Ostvarenje se zove Titane, ali tačnije bi bilo reći “Titanka” jer režiserka, u originalnom francuskom naslovu, želi dati žensko značenje poznatom grčkom mitu. Po helenskoj predaji, titani su bili božanska bića koja su vladala svijetom dok ih nisu pobijedili bogovi. Ove je predvodio jedan od njih, Zeus, koji ih je okružio u Tartaru da nikad više ne okuse slobodu. Cijeli film prožet je idejom majčinstva, odnosno očinstva, kroz neobičnu relaciju između Adriena/Alexije (Agathe Rousselle), ženskog serijskog ubice koji će se na kraju pokajati, i njenog posvojitelja Vincenta Legranda (Vincent Lindon), vatrogasnog veterana koji pod svoje okrilje uzima grupu siročadi dok očajnički traži nestalog sina.
Dobitnica Zlatne palme za svoj drugi uradak, nakon proslavljenog Rawa (2016), Julia Ducournau (Pariz, 1983) nudi jednu “svetu” pripovijest u kojoj bi čak i dijete koje junakinja ima s automobilom – bukvalno je zatrudnjela s njim – moglo biti novi Isus Krist, ukazanje jedne nove ljudskosti. “Volim da koristim elemente iz velikih grčkih mitova i Biblije”, kazala nam je režiserka na posljednjem filmskom festivalu u San Sebastiánu. Zanimljivo, draže joj je voditi razgovor na engleskom, koji govori perfektno, ali s jakim akcentom, nego na francuskom.
Film na početku odaje uticaj Tarantina, s iznimno nasilnim scenama, ali malo-pomalo mijenja ton da bi nam ispričao kako junakinja iznova otkriva sopstvenu ljudskost upoznajući pomenutog dobročinitelja koji je, kako veli Ducournau, “posmatra po prvi put”. Zato što je Titane, odnosno “Titanka”, prema autorkinom mišljenju, film o ljubavi.
Mislite li da je Titane, uprkos tome što sadrži toliko nasilnih prizora, nježan film?
Ducournau: Svi mi govore o tom nasilju, koje je najočiglednije, dok ja mislim da je nježan. To je predstavljalo dio projekta. Moj glavni cilj je govoriti o ljubavi. Film se u stvari bavi načinom kako ljubav raste između dvoje protagonista. Vidimo kako sve te laži i predodžbe zamračuju život, ali na kraju će oni doći u priliku da zavole jedno drugo zbog onog što čini njihovu ličnost, zato što je ta osoba tu, za tebe. Htjela sam završiti s dvoje likova koji se na kraju zaista zavole i prihvate jedno drugo, šta god da su, nevezano za bilo kakve predodžbe ili determinizam obilježen spolom ili porodičnim konstruktom.
Da li ljubav iskupljuje te dvije usamljene duše koje su izgubile svaku vjeru?
Ducournau: Želim pratiti cijeli dramski luk koji dovodi do preobražaja. Počinjem s tom djevojkom koja je kao ponor lišena ljubavi i ljudskosti i ponaša se vrlo nasilno. Adrien/Alexia (Agathe Rousselle) je u početku žena teškog karaktera, prazna ličnost, nema poštovanja prema životu. Djelomično liči na neki stroj zbog onog komada metala koji nosi u glavi. Želim pokazati kako se taj lik može povezati sa svojom ljudskošću zahvaljujući načinu kako je Vincent (Vincent Lindon) gleda, radi se o pogledu koji nikad nije doživjela od oca. Moja zamisao se uvijek sastojala u tome da početak filma bude malo pretjeran, s jakom baroknom notom, da bismo se zatim zavukli pod kožu akterâ i dosegli nešto kudikamo čistije, bitnije i emotivnije.
Da li nas nedostatak ljubavi dehumanizira?
Ducournau: Prikazujem osobu koju nikad niko nije gledao s ljubavlju. Njen vlastiti otac ignoriše njeno prisustvo. Čak možete steći utisak da osjeća prezir prema njoj. Nikad je ne posmatra direktno, nego uvijek preko retrovizora u automobilu ili kroz rešetke. Adrien nikad nije bila istinska osoba zato što su je konstantno negirali. Zbog toga se njeni životni, seksualni impulsi ispoljavaju na vrlo haotičan način i kroz nasilje. Što se njega tiče, i tu vidimo čovjeka koji u početku ulijeva priličan strah zato što je zaokupljen vlastitim tlapnjama. To je jedna vrlo nametljiva osoba, jako autoritarna, želi da se Adrien ravna prema modelu njegovog izgubljenog sina. On definitivno nije “princ na bijelom konju” koji će je spasiti, ali je neprestano posmatra. Zahvaljujući tome, napokon joj daje identitet, smisao postojanja, ali je u zabludi. Ona će se boriti da ta osoba koja je najzad voli nauči da je vidi onakvu kakva je stvarno.
Taj Vincent koji prihvata izgubljene klince pomalo podsjeća na one Dickensove likove iz romana Oliver Twist i David Copperfield, koji preuzimaju ulogu očeva, vrlo upitnih, zabludjele djece u Londonu XIX vijeka. Jesu li vam poslužili kao model?
Ducournau: Nisam pomišljala na Dickensa, ali poređenje je na mjestu, opet ću ga pročitati. U mladosti sam gutala njegove romane i vrlo moguće da je na podsvjestan način uticao na mene u ovoj priči. Najviše me je nadahnula velika epika iz prošlosti, poput grčke mitologije i Biblije. To su knjige pune simbola i istinski pokušavam da ih prilagodim modernom svijetu i iznova promislim. Iz Biblije, na primjer, crpim izvjesne elemente pošto želim da u mojim filmovima ima nečeg svetog. Referiram se na simbole poput Isusove krune od trnja u sceni kad ona ima udes ili poput ideje Bezgrešnog začeća. Takođe se pojavljuje ideja o rođenju novog ljudskog bića.
Da li smatrate da je vaš film religiozan?
Ducournau: On to nije, ali istina je da u njemu postoji jedan sveti element, a to je ljubav koju dijele ti likovi, taj način kako vide jedno drugo. Zbog toga završavam film Bachovom Mukom po Mateju. Veza s grčkom mitologijom očigledna je već u samom naslovu: Titani koji se pojavljuju u grčkoj mitologiji. Kada u francuskom dodaš slovo “e” nekoj riječi, dobićeš ženski rod, pa ti to dođe nešto kao “Titanka”. Alexiju povezujem sa Gejom i Uranom, odnosno zemljom i nebom, koji su roditelji titana, novih bića koja, ma koliko čudovišna, najavljuju jednu mnogo snažniju ljudskost.
Junakinja se pretvara da je muško, a njen “otac” izgleda nije svjestan da je u pitanju djevojka. Da li ste htjeli baciti više svjetla na suštinu likova nego na njihov rodni identitet?
Ducournau: Riječ “suština” mnogo koristimo zato što su, po mom uvjerenju, muški i ženski rod jako skučena društvena konstrukcija. Pretpostavlja se da imaš samo dvije opcije, moraš se ponašati tako i tako zato što si muškarac ili žena. Za mene je to prilično zastario pristup. Preispitujem važeću ideju ženskosti jer je vidim kao mnogo maglovitiji i fleksibilniji koncept. Postoji mnogo više mogućnosti od onih za koje vjerujemo da postoje. U konačnici, moji likovi nastoje da budu nešto više od “on” ili “ona”. Moramo prihvatiti preobražaj koji se uspostavlja na svim razinama i ostaviti po strani očekivanja vezana za naša predubjeđenja o nekom muškarcu ili ženi. Zbog toga sam preferirala rad s naturščicima, nisam htjela da odašilju te stereotipe.
Protagonistica ima dijete s automobilom i komad titanija u glavi. Da li ste htjeli ukazati na preplitanje savremenog čovjeka i tehnologije?
Ducournau: Nisam. Apsolutno nemam nikakve veze s tehnologijom, nemam mobilni telefon, ni televizor, a kompjuter mi služi samo za pisanje scenarija. Osjećam veliki strah prema tehnologiji. Automobili i metal u mom filmu nose značenje koje je mnogo više obilježeno mitologijom. U mitologiji nastaju ta divovska stvorenja, titani, koji su snažni i najavljuju novu civilizaciju. Paradoks je u tome da Adrien, što se više otvara prema ljudskosti, to više pokazuje metal koji joj je ugrađen. U početku ga vidimo kao dio hirurgije, strano tijelo u mesu i krvi. Ali dolazi do preobražaja budući da se na kraju metal pretvara u nešto živo, u snagu.
Da li žena serijski ubica može biti junakinja?
Ducournau: To je veliki izazov, započeti film s tako neljudskim likom. Voljela bih da se gledalac udubi u samoga sebe da bi pronašao zajedničke crte s tom osobom, način kako da to shvati. Upravo se to desilo meni, nakon jednog dugog procesa, pošto nije moguće pisati o nekom liku s distance. Ja ne bih toliko govorila o gnjevu pošto je to ljudska emocija, već o autodestruktivnom porivu prema smrti. Ona je čisti poriv prema smrti.
Da li ta dehumanizacija lika dolazi do izražaja zato što se junakinja suočava sa zlostavljanjem zbog toga što je žena?
Ducournau: Prvo ubistvo je prilično dvosmisleno, ona je ubica, ali i žrtva seksualnog napastvovanja. To nasilje je manje haotično od kasnijih postupaka zato što može izgledati kao osveta. Koristim nasilje da bih izrazila te porive. Mi žene dobro znamo šta je to zlostavljanje, seksualno nasilje, doživjele smo ga barem jedanput. Kako tom momku ne padne na pamet da bi mu ona mogla nauditi? To me čini jako bijesnom zato što se uzima zdravo za gotovo da smo mi žene žrtve. Čak su nam i mozak isprali: kad se stvari dese, ne reaguješ jer smatraš da ti je tako zapisano.