foto: Jesse Dittmar / Eyevine, Suki Dhanda / The Observer

”Pokušavamo se krišom uvući u um i srca ljudi”

Laurie Anderson u razgovoru sa Róisín Murphy

“Pokazat ću ti svoj novi gong – pogledaj!” Laurie Anderson vodi svoju novu prijateljicu u obilazak stana na zapadnoj strani New Yorka, prolazeći kroz hodnik s laptopom u ruci. U dnevnoj sobi na sjeveru Londona, Róisín Murphy je stavila naočale, široko se osmjehuje, naginjući se prema ekranu. “Znaš, trebao mi je gong da bih jednostavno udarala u njega”, objašnjava Anderson. “Stvarno s vremena na vrijeme moram udariti u gong!”

U svojoj 74. godini, Anderson je i dalje američka kraljica avangardnog art-popa. Nedavno je proslavila 40. godišnjicu pjesme O Superman – svog nevjerovatnog hita u kojem dominira vokoder, inspiriranog iranskom talačkom krizom, tehnologijom i operama Julesa Masseneta – a ovu godišnjicu je obilježila reizdanjem albuma Big Science, štampanom na LP-ju u jarkocrvenoj boji, na kojem je objavljena ova pjesma. Karijera Róisín Murphy započela je hitovima s bandom Moloko tokom 1990-ih, nakon čega se avanturistički otisnula u nezavisne vode gdje je nastavila raditi kao samostalna umjetnica koja je na razne naobične načine pomjerala granice progresivnog popa i disko muzike. Objavila je 25 singlova, pet EP-ja i pet LP-ja (uključujući i album Hairless Toys koji je 2015. godine nominiran za nagradu Merkur), kombinirajući umjetnost performansa, filozofske tekstove i fantastičan modni izričaj.

Sprijateljile su se tek nedavno: Anderson je čula kako je Murphy tokom svog gostovanja u specijalnom martovskom programu BBC 6 posvećenom Međunarodnom danu žena rekla da joj je Laurie Anderson bila muzička inspiracija. Budući da je i Anderson obožavateljica Murphy, bila je oduševljena tom izjavom. Jutro je provela slušajući novi “remiksirani, reducirani” album Róisín Murphy naslovljen Crooked Machine, koji predstavlja “mračni preokret” u odnosu na njen izuzetno hvaljen album Machine iz 2020. godine. “Kakav sjajan album!”, uzvikuje Anderson. „Zvuči nevjerovatno. Prekrasno!” Naslonivši glavu na ruku, Murphy joj se zahvaljuje, i djeluje vrlo skrušeno.

Na ovom virtualnom okupljanju The Observer je “peti točak”. U vrijeme kad smo uspostavili vezu, Anderson je upravo završila seriju Nortonovih predavanja na Univerzitetu u Harvardu, koja će se prikazivati ​​na filmskim festivalima („što je vrlo čudno“), a Murphy će za nekoliko dana imati live stream s DJ Honey Dijon za koncert Uživo s Worthy farme koji organizuje festival Glastonbury. Možda ih razdvajaju tri i po hiljade kilometara i razlika od 26 godina, ali razmjenjuju inteligentne dosjetke dok razgovaraju o nastupima, pandemiji i mogućoj budućoj saradnji…

Rogers: Kako ste čule jedna za drugu?

Murphy: Moja priča je ista kao i priča svih drugih iz moje generacije: čula sam O Supermana. Za to se moram zahvaliti majčinom sjajnom osjećaju za muziku i sliku. Zvala bi me da gledam TV. „Uđi i gledaj ovo, Róisín! Zar nije nevjerovatno! I koji je to vrag?”

Sjećam se da je to bila pjesma koja me je pratila od malih nogu, a onda mi je još uvijek bila bitna kad sam se i ja počela baviti muzikom s nekim cool tinejdžerima, pa onda još uvijek bitna kad sam zakoračila na scenu elektronske muzike, i dalje bitna kad sam morala razmišljati o načinu da na sceni izvedem jednostavne performanse koji su također bili vrlo dramatični. Sa Laurie, to je jednostavno: ta nevjerovatna muzika i ta žena!

A ti, Laurie?

Anderson: Za Róisín sam čula zahvaljujući vrsti muzike koja nam se objema sviđa. Stvarno ste postigli pun pogodak s tim muzičkim loopom! Ta kombinacija zvuči i mehanički i organski u isto vrijeme, taj kružni zvuk.

Obje pišete, snimate svoje video spotove, osmišljavate svoje nastupe. Kako to izgleda, kakve sve imate obaveze?

Murphy: Previše se bavim mikromenadžmentom, a kada sve sami radite, pojednostavljujete stvari. Htjela sam te to pitati, Laurie, jer u vrijeme kad tako nešto drugima nije bila baš uobičajena praksa, čini se da tebi jeste. Kako je do toga došlo?

Anderson: Budući da sam počela kao kiparica i slikarica, muzika je bila nešto što je bilo samo jedan dio mog svijeta, a ne ono što je zauzimalo centralno mjesto. Jednostavno mi se svidio taj miks. I to sam radila samostalno, vjerovatno iz nekoliko ne baš prijatnih razloga, a jedan od njih je da ja sve moram čvrsto držati pod kontrolom!

Murphy: Ja sam planirala da upišem umjetničku školu i slučajno sam umjesto upisa u školu dobila ugovor da objavim album. Ušla sam u sistem – muzičku industriju – gdje su mi svi govorili: „Ne, ne, stvari se trebaju raditi ovako“. Kad sam ja u pitanju, uvijek je tu postojala neka vrsta neslaganja. Teško sam prihvatala da stvari moraju biti baš takve.

Anderson: Ako nešto radiš sam, onda to ne moraš objašnjavati, zar ne? Volim ja čuti i ideje drugih ljudi – one su često puno bolje od mojih – ali sporije ih apsorbiram i ja sam osoba koja je sklona da stalno zbog nečega brine. Tako da zbog toga mogu sarađivati samo ​​sa sobom!

I šta vam je pomoglo, u proteklih nekoliko godina, da tako samostalno razvijate svoje karijere?

Murphy: Kad su budžeti u muzičkoj industriji postali tako ograničeni onda sam shvatila: „U redu, možeš mi dati samo nekog 24-godišnjaka da mi snimi video, a to njegovo nikad ne bi uspjelo… tako da od mene nema niko bolji ko bi to mogao uraditi.” Zaista se lično uložite u nešto na čemu radite kad nema novaca da to umjesto vas uradi neko drugi.

Anderson: Kad su resursi ograničeni, morate se koristiti svojim ličnim resursima, zar ne?

Murphy: Tačno. I to je ono što je vrlo dirljivo u tvojoj pop karijeri: taj početak je bio puka slučajnost. [O Superman je u SAD-u izdala jedna mala diskografska kuća One Ten Records, koju je vodio vlasnik galerije B George, a on je taj snimak pustio Johnu Peelu, koji ga je nakon toga promovirao na sve strane: pjesma je došla do 2. mjesta u Velikoj Britaniji, a zahvaljujući tome Anderson je sa Warner Brosom dobila ugovor za objavljivanje osam albuma.] Dakle, nakon toga si dobila potpunu kontrolu jer u trenutku kad je pjesma postala hit niko nije imao kontrolu. Laurie je samo napravila jebeno dobru pjesmu, a onda su stvari otišle puno dalje!

Anderson: Ha!

Murphy: Mislim, nije se to desilo samo od sebe, a taj lični angažman je sada nešto što je vrlo moderna stvar. Cijela muzička industrija sada počiva na shvatanju šefova te industrije da je malo ljudi kao što su ljudi od nastupa i showa i ti ljudi sada preuzimaju kontrolu u svoje ruke. Ti si to znala 40 godina prije svih. Cijela industrija opet slijedi Laurie Anderson!

Laurie, kako gledaš na Big Science, 40 godina kasnije?

Anderson: Nikad ne slušam stvari nakon što ih završim, ali morala sam preslušati Big Science za remastering i zvučao mi je prilično dobro, što me iznenadilo. Mislim da je dio reakcije na taj album izazvala sama njegova tema [prijetnja ratom, zloupotreba moći na međunarodnom planu, nelagoda zbog korištenja tehnologije], i mislim da je sada – bar je to slučaj u Sjedinjenim Američkim Državama – puno teže pisati na taj način. Osjećam da su vremena mnogo konzervativnija, ne samo za umjetnike nego za sve. Ne možete slobodno reći dosta toga. Primjećujete to u svakoj krizi do koje dođe, poput krize u Izraelu: ljudi se ne izražavaju direktno kao ranije, jednostavno zbog toga što se boje negativne povratne reakcije. To smatram vrlo zastrašujućim. Kako ti to doživljavaš?

Murphy: Bojim se da nisam dovoljno elokventna i da bih svojom izjavom samo mogla dodatno pogoršati probleme. To je taj osjećaj koji kod mene stvara komunikacija putem društvenih mreža, a i pritisak da se one koriste.

Anderson: I ja to osjećam i nikada nisam ni sekunde razmišljala o tome. To me ne sprečava da kažem šta mislim, ali pomislim: “O, neko će me zbog ovoga napasti.”

Mislite li da bi muzičari trebali češće komentarisati politiku?

Anderson: Mislim da muzika sama po sebi treba biti apolitična. Muzika bi trebala biti lijepa i uzbudljiva i govoriti o svim temama o kojim želimo pisati. No, prije nekoliko sedmica sudjelovala sam na jednom od prvih koncerata u New Yorku nakon početka pandemije, Party in the Bardo, a usred muzičkih nastupa dvije osobe su čitala imena 32.000 Njujorčana koji su prošle godine umrli od covida.

Nije nam namjera bila da to bude requiem, ali ta imena su naprosto odjekivala u našim ušima i mi smo onda počeli svirati tražeći frekvencije koje se dobro uklapaju uz zvuk tih imena. Odjednom sam shvatila da u umjetnosti vlada takva tišina kad je pandemija u pitanju. Nakon 11. septembra, napravili smo dva svijetleća tornja da predstavljaju ljude koji su tada poginuli. Palimo ih svake godine. A kad je covid u pitanju, ništa. Zašto ljudi toliko šute?

Murphy: Mislim da naše izjave danas mogu brzo izmaknuti kontroli, a ljudi se toga boje. Također možda postoji nova svijest da razmislite prije nego što nešto kažete u rock'n'rollu i drugdje: bilo je puno ljudi koji su uvučeni u stvarne političke probleme, u ono vrijeme dok su se oni još uvijek trajali, pa su napravili greške, otišli su predaleko s nekim komentarima.

Ali kad ti, Laurie, uneseš političke teme u svoje radove, to je uvijek zapravo vrlo… ne znam šta bi bila prava riječ… privlačno. Čak bih rekla i zavodljivo. Tvoj glas i muzika kod slušatelja stvaraju osjećaj misterije i prave posebnu atmosferu. Umjetnost treba imati atmosferu, prije svega ostalog. To ljudima može omogućiti da dođu do nekih vlastitih spoznaja.

Anderson: U tome osjećam da smo slične. Kreirajući situaciju nalik na san koja funkcionira kroz zvuk i sliku, s urotničkim planom da slušatelja odvedu na neko mjesto s kojeg neće baš tako lako osuđivati druge… pokušavamo se krišom uvući u um i srca ljudi, zar ne?

Murphy: Da!

Anderson: To je obrazloženje kada ljudi pitaju: “Mislite li da muzika može promijeniti svijet?” a ja uvijek kažem: “Pa, svijet se ionako mijenja! Sretno ako mislite da ćete ga vi promijeniti.”

S druge strane, muzika je mene promijenila.

Koja konkretno?

Anderson: Empatija Boba Dylana prema gubitnicima me je promijenila. Zapravo, on je veličao gubitnike, a to je nešto u čemu sam se itekako pronašla. Ko je tebe promijenio, Róisín? Ili ne promijenio, nego ko te natjerao da kažeš: “Aha, kontam, jasno mi je kao dan!”

Murphy: Koncert Sonic Youtha u Manchesteru, kada sam imala 14 godina. Pustili su me da sjednem na rub pozornice, sa strane – sigurno je izgledalo da ću stradati u prvom redu među najžešćim fanovima – ali nakon koncerta sam bila galvanizirana. Godinu ili dvije nakon tog koncerta, morala sam donijeti veliku odluku kad su mi se roditelji razveli. Živjeli smo u Manchesteru – moja porodica je irskog porijekla – i svi su se vratili u različite gradove, a ja sam odlučila ostati. Činjenica da mi je muzika bila toliko bitna i da sam živjela u gradu koji je bio sjajno mjesto za muziku i muzičare od mene je napravila jednu vrlo snažnu djevojčicu.

Živa svirka vam je objema veoma važna. Je li vas pandemija natjerala da drugačije razmišljate o nastupima?

Anderson: Da. Ono što smo napravili prije nekoliko sedmica bilo je neobično ceremonijalno jer je publika ulazila jedno po jedno nakon što su imali to zadovoljstvo da im se na ulasku uzme bris nosa, a onda su morali sjediti i čekati rezultate. Čudan početak večeri! Ali imala sam drugačiji odnos prema njima jer su ulazili jedan po jedan. To me natjeralo na razmišljanje: “Šta to ovi ljudi žele?” Također me natjeralo na razmišljanje, možda bi trebali postojati koncerti za samo jednu osobu, da na koncertu budeš sam.

Murphy: Mislim da je sljedeća na redu virtualna stvarnost i performansi u virtualnim svijetovima kojima je lako pristupiti. To se mora dogoditi.

Anderson: Mislim da su se mnogi ljudi promijenili mišljenje, zar ne, o onom što smatraju da vrijedi raditi?

Murphy: Da. Prije bih obično govorila: “Oh, možda bih trebala, to bi bila dobra ideja…” Nakon ove prošle godine, sada govorim “Ne, ne, ne, nema ništa od toga; nemoguće.” Bio je to trenutak kada su ljudi imali dovoljno vremena da uvide šta im je potrebno u životu, a šta ne.

Anderson: Jeste. A za mene, na kraju tog Party koncerta, ugledala sam da je ostala otvorena jedna od knjiga iz koje su se čitala imena, a na toj stranici drugo ime odozgo bilo je ime Hala Willnera [američki muzički producent koji je umro od covida-19 u aprilu 2020]. On mi je bio jedan od najboljih prijatelja. Postao je jedno od ovih 32.000 imena. Odjednom sam shvatila: “A, pa to je razlog što ovo radim. Ljubav, eto zašto.”

Mladi umjetnik vas pita za savjet. Šta mu kažete?

Anderson: Sve zvuči jako teško. Pretpostavljam da bi moj prvi impuls bio da kažem pokušaj reći istinu. Ali, ono što stvarno moram reći je samo pokušaj se istinski voliš sebe jer ako ne voliš sebe stvari će biti daleko teže. Shvatite da ste već savršeni i da se ne morate brinuti ni o čemu. Shvatite to kao polaznu tačku. To nekako zvuči idiotski, ali savjet je idiotska stvar!

Murphy: Iskreno govoreći, način na koji sada funkcionira muzička industrija, način na koji kreativci u ovom trenutku rade, njima ne treba moj savjet. Oni to sve odmah vide. “Uradit ću to sam, jednog dana ću snimit film, radit ću što god mi se prohtije.” I u tom smislu, svi su oni tvoji direktni potomci, Laurie!

Anderson: Hvala ti, iskreno. Napravit ćemo neku saradnju, a?

Murphy: Da, vrlo rado. Bilo bi mi baš drago!

Anderson: I meni isto. Hajde onda da to realizujemo!

#prevodi, Laurie Anderson

Šta ne razumijemo o fašizmu
O toleranciji bolesti
Problem s filantropijom
Le Guin: O piscima i slobodi
Novi globalni ekonomski lider
Turska u sukobu sa svima
Cohenov duh u eri Trumpa
Carver: Strah 
Sartre i čudo rođenja
Zagonetna veza korone i sna
Antibiblioteka Umberta Eca
Borges, Márquez, Cortázar
Klein: Nona Flora
Žene koje su promijenile nauku
Zaid: Budućnost knjige
Daft Punk prije epiloga
Vincentovo pismo Theu
Sandomir: Flory, Flory…
Potop i klimatska katastrofa
Roth: Zombi demokratija