Mit o grčkim kipovima i lažna ideja o evropskoj nadmoćnosti

Kada pomislite na kip iz stare Grčke, slika koja vam dolazi u svijest je vrlo vjerovatno savršeno ispolirana skulptura od izrazito bijelog mermera. Odjeća, podjednako bijela, prekriva bijela tijela, koja su često okružena uglavnom bijelim predmetima. Iako to odražava stvarnost kakvu danas poznajemo, ta jednobojna slika možda odudara od istorijske stvarnosti onoliko koliko je Evropa udaljena od Latinske Amerike. U ovom članku ću vam objasniti kako se rodila ta pogrešna ideja, kome je služila i kako je počela dekonstrukcija mita o bijelom čovjeku.

Rođena sam u Grčkoj, otac mi je Grk, a majka Njemica. Poput mnogih, odrasla sam s mišlju da su grčke statue i arhitektonske strukture koje su me okruživale oduvijek bile bijele, poput mermera korištenog kao sirovina za njihovo oblikovanje, ili, u manjoj mjeri, bakarne boje, kad su napravljene od bronze. I vidjela sam da je ta “sofisticirana” estetika preuzimana u najrazličitijim vidovima širom svijeta kada je trebalo predstaviti drevnu Grčku.

Mit prema kojem su ti kipovi bili jednobojni, po pravilu bijeli, širio se tokom istorije, i na kraju su ga krivo usvojili oni koji su tumačili lažno odsustvo boje i ukrasa kao znak jedne superiorne i profinjenije kulture, izrasle iz superiornosti bijelih Evropljana. Međutim, malo ljudi zna da je sva ta bjelina rezultat neznanja i izobličavanja.

Od bronze do mermera

Većina grčkih kipova koje nalazimo u muzejima diljem svijeta je od mermera. Na kraju krajeva, radilo se o široko dostupnom kamenu u Grčkoj i njenoj okolini, za koji se smatralo da je kiparima lakši za obradu.

Ali ovdje se već susrećemo s prvom pogreškom, prvim istorijskim iskrivljenjem.

Većina kipova integriranih ovako ili onako u veće strukture kao što su zgrade bila je od mermera. Ali većina skulptura koje nisu imale taj strukturni oslonac pravljena je od bronze pošto je taj materijal otporniji. Budući da bronzu s lakoćom možemo višekratno upotrebljavati, malo kipova od tog metala je ostalo da nam “ispriča priču” zato što su mnogi na kraju prošli reciklažu da bi bili pretvoreni u druge predmete. Tako su se bijeli mermerni kipovi vremenom nametnuli. Štaviše, izbor materijala (mermer ili bronza) za stvaranje umjetničkih predmeta nije imao nikakve veze s izvornom svijetlom bojom kamena ili crnom metala. Mjesto gdje se stavljao kip bilo je puno značajniji faktor za izbor vrste materijala koji će se koristiti.

Originali i replike

Grčko vajarstvo doseglo je vrhunac u IV i V vijeku p.n.e., to jest prije dvije i po hiljade godina. Upravo u toj epohi slavni vajari poput Fidije i Praksitela stvorili su svoja djela, koja su opstala do naših dana. Petsto godina kasnije Rimljani su proširili svoje carstvo i zavladali sredozemnim svijetom, uključujući, naravno, grčku civilizaciju.

Rimljani se dive grčkoj kulturi i umjetnosti, te stvaraju vlastitu estetiku na sliku i priliku grčkih uzora. Zbog toga je potražnja za kopijama grčkih kipova bila enormna u Rimskom carstvu. One su postale predmeti na velikoj cijeni za ukrašavanje kuća rimske elite i javnih trgova, pa čak i čuvenih rimskih termi.

U procesu reproduciranja grčkih kipova, od kojih su mnogi izvorno bili od bronze, vajari su na kraju pravili replike od mermera. Te replike, čiji je materijal drugačiji od originalnog, odlikuju se prisustvom potpornih šipki koje su obično prerušene u stabla, stubove u klasičnom stilu ili ogrtače. Mermer nije otporan kao bronza i potrebno mu je “pružiti potporu” kako bi stajao uspravno. Popisano je dvadeset kopija istog kipa čiji je grčki original bio od bronze, ali koji je ušao u istoriju kao da je izrađen od mermera i s neophodnim osloncem da se ne bi srušio. Prevaga mermera povezana je sa činjenicom da je bronza plemeniti metal koji se može iznova upotrebljavati.

Dragocjenosti

Sredozemno more i dan-danas je glavni izvor onoga što je preostalo od bronzanih kipova, istinskih dragocjenosti potopljenih u olupinama.

Ali vratimo se na pitanje replika grčkih kipova koje su izrađivali Rimljani. U većini slučajeva, u muzejima vidimo rimsku kopiju koja se sačuvala i predstavlja najmlađu verziju. Stoga možemo reći da je naša percepcija antike u prvom redu zasnovana, što se tiče kipova, na kopijama, a ne na istorijskoj realnosti originala.

Tragom originalnih boja

Opsežan rad pod vodstvom dvoje njemačkih istraživača, koji su pregledali na stotine antičkih kipova u potrazi za tragovima izvornih boja, danas predstavlja najpouzdaniju podlogu za zaključak da su kipovi bili raznobojni. Čak je golim okom moguće razaznati te tragove na pojedinim statuama.

“Puno boja je i dalje sačuvano na kipovima. To možete vidjeti golim okom. I boja nije samo na odjevnim ukrasima. Nalazi se na cijeloj površini skulpture”, objašnjava arheolog Vinzenz Brinkmann, direktor odsjeka za antikvitete Instituta Liebighaus u Njemačkoj. Brinkmann je ovu problematiku istraživao četrdeset godina.

Istina, nema potrebe da se oslanjate na prosto posmatranje. Zahvaljujući tehnologiji, obavljen je još detaljniji pregled s analizama pomoću ultraljubičastog i infracrvenog svjetla, kao i naprednih hemijskih postupaka koji iznose na vidjelo vrlo preciznu sliku antike.

Zahvaljujući tim tehnikama, Brinkmann je sa suprugom arheologinjom Ulrikom Koch-Brinkmann upriličio izložbu Bogovi u bojama, sa više od šezdeset reprodukcija kipova u njihovim izvornim bojama, punih ukrasa, životinjskih simbola i čak zlata. Reprodukcije su izrađene s autentičnim pigmentima pronađenim na originalnim kipovima. Među znamenitim primjerima bogato kolorirane dekoracije korištene na originalnim djelima, pomenimo: Peploforu, skulpturu mlade žene koja ukrašava grob; Ratnike iz Riacea, pronađene u Sredozemnom moru; kurosa, kip golog mladića koji odražava egipatski uticaj na grčko vajarstvo s malo krućim držanjem, pa i takozvani sarkofag Aleksandra Velikog (koji, zapravo, nije njegov sarkofag), a koji se nalazi na području današnjeg Libana i predstavlja impresivne detalje u boji.

Odakle dolazi ta tradicija da se kipovi oslikavaju u bezbroj boja, drugačijih od crne i bijele?

Grci ne samo da su uticali na ostatak svijeta nego su i na njih uticale civilizacije s obala Mediterana poput Egipta i narodi nastanjeni na Bliskom istoku. Razmjene između njih nisu bile samo trgovačke nego i kulturne. A snažna tradicija raznobojnih skulptura direktno je povezana s tim razmjenama. Drugim riječima, nije istina da su Grci, dosegnuvši ono što se smatra vrhuncem njihove civilizacije, odbacili taj naslijeđeni uticaj isključujući boje.

Kako se rodila ideja bezbojne antike?

Prije svega, vratimo se u srednji vijek, razdoblje u kojem se prestalo cijeniti starogrčku kulturu, a u isto vrijeme kad je nastupio kraj Zapadnog rimskog carstva. To je otvorilo put religioznoj srednjovjekovnoj umjetnosti i njenim slikama biblijskih pasaža u živim i vibrantnim bojama. Tek krajem XV vijeka budi se interes za antiku. To je početak perioda koji će biti poznat pod imenom renesansa.

“Mit o skulpturi od bijelog mermera izmislila je talijanska renesansa. Renesansa je željela da istakne ono što je postojalo prije kršćanske umjetnosti. Željeli su se vratiti starini, pretkršćanskoj eri, a imali su ikoničnu predstavu onog što je tada bilo stvoreno. Onda su uskrsnuli antiku i definirali je kao bijelu.”

U to doba, grčke i rimske skulpture iznova su otkrivene na nekadašnjoj teritoriji Rimskog carstva. A renesansni umjetnici su pokušali da reproduciraju ta djela. Amblematske kreacije renesanse, kao što je Mikelanđelov David, bile su nadahnute tom potragom za referencom u klasičnoj starini. Ali većina hramova i kipova izgubili su, u najvećoj mjeri, svoje boje. Uostalom, proteklo je oko dvije hiljade godina otkako su nastali šareni grčki originali. A ta blijeda i isprana umjetnost im je došla kao kec na desetku, budući da je cilj renesanse bio diferencijacija od sakralne umjetnosti, prekomjerno šarene, koju su smatrali vulgarnom s umjetničke tačke gledišta.

Ali i dalje se postavlja pitanje: zar umjetnici renesanse, koji su stvorili tako uticajnu estetiku, nisu primijetili tragove pigmenata na kipovima? Vrlo je moguće da jesu uzmemo li u obzir činjenicu da je i danas moguće vidjeti golim okom prvobitnu boju izvjesnih kipova. Ali ne bismo se trebali uzdati isključivo u ono što vidimo. Platon, kog smatramo ocem političke filozofije, pozivao se na boje skulptura u svojim spisima. U IV vijeku p.n.e. Platon je napisao da oči jedne statue zaslužuju najljepše boje zato što čine najljepši dio tijela. Ali upute ovog tipa mogle su biti izignorisane iz raznih razloga.

“Evropa nije bila naročito učena. Ali se htjela osloboditi ugnjetavanja od strane crkve. Zato su stvorili jedan ideal”, objašnjava Vinzenz Brinkmann.

I dodaje da su “na taj način bijeli mermer i tamnu bronzu počeli koristiti kao simbol profinjenosti u evropskoj misli.”

Razotkrivajuće iskopine – Artemida iz Pompeja

Najzad 1760. u Pompejima, iskopavanje kipa koji je preživio razarajuću erupciju vulkana Vezuva 79. n. e. otkrilo je ono što je istorija izbrisala: Artemidu iz Pompeja, u sandalama i riđe kose.

Bilo je to istorijsko otkriće. Na koži i odjeći statue razaznavali su se brojni tragovi vidljivih boja. Vulkanski pepeo koji ju je prekrivao djelomično je sačuvao boje.

Arheolog i istoričar Johann Winckelmann, koji se smatra jednim od rodonačelnika istorije klasične umjetnosti, vidio je statuu dvije godine po otkriću i mogao se uvjeriti u postojanje boje. Mnogi kažu da je Winckelmann odbio prihvatiti da je statua grčka. Za njega, Artemida iz Pompeja bila je vjerovatno etrurska, pripadala je toj starijoj civilizaciji i, po njegovom sudu, manje sofisticiranoj od grčke, kojoj su se on i njegovi savremenici divili.

Godinama kasnije, taj stručnjak sebi skače u usta. Artemidu definiše kao plod primitivne grčke umjetnosti. Međutim, njegov zaključak čekao je na objavljivanje dva vijeka, sve do 2008. Neki misle da je to zakašnjenje bilo namjerno.

A dokaze ne nudi samo Artemida. Jedna freska, takođe pronađena u Pompejima, prikazuje ženu koja nedvosmisleno ukrašava statuu raznim bojama.

Odsustvo boje kao simbol profinjenosti

Godine 1810, nekoliko decenija po otkriću Artemidinog kipa, slavni njemački pjesnik i istraživač grčke umjetnosti Johann Wolfgang Goethe objavio je knjigu Nauk o bojama.

U njoj piše: “… divlje nacije, primitivne narode i djecu snažno privlače žive boje, životinje se uznemire od izvjesnih boja, a sofisticirani ljudi izbjegavaju žive boje na svojoj odjeći i u okolini, nastojeći općenito da se od njih udalje.”

Ali Goethea, koji je antičku Grčku smatrao apogejem civilizacije, osporile su činjenice iste godine kad je objavio svoju knjigu.

Hram Afaje na grčkom ostrvu Egini tad je otkriven u jako dobrom stanju. Boje su se vidjele golim okom. Skulptura strijelca je, na primjer, bila dio tog hrama. Očito je da, kad je kip otkriven, boje nisu bile tako jake kao na verziji koju je restaurirao Brinkmann. Ali i takve, bile su neporecivo vidljive u to doba. Drugim riječima, hram Afaje izronio je iz nalazišta i Goetheu praktično rekao: “Niste u pravu!”

“Znao je za nalaze, ali ih je omalovažavao. Izjašnjava se kao otvorena neznalica. ‘Znam, ali ne želim znati.’ A to je nešto sa čim se i dalje svakodnevno susrećemo. Mnogi ljudi i kolege kažu: ‘U redu, vi se možda razumijete u antiku, to je istina, ali to nije moja antika.’ Moja antika… Imaju neku svoju antiku! Svakom njegova antika: i Goethe je imao svoju”, kaže Brinkmann.

Nova iskopavanja u XIX vijeku jasno su pokazala upotrebu boje u antici. Po tom pitanju objavljene su studije starih djela, poput one arhitekte Ernsta Zillera.

Iskrivljivanje estetskog ideala

Stoga je tačno ako kažemo da je koncem XIX vijeka postalo očigledno da je antika bila šarena. Ali uprkos svim tim otkrićima, naš ukus bi i dalje oblikovala jedna bezbojna estetika kad bismo pomislili na staru Grčku.

“Muzeji i eksperti nisu informisali javnost o bojama i ukrasima kipova zato što je to šarenilo bilo rezervisano za neevropske i neozbiljne pučke kulture”, objašnjava Brinkmann.

Uprkos tome, obezvređivanje boje se nastavilo. Dovoljno je reći da je 1938. londonski British Museum podvrgao intenzivnom poliranju komad mermera izvađen na atenskoj Akropoli, sve dok nije postao bijel i sjajan.

Pitam se šta bi moji preci mislili o tome. U svojoj originalnoj verziji, Akropola je bila festival boja. Po Brinkmannu, naš estetski ideal se više nego ikad izobličio u XX vijeku, i to iz političkih razloga. Citira austrijskog arhitektu Adolfa Loosa, uticajnog teoretičara moderne arhitekture, koji je napravio jednu začuđujuću usporedbu. “Arhitekta Adolf Loos, prilično ideološki nastrojen, tvrdi na vrlo prost i lud način da su boje i ukras zločini. To je apsurdno.” Loos je povezao osjećaj “nemorala” s ornamentikom nazivajući je “degenerisanom”. Prema Loosu, neophodno je ukinuti boju i ornamentiku kako bi društvo bilo definirano kao moderno.

“Ako se otisnemo na početak XX vijeka, možemo shvatiti kako se ta nova radikalna estetska pozicija razvila, etapu po etapu. Evropski fašizam je tome mnogo doprinio, svojim snažnim odbijanjem da prihvati izdetaljisane forme, ornamentiku i upotrebu različitih boja”, objašnjava Brinkmann.

Po njegovom tumačenju, raznobojna figura najbolje odslikava lične emocije. Sada, u samo jednu boju, često bijelu, moguće je projektovati bilo kakvu ideologiju. Za naciste, odsustvo boje odražavalo je jednog modernijeg čovjeka, sofisticiranog i nadmoćnog. I to je korišteno da bi se opravdale njihove genocidne ideologije. Mark Abbe, s Univerziteta u Georgiji u SAD-u, objašnjava: “Ta djela su se smatrala umjetničkim primjerima univerzalnih i bezvremenih modela ljepote i etičkih vrlina za datu epohu. I to se nastavlja: i dalje se vajaju prebijeli kipovi od mermera kako bi se odale najveće počasti savremenom društvu.”

Izložba Bogovi u bojama već je bila predstavljena u Grčkoj. U kolijevci te umjetnosti, prijem je bio mlak kao i u ostalim dijelovima svijeta. Ali, prema mišljenju arheologa Hariclije Brekoulaki, ona je poslužila i da se probudi zanimanje Grka za vlastitu prošlost. Šaroliku prošlost.

“To je imalo snažan upliv. Nešto poput onoga što je Vinzenz stvorio sa svojom ekipom u Njemačkoj nažalost ne postoji u Grčkoj. Ipak, nadam se da ćemo vremenom imati više takvih inicijativa. Čak i u muzejima gdje se djela nalaze. Direktori i muzejski istraživači shvatili su ideju da je boja bitna i da je treba istraživati”, misli Brekoulaki.

“U potrazi za drugim nesporazumima”

Brinkman pozdravlja ponovno bojenje grčke antike. “Na prvi pogled, ono stvara šok zato što je u konfliktu s vašim očekivanjima. I u početku mislite da su boje prejake. Zatim uzmaknete nekoliko koraka i opet pogledate i taj utisak počne da splašnjava”, kaže. “Pojedine osobe dolaze na našu izložbu misleći da se radi o nekoj intelektualnoj simulaciji i odbacuju je. Ali drugi počnu razmišljati. Napuštaju izložbu, svjesni jednog velikog nesporazuma.”

izvor: BBC Afrique, 1. juni 2021

#prevodi

Šta ne razumijemo o fašizmu
O toleranciji bolesti
Problem s filantropijom
Le Guin: O piscima i slobodi
Novi globalni ekonomski lider
Turska u sukobu sa svima
Cohenov duh u eri Trumpa
Carver: Strah 
Sartre i čudo rođenja
Zagonetna veza korone i sna
Antibiblioteka Umberta Eca
Borges, Márquez, Cortázar
Klein: Nona Flora
Žene koje su promijenile nauku
Zaid: Budućnost knjige
Daft Punk prije epiloga
Vincentovo pismo Theu
Sandomir: Flory, Flory…
Potop i klimatska katastrofa
Roth: Zombi demokratija
Kako pomoći Ujgurima
Afganistan – istine i laži
Bolničke covid statistike

Plath: Jutarnja pesma
Kirin: Brod na Kupi
Zlatar: Mentalno zdravlje
Hasanović: Oglasio se mobitel