sam u društvu klijenta, koji je promotor, i graditelja, koji treba da sprovede u djelo sliku koju imam u glavi. Za arhitekte, uspjeh ili propast projekta zavisi od mjere s kojom možemo dijeliti naš cilj s tom vrstom saradnika. U slučaju Bourse de Commerce imao sam sreću da se oslonim na gospodina Pinaulta, koji katkad razmišlja o arhitekturi čak iskrenije od samih arhitekata, kao i na najbolju ekipu koju sam dosad uspio okupiti. Distanca između Japana i Francuske stoga nikad nije bila izvor frustracije za mene.
Uprkos tome što stvarate djela širokog zamaha, nikad niste zanemarili vaš interes za format kuće. Još vjerujete da će vaš posljednji projekat biti kuća?
Ando: Možda. Želio bih da je tako.