Green: Mora da ima nekog u tom ogromnom svemiru, zar ne?

Prva slika svemirskog teleskopa James Webb (JWST, po engleskom akronimu) prikazala je sićušni odsječak neba, tako mali da, ako biste pogledali prema zvijezdama s ispruženom rukom, mogli biste ga prekriti zrncem pijeska. Ali zahvaljujući snazi teleskopa – osamnaest džinovskih ogledala koja šalju informacije s udaljenosti od milion i po kilometara od Zemlje – 12,5 sati posmatranja otkriva hiljade galaksija u svemiru. Neke od njih izgledaju grupisano, dok se druge obrušavaju i vrte. Čak i male mrlje na toj slici su galaksije.

U utorak 12. jula NASA je objavila još četiri slike koje svjedoče o dometu teleskopa. Na prvoj zapažamo spektar jedne egzoplanete, na distanci od hiljadu svjetlosnih godina, a čak je utvrđen i njen hemijski sastav (tako precizno da su detektovani i oblaci!), dok druga prikazuje maglinu nastalu eksplozivnom smrću zvijezde. Treća je najbolja postojeća slika galaksija Stephanovog kvinteta, a na četvrtoj se u prvom planu prepoznaje maglina Carina, “zvjezdana jaslica”.

To je jedan od velikih trenutaka u nauci, od onih što revolucioniraju jedno područje i oduševljavaju javnost. Svemirski teleskop James Webb – razvoj te misije trajao je trideset godina – nudi naučnicima uvid bez presedana u kosmos u njegovoj ranoj fazi, u evoluciju galaksija i zvijezda, kao i u planete oko drugih zvijezda naše galaksije. Bijela kuća je donijela ispravnu odluku da predsjednik Sjedinjenih Država pokaže prvu sliku. Slavne ličnosti tvitale su te slike, što je izazvalo lavinu mimova.

Radi se o sasvim novom vokabularu slika čiji smisao tek treba odgonetnuti, ali i njihov inherentni značaj ogroman je na jedan predivan način.

Jedan jutjuber podijelio je sliku koja smješta djelić neba uslikan teleskopom u kontekst nebeskog svoda, s komentarom “tako smo mali da ću povratiti”. Moj prijatelj podijelio je sliku magline Carina na svom storyju na Instagramu napisavši “psss, hej drugar, želiš li osjetiti stvari za koje si bio jako siguran da ti ih je svijet u svom aktuelnom obliku maknuo s radara?” I profesionalni popularizatori nauke su teško odolijevali iskušenju. Tako je naučna novinarka Shannon Stirone objavila ovaj tvit: “Ne mogu izbiti iz glave njihovu strukturu. Osjećam se uništenom. Teleskop me je bukvalno uništio.” Emily Calendrelli, voditeljka Netflixove emisije Emilyn čudesni laboratorij, stavila je objavu na TikToku podijelivši osjećaj koji su potvrdili mnogi njeni gledaoci: “Gledam ovu sliku i mislim se: nema teorije da smo sami u kosmosu”. Pa… ima li je?

U praksi, potraga za životom izvan Zemlje obično se ograničava na našu galaksiju pošto je to jedino prostranstvo gdje nam se nudi mogućnost da ga detektujemo. Ako je život nešto izuzetno, onda smo možda sami u Mliječnom putu, međutim te slike teleskopa James Webb pozivaju nas da tražimo sve dalje i dalje. Slika dubokog polja nam ne daje nove informacije o veličini i starosti kosmosa, ali zato čini vidljivom njegovu ogromnost. Umjesto sto milijardi zvijezda u jednoj galaksiji, sada govorimo o otprilike jednom kvadrilionu (broj tako velik da zvuči besmisleno, zbog čega nam trebaju slike da bi dobio smisao). Čak i ako je postojanje života nešto izuzetno složeno, ta složenost pomnožena s jednim kvadrilionom navodi na pomisao da bi kosmos moralo nastanjivati još nešto mimo nas.

Ova spekulacija prožeta samopouzdanjem dođe “nešto kao pola nauka, pola osjećaj”, kazao mi je putem imejla astronom Caleb Scharf, direktor Centra za astrobiologiju Univerziteta Columbia. To što je prostranstvo toliko znači da ima više prilika za nastanak života, ali mi ne znamo kolika je vjerovatnoća da život nastane bilo gdje, pa ni na Zemlji, gdje naknadna analiza stvara lažni utisak da je uspjeh bio zagarantovan. Čak i s golemim prostranstvima vidljivim u dubokom polju, tvrdi Scharf, vjerovatnoća da tamo ima života “umnogome zavisi od jednog aspekta koji ne poznajemo, a to je vjerovatnoća nastanka života, koja bi mogla biti iznimno mala, što bi manje-više učinilo irelevantnim enormni broj zvijezda i galaksija”.

Astrofizičarka Katie Mack je izjavila preko Twittera: “Mislim da je izuzetno mala vjerovatnoća da se život začne samo na jednoj planeti, u jednom solarnom sistemu (od njih stotina milijardi), u jednoj galaksiji (od njih bilion), tokom 13,8 milijardi godina”. Scharf je rekao da dijeli taj osjećaj, ali uz upozorenje: “Dok ne saznamo kolika je vjerovatnoća nastanka života (ili kako ovaj funkcioniše), zaista to ne možemo ‘naučno’ tvrditi pošto bi se sve zasnivalo na pretpostavkama”. To jest, ne možemo ekstrapolirati vjerovatnoću nekog događaja ukoliko raspolažemo samo s jednim primjerom njegovog zbivanja.

Nije nužno da neki veliki prostor bude naseljen. Dio problema je starost. Galaksije u dubokom polju svemirskog teleskopa James Webb, kao i pripadajuće im zvijezde, nisu poput onih što ih vidimo na nebu: one su milijardama godina starije.

To se naročito odnosi na najstarije crvene mrlje, fotografisane tokom njihove mladosti – mladosti kosmosa –  koje se hemijski vjerovatno veoma razlikuju od Mliječnog puta. Prve zvijezde su se formirale od ostataka Velikog praska koristeći jedino vodik i helij. Planete nastaju od istih tvari kao i njihove zvijezde, ali ti laki elementi, sami po sebi, nisu dovoljni za stvaranje svjetova koji mogu ugostiti život kakav mi poznajemo, a gotovo sigurno ni planete. “Da bi nastao život kakav poznajemo”, tvrdi Scharf, “sagrađen od elemenata kao što su karbon, azot i kisik, kosmos je morao dostići određenu starosnu dob, tokom koje su zvijezde već proizvele dovoljnu količinu tih elemenata”.

Ali svemir je nešto više od prostora za život. Možda je uskogrudo gledati te prostrane kosmičke strukture i misliti: ovo je mjesto za još bića poput mene. Antropologinja Lisa Messeri, autorka knjige Placing outer space, mi je rekla: “Kada se suočimo s tim impresivnim slikama velikih razmjera, želimo pokušati da razumijemo, želimo ukrotiti tu veličinu.” Stoga posežemo za bliskim. “Možda je svemir kao ovo kod nas, ali malčice drugačije”, mislimo. The New Times je izvijestio da je, nakon događaja u Bijeloj kući, kojim povodom su pokazane one slike, a dok su novinari napuštali salu, predsjednik Joe Biden rekao: “Pitam se kakvi li su mediji na tim drugim mjestima.”

Galaksije, magline, crne rupe. Tim neshvatljivo golemim i – usuđujem se reći – vanzemaljskim strukturama lakše je pristupiti kada o njima razmišljamo kroz prizmu života. “Uzvišenost nas suočava sa tom gotovo neodgonetljivom ogromnošću”, kaže Messeri, “i mi se osjećamo izazvanim da to pokorimo, ukrotimo, učinimo razumljivim za naše uske ljudske okvire.” I to činimo pribjegavajući mjerilima naše planete, koja su nam bliska.

Prve slike svemirskog teleskopa James Webb prikazuju nam mjesta koja nisu napravljena za nas. Umjesto da ih nastojimo povezati sa zemaljskim svjetovima iz našeg okruženja, možemo se pomiriti s našom otuđenošću i prihvatiti našu samoću kako bi se ti koncepti preobrazili u jedan novi vid divljenja. Messeri mi je rekla da ju je jedna slika JWST-a ostavila bez teksta: Stephanov kvintet s galaksijama koje se prepliću u gravitacionom plesu. Ali nisu je zapanjile samo “njegove razmjere”. Na kraju krajeva, duboko polje prikazuje mnogo više galaksija. Oduševljenje je izazvano “prizorom galaksija uključenih u neko dešavanje, a to, samo po sebi, upućuje da nismo sami.” Nije potrebno postojanje života da bismo osjetili zajedništvo. “Postoji drugi način kako možemo razmišljati o značenju teze da smo sami, ne samo u pogledu biologije, već i geografije i gravitacije”. Messeri je tu vezu nazvala “svojevrsnom galaktičkom zajednicom”. Ipak, to je zajednica kojoj ne možemo pristupiti.

Naučnici godinama istražuju da bi shvatili značenje jedne galaksije same po sebi. Mi ostali možemo samo da se čudimo njenim razmjerama i oduševljavamo divnim slikama (koje nisu sirove fotografije, nego su ih naučnici sastavili iz baze podataka prikupljenih teleskopom i uljepšali postupcima i koloriranjem po ljudskim mjerilima). Stoga, kad nas spopadnu misli tipa “zašto je to važno?”, “zašto je lijepo?” ili “zašto stvara u meni čitav niz bitnih osjećanja?”, možemo presjeći i kazati: “Ovo izgleda značajno i ogromno zato što pokazuje da ima prostora za život u kosmosu.”

No, razmotrite i drugu mogućnost: šta ako smo sami? Šta ako uopšte nema života izuzev našeg? Kakva je onda vrijednost i značaj svih tih galaksija i zvijezda, kojima ni danas ne znamo broja?

Pitanje o mogućnostima života u drugim galaksijama vjerovatno nikada neće naći potpun odgovor, ni za našeg života, niti života ljudske vrste. Možda nađemo mikrobe na drugoj planeti, a možda i ne. Možda, pomoću svemirskog teleskopa James Webb ili kakvog drugog moćnog teleskopa, ugledamo tragove života u atmosferi neke egzoplanete, a možda i ne. U svakom slučaju, ta vrsta dokaza teško će nam pomoći da zaključimo da li se neko tamo batrga. Moguće je da jednog dana odredimo vjerovatnoću nastanka života, njegovu frekvenciju i sklonosti, pa ćemo moći da primijenimo te principe na drugim galaksijama osim naše. Ali ljudi nikad neće otputovati na rubove kosmosa koji se vide na slikama JWST-a; nikada ih nećemo upoznati našim očima niti ćemo kročiti na njihovo tlo. Možemo posmatrati slike koje su snimili naši teleskopi izaslanici i, dok se divimo vasioni, možemo cijeniti život na Zemlji. Ako želimo vanzemaljce, najvanzemaljskije iskustvo bilo bi povezivanje s tim dijelovima svemira koji nemaju nikakve veze sa životom.

#prevodi

Šta ne razumijemo o fašizmu
O toleranciji bolesti
Problem s filantropijom
Le Guin: O piscima i slobodi
Novi globalni ekonomski lider
Turska u sukobu sa svima
Cohenov duh u eri Trumpa
Carver: Strah 
Sartre i čudo rođenja
Zagonetna veza korone i sna
Antibiblioteka Umberta Eca
Borges, Márquez, Cortázar
Klein: Nona Flora
Žene koje su promijenile nauku
Zaid: Budućnost knjige
Daft Punk prije epiloga
Vincentovo pismo Theu
Sandomir: Flory, Flory…
Potop i klimatska katastrofa
Roth: Zombi demokratija
Kako pomoći Ujgurima
Afganistan – istine i laži
Bolničke covid statistike
Fotograf za besmrtnost
#MeToo kod Medicija
Gurnah: Pisanje i mjesto
Snowden: Sve je super!
Online ili offline fanatici?
Butler: Rat je reket
Izazovi Edwarda O. Wilsona
Laviana: Zavesti urednika
Luque: Možemo biti optimisti
Vera Rubin i tamna materija