Razmeće se prvoklasnim imidžom sedamdesetih – zolufi, sunčane naočale velikih okvira i zvonare – međutim lik koji tumači nema ništa od te nehajnosti. U “Zmiji”, seriji-događaju snimljenoj u koprodukciji Netflixa i BBC-ja, Tahar Rahim otjelovljuje francuskog serijskog ubicu Charlesa Sobhraja, koji je harao Azijom sedamdesetih godina prošlog vijeka. Neobično je da je ova serija vratila umjetnika u njegove mlade dane, kad ni sekunde nije očekivao da će postati jedan od najpoželjnijih glumaca svoje generacije, kako u Francuskoj tako i u inostranstvu.
“Taj projekat bacio me je u doba kad sam imao petnaest”, objašnjava. “Tada je moj najstariji brat, od kojeg me dijeli dvadeset godina, čitao bestseler Thomasa Thompsona posvećen Sobhraju: ‘Zmijinom stazom’. I ja sam ga progutao, a u želji, tada još uvijek vrlo maglovitoj, da postanem glumac, govorio sam sebi da bih jednog dana volio igrati tog tipa. Danas je to gotova stvar i sretan sam zbog toga: već dugo sam želio upustiti se u nešto tako riskantno kao što je otjelovljenje zla i saznati da li sam sposoban za to.”
Kao petnaestogodišnjak, Tahar Rahim je živio u jednom kvartu u Belfortu i nije imao pojma kakva ga budućnost čeka. Četvrt vijeka kasnije, snimaće po cijelom svijetu, prihvatajući najrazličitije role i za male i za velike ekrane. Prije nekoliko mjeseci glumac je stvorio naviku da dnevni raspored podredi stegama međunarodne promocije. Zahvaljujući “Zmiji”, naravno, ali ne samo njoj…
Kada se našao među kandidatima za Zlatni globus, ali i u odranije započetoj utrci za Oscara zahvaljujući izuzetnoj interpretaciji u Mauritancu Kevina Macdonalda, ovaj frenchy otkrio je užitak u vođenju kampanje kojoj je cilj da šarmira žiri za dvije najprestižnije američke filmske lovorike.
U okolnostima epidemije, tridesetdevetogodišnji glumac je ovaj poduhvat drage volje ostvarivao najčešće preko kompjuterskog ekrana i na daljinu, ne krijući da je ponosan na ukazane mu počasti. “Nema razloga da tajim: jako mi prija ovaj interes za mene”, kaže. “U tome prepoznajem jedan vid priznanja za moj rad.”
Avanture koje imaju smisla
To lično priznanje, iako se na kraju nije našao u užem izboru za glumce nominovane za Oscara, nije jedini uzrok njegovog zadovoljstva. Sa skromnošću koja je rijetka u njegovoj branši, nikad ne tjera vodu na svoj mlin i radije insistira na kapitalnom značaju Mauritanca, filma koji mu je posebno prirastao srcu.
Nakon što se otkrio publici 2009. u Proroku Jacquesa Audiarda, glumac je uvijek brižljivo birao uloge dajući prednost avanturama koje imaju smisla. Mauritanac, u najmanju ruku, ne odstupa od tog pravila, budući da moćni film Kevina Macdonalda evocira golgotu Mohamedoua Oulda Slahija, Mauritanca osumnjičenog za terorizam, koji je bez optužbe i presude proveo četrnaest godina u zatvoru u Guantanamu, premda ništa nije skrivio.
“Mauritanac nema nikakve veze s karikaturalnim holivudskim filmovima o terorizmu kakvih ima gomila”, tvrdi Tahar Rahim. “Odbio sam, štaviše, popriličan broj takvih uloga kako u SAD-u tako i u Evropi.”
Prije nego što je otkrio scenario za taj film, inspirisan autobiografijom Mohamedoua Oulda Slahija (Dnevnik iz Guantanama), Tahar Rahim nije ništa znao o toj dramatičnoj priči. “Osjetio sam itekakvu odgovornost da otjelovim taj karakter. Kada sam se susreo sa Mohamedouom, očarao me je taj čovjek koji je, uprkos pretrpljenom nasilju, sačuvao humor i blagost. Možda je začuđujuće, ali on nije kivan niti traži odštetu. Tek kad bismo se dotakli teme mučenja, nešto bi se promijenilo u njegovom pogledu i držanju.”
“Ko ga sluša kako priča o tom tragičnom iskustvu ne može proći neokrznut”, dodaje. “U paklu Guantanama, Mohamedou je uložio ogroman napor u pravcu introspekcije te je izgradio svojevrsnu filozofiju praštanja. Oprost upućen drugima on doživljava i kao uslugu samome sebi. Kaže da mu najveći izazov u Guantanamu nije bio samo da dokaže vlastitu nevinost nego i da pokaže kako je dobar čovjek. Valjalo mi je sve to upiti da bih ga mogao istinski prenijeti na filmsko platno. Svim srcem sam želio da bude zadovoljan mojom interpretacijom. Da se osjetio izdanim, to bi me skršilo.”
Mohamedou se nije razočarao i to je najljepša nagrada za glumca, koja daleko nadmašuje sada već srušene snove o osvajanju Oscara. Prisjećajući se Mauritanca, Tahar Rahim tvrdi da je prije svega sretan što mu ta duga međunarodna promotivna karijera, još uvijek u toku, pruža priliku da evocira priču ovog mučenika.
“Da se prsim po medijima i dajem mišljenja o svemu i svačemu, to nije moj fazon. Više volim da učestvujem u fikcionalnim ostvarenjima koja bacaju istinsko svjetlo na svijet. Biti priznat u filmu kakav je Mauritanac je čast za mene. Taj film odgovara mojim izborima, a oni govore o tome ko sam.”
Ti izbori ga već deceniju potiču da igra u filmovima pod palicom ambicioznih francuskih sineasta ili stranih redatelja poput Kineza Lua Jea (Love and Bruises, 2012) ili Iranca Asgara Farhadija (Prošlost, 2013). Rezultat: impresivna filmografija i galerija junaka koje inspirišu režisere u razvijanju novih projekata.
Filmovi karaktera
“Tahar je ušao u kinematografiju kroz zatvorski univerzum Proroka, a to je potvrdio velikom senzualnošću u filmu Love and Bruises Lua Jea”, kazuje Rebecca Zlotowski, koja ga je odabrala za protagonistu u svom ostvarenju Grand Central. “Sviđala mi se ideja da se poigram sa svim tim njegovim filmovima karaktera i da ih iskoristim za oblikovanje junaka u svom filmu, nadilazeći bilo kakvu etničku pripadnost ili socijalno ograničenje kako bih naprosto uspostavila spregu s jednim velikim glumcem.”
Tahar Rahim cijeni sreću koja mu je omogućila da se ruga granicama, nacionalnostima i žanrovima. Kozmopolitizam i pluralnost odgovaraju njegovoj dubokoj ličnosti, budući da je rođen u skromnoj porodici alžirskog porijekla i odrastao u siromašnim četvrtima Belforta.
“Oduvijek sam želio rušiti granice. To je usađeno duboko u meni. Dolazim iz miljea i kvarta gdje smo svi mi klinci bili izmiješani: Azijci, Afrikanci, Magrebljani, Španjolci… Neumorno smo posjećivali jedni druge, igrali se zajedno, jeli hranu različitih okusa… Mješanstvo svojstveno mojoj glumačkoj karijeri očigledno vuče korijene odatle. Moja DNK je multikulturalna i da nisam postao glumac, vjerovatno bih zgrabio ruksak i napravio put oko svijeta u potrazi za vokacijom.”
Raznolikost uticaja ima veze ne samo s društvenim okruženjem već i s kultiviranošću. Postavši filmofil u najranijoj dobi u Belfortu, mladi Tahar otkriva filmove preko televizije, u mračnim salama kada ima para da kupi kartu, što je rijetkost, i prije svega, putem videorekordera. Zaljubljuje se u američke filmove 1970-ih, iz razdoblja Novog Hollywooda. Bio je to šok kojeg se i danas spominje sa sjajem u očima.
“Dok sam bio tinejdžer, 1990-ih, nije me privlačila francuska kinematografija”, prisjeća se. “U Scorseseovim filmovima, međutim, prepoznavao sam, što je paradoks, ljude iz radničkog kvarta u Belfortu: svoju porodicu, komšije, prodavca iz trgovine na uglu ulice… Kasnije sam otkrio francusku predratnu kinematografiju, na primjer filmove Jeana Renoira sa Jeanom Gabinom u glavnoj ulozi: Velika iluzija i Čovjek zvijer. To je bilo otkrovenje jednog drugačijeg tipa.”
Od DIF-a do studija filma
Ova uzastopna filmofilska otkrića obilježiće krivudavi put Tahara Rahima, koji će se, neodlučan oko vlastite budućnosti i isprva izgubljen na DIF-u, preseliti u Strasbourg i onda u Montpellier, gdje će se upisati na studij filma. Tahar predosjeća da želi postati glumac te odlazi u prijestolnicu gdje nastavlja univerzitetsko obrazovanje, ali i prolazi vatreno krštenje na satovima glume.
“Stigao sam u Pariz s 1.200 eura u džepu nakon što sam šljakao cijelo ljeto na građevini”, prisjeća se s osmijehom. “Spočetka sam spavao u jeftinom hotelu odmah do Périphériquea, s beskrajnim pogledom na groblje. Već prve sedmice uspio sam da dobijem nekoliko manjih gaža i primljen sam na satove glume. Sve se pospajalo i jednostavno sam pomislio da sam došavši povukao dobar potez.”
Kad se osvrće na svoje prve korake i angažman u seriji La Commune, presudnoj stepenici koja je ponukala Jacquesa Audiarda da mu dodijeli ulogu u Proroku (filmu koji ga je ovjenčao s dva Cezara, za najveću nadu i za najboljeg glumca 2010, što je presedan u istoriji te ceremonije), Tahar Rahim se zahvaljujuje sretnoj zvijezdi koja je bdjela nad njim. I dodaje da nikad nije zaboravio odakle potiče, što mu pomaže kao zaštita od iluzija društva spektakla i bespotrebnih kriza ega. Danas, uprkos lavini uspjeha i rastućoj međunarodnoj popularnosti, glumac mota duhan, voza se skuterom po gradu kao toliki Parižani i pokazuje pristojnost “dobro odgojenog dečka” – vrline kojih se ne stidi i koje ga svjetlosnim godinama udaljavaju od star systema.
Tahar Rahim uvijek ima nešto reći o svojoj avanturi u Mauritancu, filmu za čije potrebe se morao podvrgnuti drastičnom treningu – “Valjalo mi je smršati deset kilograma za sedamnaest dana, a ionako nisam debeo” – ali ne preuveličava svoje glumačke sposobnosti. Tokom intervjua, između dvije cigarete, nije odolio zadovoljstvu da ustane iz fotelje kako bi oponašao hod svog idola Roberta de Nira u Taksisti, pronalazeći prave riječi i izgovarajući ih rafalno, kako bi evocirao vlastitu samopožrtvovanost u poslu, hvaljenu od strane svih onih koji su sarađivali s njim.
“Za scene mučenja u Mauritancu, tražio sam da uslovi na snimanju budu nemilosrdni: oštra studen, dugi sati bez skidanja lisica… Cilj je bio da se, pazeći da ne zapadnem u skarednost, približim istini što je više moguće, a tome glumac uvijek treba težiti. To ne proizlazi iz mazohizma, već iz krajnjeg prepuštanja radu koje potiče jednu vrstu užitka.”
Sklonost avanturi
Hvale upućene njegovoj glumi ga ispunjavaju i, naravno, bude mu želju da nastavi prihvatati angažmane u raznim svjetskim avanturama koje su na visini njegovih zahtjeva. “Jako sam sretan što sam danas u toj poziciji. Ta priznanja me čeliče i oslobođaju i kao glumca i kao čovjeka. Filmovi se prave da bi ih ljudi gledali, i ne vjerujem onima koji kažu da ih boli đon za to. Ključ je u prenošenju.” Prenošenju u svakom pogledu, ako je moguće…
Još jedan znak dobre kobi koja prati Tahara Rahima u današnjoj kinematografiji: nude mu se najraznovrsniji projekti, a pronicljivi režiseri prepoznaju u njemu bezbrojna lica. “Poznavajući ga iz stvarnog života, znali smo da se jako razlikuje od mračnih likova koje je često igrao”, priča Eric Toledano. S drugarom Olivierom Nakacheom režirao je Sambu (2014), u kojoj se pojavljuje ovaj glumac. “Tahar je vedre naravi, jako smiješan, stalno u pokretu, zna plesati. Kao svi veliki glumci, sposoban je za svaku vrstu transformacije.”
To je potvrdio i u Zmiji, Netflixovoj seriji koja je snimana dugi niz mjeseci i u dva ciklusa, prije i poslije peripetija s Mauritancem. “Snimanje serije u Tajlandu je bilo prava odiseja”, zaključuje glumac. “Ništa nas nije mimoišlo: udesi, oluje, bolesti… Do te mjere da su Tajlanđani dolazili ujutro da se mole na setu uvjereni da nas Sobhrajove žrtve proganjaju. To iskustvo je bilo daleko od idile, ali drago mi je što sam sve to prošao. Preobražavati se u najrazličitije karaktere, pod uslovom da očekivanja nisu iznevjerena, ima li išta poticajnije od toga?” Poznat je refren da su pitanja često i odgovori.