Maalouf: Jedan svijet je na putu nestanka

"Svijet se ne sastoji od čovječanstava, već od samo jednog čovječanstva."

U svojoj novoj knjizi Brodolom civilizacija, novinar i pisac Amin Maalouf (Bejrut, 1949) uporno se pita u kakvom bi stanju bio arapski svijet da je krenuo nekim drugim putevima. Istorija bi, pretpostavlja, bila radikalno drugačija za čovječanstvo i možda se danas ne bismo susreli sa scenarijom kakav je zadesio zloglasni Titanic u noći 14. aprila 1912, “dok je orkestar svirao Bliže, o Bože moj a šampanjac tekao u potocima”.

Porijeklom iz levantskog univerzuma – tog skupa trgovačkih luka koji se pruža od Aleksandrije do Bejruta, Tripolija, Alepa ili Izmira, od Bagdada do Mosula, Istanbula i Soluna (i seže, kako tvrdi, do Odese i Sarajeva) – Maalouf se rodio u Libanu i odrastao u Egiptu, kada su te zemlje odisale kozmopolitskim duhom, koji je poticao kulturni i intelektualni procvat.

Obožavalac Konstantina Kavafija, među plejadom sjevernoafričkih i bliskoistočnih pjesnika, autor Taniosove stijene (Goncourtova nagrada, 1993), Samarkanda i Leona Afrikanca, pored drugih romana, retrospektivno posmatra arapski svijet na podlozi Hladnog rata. U svojoj posljednjoj knjizi, Maalouf kombinira lično sjećanje s novinarskim svjedočenjem, poznavanjem istorije i pjesničkom preciznošću, vraćajući se na konkretne periode i datume, poput ponedjeljka 5. juna 1967, kada je bio student na društvenim naukama u Bejrutu i kada je nastalo ono što naziva “arapskim očajanjem”.

Tog dana na Sinaju izraelska vojska je uništila egipatske, sirijske i jordanske zračne snage pod zapovjedništvom egipatskog potpukovnika Gamala Abdel Nasera. Ova epizoda, poznata kao Šestodnevni rat, usadila je u arapski svijet nešto što Maalouf definira kao “sindrom vječnog gubitnika” – prelomni moment ili, prema njegovim riječima, izvor islamskog terorizma.

U želji da razumije sadašnjost i ukaže – citirajući Kavafija – na tajanstveni žamor nadolazećih događaja, Brodolom civilizacija se ne ograničava na arapski svijet. Maaloufova razmišljanja obuhvataju jednu geopolitičku mrežu koja zahvata konzervativne revolucije Margaret Thatcher i Ronalda Reagana, protraćenu priliku Sjedinjenih Država da osmisle novi svjetski poredak nakon kraha komunizma i dopiru do našeg vremena obilježenog društvom nadzora koje je davno predvidio Orwell u 1984. Jedina istorijska ličnost u posljednjih sto godina koja nije okaljala ruke je, prema Maaloufu, Nelson Mandela.

Tokom njegove prve posjete Meksiku, razgovarao sam s prijaznim čovjekom neuredne bijele kose i vitalnosti neuobičajene za nekoga ko je prešao sedamdesetu.

U Meksiku se kaže “šta je moglo biti, nije bitno”, a vi ste napisali knjigu upravo o tome šta je Bliski istok mogao biti.

Naravno da je opasno govoriti o tome šta je moglo biti, pošto se radi o mentalnoj igri. Kada se neki događaj desi, on postane realnost, ali dok nije tako, postoji mnogo opcija za ono što je moglo biti. Ponekad je opravdano misliti o tome. Tu knjigu nisam napisao kao izraz čežnje, nego kao koristan način kako rasuđivati o onom što se dogodilo ne bi li nam to pomoglo da razmišljamo o onom što bi se moglo dogoditi.

Brodolom civilizacija je knjiga svjedočanstva koja se koristi esejem u malim porcijama.

Stuktura knjige se vodila za prosudbom koju sam htio iznijeti o razlozima zbog kojih se svijet nalazi u današnjoj situaciji. Zato sam razmišljao o događajima koji su se zbili u posljednjih deset decenija. Morao sam se pozicionirati, naći svoje mjesto. Zato što naša vizija svijeta zavisi od mjesta gdje smo odrasli i od toga gdje se nalazimo u datom trenutku. Iz tog razloga je uvijek važno početi riječima “iz moje tačke gledišta”. Očito je da su od važnosti bile i stvari koje su se desile na drugim mjestima, a koje su uticale na moj život i porodicu, čak i prije nego što sam sâm stekao širi pogled.

Arapski svijet nam predstavljate iz jedne istorijske, pa i mikroistorijske perspektive, kojoj američki mediji posvećuju malo pažnje. Arapske kulture nisu bile onakve kakve ih danas poznajemo, već na mnogo načina slične zapadnim. Težimo vjerovanju da su razlike između arapskih i zapadnih kultura nepomirljive.

Moje duboko uvjerenje je da su aspiracije narodâ jednake u cijelom svijetu. Svakako da je posljednjih godina došlo do ozbiljnog zastranjenja koje je dovelo do toga da imamo utisak kao da živimo u svijetu sastavljenom od različitih čovječanstava, od kojih svako obitava u vlastitom vrijednosnom univerzumu. Ali za mene je čovječanstvo jedno, a naša stremljenja su ista. Razlika u aspiracijama nema, radilo se o alžirskom, meksičkom, čileanskom ili kineskom narodu. U osnovi, svijet se ne sastoji od čovječanstava, već samo od jednog čovječanstva, doduše sa širokim spektrom ekonomskih i kulturnih ispoljavanja i realiteta, ali uz usmjerenost ka jedinstvenom vrijednosnom sistemu. Ovo duboko uvjerenje potka je svega što pišem.

Tvrdite da je u ponedjeljak 5. jula 1967. nastalo “arapsko očajanje”, usko povezano s islamskim terorizmom kakav nam je poznat od prije nekoliko godina. Iz kojih razloga ste datirali taj prelomni trenutak u istoriji čovječanstva?

Od tog dana prošlo je više od pedeset godina. Otisnuo sam se u prošlost da bih pristupio genealogiji tih događanja i saznao s koje tačke se sve zakotrljalo. Zahvaljujući toj distanci, uspio sam, naročito po pitanju terorističkih napada – od kojih je najviše iznenadio onaj od 11. septembra 2001. na njujorške Blizance – da dokučim u kojem momentu se arapski svijet okreće protiv Zapada prolazeći kroz jedan intelektualni preobražaj. Tokom pola stoljeća, ideologija arapskog svijeta se zasnivala na laičkom nacionalizmu. Političko-religiozni pokreti prije da su bili manjinski, čak svedeni na grupice. Ali od pomenutog datuma te skupine počinju dobijati na važnosti. Postoje i drugi faktori koje bi trebalo razmotriti, kao što je problem nafte, koja izaziva promjenu u odnosima moći i ima negativan efekat na prozapadna arapska društva i pozitivan na ona religioznija arapska društva. Džihadizam se širi pomoću para od nafte.

Vaša knjiga evocira levantski univerzum i danas izgubljenu mudrost koju ste naučili od roditelja, kojima posvećujete knjigu. Predstavljate nam Levant kao model skladne koegzistencije i prosperiteta.

U Levantu mog djetinjstva ne treba tražiti neki idiličan svijet, zato što takav nije postojao. Žao mi je što su, nakon nestanka tog svijeta, zajednice koje su ga činile morale otići. Zato pominjem primjer Nelsona Mandele u Južnoj Africi. Kada je dobio izbore, spriječio je da bjelačka manjina napusti zemlju.

U gradu mog odrastanja, Bejrutu, bilo je zajednica različitog porijekla i svih vjeroispovijesti. Međutim, sve te zajednice imale su ravnopravan položaj. Sada kad mogu zauzeti vremensku distancu, vidim da je taj Bejrut u kojem sam živio bio superioran onom što je uslijedilo kako u samom gradu tako i u drugim dijelovima svijeta. Odnos između kršćana, jevreja i muslimana bio je odnos poštovanja. Liban mog djetinjstva bio je bolje mjesto od ovog što imamo u današnjem svijetu.

Vaša knjiga, kao geopolitički tekst, tvrdi da ne možemo razumjeti ono što se desilo u arapskom svijetu ako ne razumijemo kontekst Hladnog rata. U toj procjeni iznosite na vidjelo ne samo okrutnosti i promašaje komunizma nego i perverzne posljedice antikomunizma pod dirigentskom palicom Sjedinjenih Država.

Treba razumjeti kontekst tog postkolonijalnog perioda u kojem se zemlje žele razvijati, ali bez intervencije bivših kolonijalnih sila. Neke od tih nacija vidjele su u komunističkom modelu opciju koja bi im mogla pomoći. Ta ideja bi nam se danas učinila apsurdnom pošto se ekonomija bivših komunističkih zemalja okončala katastrofom, ali u to doba takav ishod se nije nazirao.

Zagovarate li marksizam u vašoj knjizi?

Ne vjerujem da je marksizam rješenje za ovovremene probleme. Istorija je već obavila test u tom smislu. Ali bilo je mnogo pojedinaca u svijetu, prvenstveno iz etničkih i vjerskih manjina, koji su u marksističkim pokretima prepoznali prostor gdje mogu imati političku ulogu. Nestankom tih pokreta ti pojedinci su ostali na margini, što je rezultiralo tragedijom za njihove zajednice.

Na drugom mjestu govorite o Margaret Thatcher, Ronaldu Reaganu i konzervativnoj revoluciji. Smatrate da su oba lidera stvorili slab državni aparat i povećali nejednakost.

Mislim da su Thatcher i Reagan odabrali jedan put – redukcije uloge države u ekonomiji. Danas smo stigli do krajnjih granica. Taj napad na welfare state, državu blagostanja, možda je nekad imao opravdanje. Trenutno svjedočimo negativnim posljedicama takvog izbora i jasno je da je potrebna promjena kursa. I marksizam, koji ste pomenuli, i konzervativna revolucija pripadaju svijetu koji nestaje. Moramo osmisliti nešto drugačije, što neće biti obilježeno ovim sistemima, kao ni autoritarnim karakterom komunističkog sistema. Potreban nam je pokret istinski zainteresiran za socijalnu problematiku kako bi se uspostavila veza između svih građana svijeta i ekonomsko-političkog života. To nije nemoguć zadatak, mada jeste težak i trebaće vremena.

U cijelom svijetu govori se o Donaldu Trumpu kao političaru koji nanosi mnogo štete cijeloj planeti. Ali vi ističete da su Sjedinjene Države puno ranije protraćile priliku da kreiraju novi svjetski poredak.

Mislim da je držanje koje su Sjedinjene Države zauzele poslije pada Berlinskog zida bilo katastrofalno. Čudno, pošto su raspolagale sredstvima za izgradnju novog svjetskog poretka. Smatram da bi ih ostale zemlje slijedile, prije svega zato što je to bila jedina supersila u tom trenutku. Tačno je, kao što kažete, da aktualna katastrofa nije počela s Trumpom. Htio bih pomenuti dvije katastrofalne odluke SAD-a posljednjih godina. Prva je stav koji je, Clintonovom odlukom, zauzet prema Gorbačovljevoj Rusiji: nisu odlučili da joj pomognu da krene putem demokratije, nego da je zgaze. Druga je kad su se opredijelili za invaziju na Irak prezirući upozorenja međunarodne zajednice. Te odluke su oslabile moralni kredibilitet SAD-a. Prije svega, kad se dokazalo da je pretpostavljeno hemijsko naoružanje za masovno uništenje u Iraku bilo laž. Mogao bih ponuditi još primjera, sve do Obame. Već trideset godina su na djelu katastrofalne politike koje su Ameriku lišile njene uloge. Šteta je to za cijeli svijet koji bi profitirao da je ta zemlja preuzela odgovornost i uspostavila novi svjetski poredak.

Vi ste novinar i sin novinara. Ovo je vrlo zlokobno vrijeme za novinarski posao. Kako vidite vašu budućnost?

Izazovi s kojima se novinarstvo mora suočiti su ogromni. Ne usuđujem se uporediti ovo što danas imamo s onim što sam proživio s roditeljima, kad sam imao četiri-pet godina. U ovom svijetu sve se promijenilo. Ali novinarstvo je zadržalo temeljnu funkciju, važniju sad nego ranije, ponajprije zbog našeg neograničenog pristupa izvorima informacija. Beskraju informacija koje nam stižu u neredu i vape za evaluacijom i hijerarhijom. To je uloga koju trenutno ima novinarstvo: da organizira tu bujicu. U tom smislu novinarstvo je nezamjenjivo. Više nije bit u tome da se čitaocima nude informacije, pošto će ih one ionako neumitno zasipati, već da ih se organizuje prema skali prioriteta kako bi bile primljene na valjan način. Novinarstvo je promijenilo karakter u poređenju s prošlim danima.

Osjećaj koji prožima cijelu knjigu je tuga, ali ima i nade.

Mislim da prolazimo kroz kritično razdoblje, jedan svijet je na putu nestanka. Zato je razumljiv taj osjećaj tuge. U tom svijetu o kojem govorim nema čega nije bilo, i jako pozitivnih i jako negativnih stvari. Ali tu je i svijet koji još nije stigao. Nalazimo se između jednog i drugog, na ničijoj zemlji. Moramo vjerovati u taj budući svijet. Otud nada. Zato što sigurno ne postoji sila koja će se ukazati i nametnuti nam ga. Mi smo ti koji ga gradimo. I svako od nas može doprinijeti tome da se stvori svijet bolji od ovog koji je na izdisaju.

izvor: Letras Libres, juli 2020

#prevodi

Šta ne razumijemo o fašizmu
O toleranciji bolesti
Problem s filantropijom
Le Guin: O piscima i slobodi
Novi globalni ekonomski lider
Turska u sukobu sa svima
Cohenov duh u eri Trumpa
Carver: Strah 
Sartre i čudo rođenja
Zagonetna veza korone i sna
Antibiblioteka Umberta Eca
Borges, Márquez, Cortázar
Klein: Nona Flora
Žene koje su promijenile nauku
Zaid: Budućnost knjige
Daft Punk prije epiloga
Vincentovo pismo Theu
Sandomir: Flory, Flory…
Potop i klimatska katastrofa
Roth: Zombi demokratija