foto: M. Sukita

Fotograf za besmrtnost

Masajoši Sukita otkriva Davida Bowieja 1972. potpuno slučajno, nakon foto sesije s britanskim rock bendom T. Rex i njihovim frontmenom Marcom Bolanom. Šetajući ulicama Londona, fotograf nailazi na plakat mladog muzičara, za dobrotvorni koncert Save the Whale u Royal Festival Hallu – isti onaj koncert koji će Louu Reedu donijeti popularnost u Engleskoj. “U to vrijeme nisam poznavao Bowieja“, priča Sukita četrdeset godina kasnije. “U Japanu su muzički časopisi mnogo govorili o Marcu Bolanu iz T. Rexa, koji je ostavljao jak dojam svojim imidžom prepunim šljokica, ali ne i o Bowieju.” Zaintrigiran teatralnom pozom mladog pjevača na plakatu, kupuje kartu za koncert.

Našavši se pred binom, Sukita otkriva Bowieja u punoj transformaciji: kosa ofarbana u crveno, ekstravagantni kostimi… Sa petim albumom Ziggy Stardust i svojim androginim dvojnikom britanski pjevač je na putu da postane amblem čitavog jednog naraštaja obilježenog pokretima za emancipaciju i kontrakulturom šezdesetih godina: buduća ikona glam rocka. Omađijan njegovim nastupom, Masajoši Sukita kontaktira Tonyja Defriesa, pjevačevog menadžera, da mu proslijedi svoj portofolio i upriliči prvu radnu sesiju. Inače, samo je Micku Rocku i Leeeju Blacku Childersu dozvoljeno da fotografišu svog mladog pulena, ali David Bowie ima sluha za nadrealistički pristup japanskog umjetnika i prihvata.

Prva sesija [13. jula 1972. – nap. ur.] protekla je u vrlo opuštenom ugođaju“, prisjeća se fotograf u knjizi. “Donio sam bocu vina po Davidovom ukusu. Pio je tokom fotografisanja i izgledao opušteno. Ne samo da je bio lijep nego se i kretao na izuzetan način, kao da je izvodio pantomimu.” Jedna od fotografija s tog shootinga dospjela je na plakate na zidovima londonskog Rainbow Theatrea za čuveni koncert ovog pjevača u augustu 1972. Sukita se sjeća Bowieja kao “radikalno drugačijeg, inovativnog, čudesnog“. Tvrdi da on nije bio “isključivo muzičar. Bio je i underground performer. Njegova igra na sceni, njegovi pokreti i ‘tjelesni izričaj’ jako su se razlikovali od izvedbe drugih umjetnika.

Uprkos dobnoj razlici od devet godina i činjenici da ne govore isti jezik, fotograf i pjevač rade u simbiozi. Masajoši Sukita je nekoliko godina pekao zanat kao modni fotograf – svijet prema kojem David Bowie gaji posebnu naklonost, kao i prema Japanu. Uspijeva da savršeno otjelovi vlastiti alter ego, zahvaljujući uticaju mentora, pantomimičara i velikog koreografa Lindsaya Kempa. Obojica se u više navrata prisjećaju atmosfere mira koja je vladala na tim seansama. “Za mene je vrlo teško prihvatiti da me gospodin Sukita fotografiše još od 1972, ali to je zaista tako“, priča Bowie. “Slutim da je to zato što, svaki put kad me zamoli za foto sesiju, dozovem u svoj duh tog blagog i kreativnog čovjeka velikog srca koji je taj potencijalno zamorni posao uvijek pretvarao u nešto relaksirano i bezbolno.

David Bowie 1977. prati Iggyja Popa na japanskoj promociji njegovog prvog solo albuma The Idiot. Ni jedan ni drugi umjetnik nisu planirali koncert, pa kontaktiraju Sukitu predlažući da naprave improvizovanu foto sesiju. Japanac provodi sat vremena s bivšim pjevačem Stoogesa i još jedan sat s Bowiejem, tada u fazi Vitkog bijelog vojvode. Po običaju, na kraju svake sesije, Sukita bira dvadesetak uradaka i šalje ih pjevaču, koji će ga nazvati nekoliko mjeseci kasnije s molbom da mu dozvoli upotrebu jedne od slika za omot dvanaestog albuma Heroes, drugog u berlinskoj trilogiji koju još čine Low i Lodger.

Mada su mnogi pokušali protumačiti Bowiejevu gestu na toj fotografiji  – koja je postala jedna od najpoznatijih u pjevačevoj karijeri, pored one s korica Aladdin sanea, koju je uradio Brian Duffy (1973) – sve to nema bogzna kakvog značaja za Sukitu. Nedavno je objasnio da nikad nije upitao Bowieja zašto pravi ovu ili onu gestu za vrijeme foto sesija, zašto u određenim trenucima izgleda uzbuđeno. Bowie mu je zauzvrat dopuštao potpunu slobodu u radu. Saradnja između Davida Bowieja i Masajošija Sukite trajaće više od četrdeset godina, sve do pjevačeve smrti 2016, u šezdeset devetoj.

Iako se nesumnjivo radi o njegovim najčuvenijim ostvarenjima, japanski fotograf, pasionirani ljubitelj rocka od svojih najmlađih dana, ovjekovječio je i druge značajne figure muzike 1970-ih i 1980-ih: Madness, The B-52's, Johnnyja Rottena, Cyndi Lauper, Culture Club, kao i proslavljene japanske sastave, kao što su Yellow Magic Orchestra i Sheena & The Rokkets.

Masajoši Sukita dolazi na svijet u malom gradu Nogati, na sjeveru otoka Kjušu. Roditelji su mu trgovci i drže željezariju i prodavnicu kućanskih proizvoda. Sedam mu je godina kada otac, vojnik u Drugom svjetskom ratu, gine na bojnom polju. Zahvaljujući stricu, ide na brojne kinoprojekcije, te u najranijoj mladosti razvija strast prema kinematografiji i, konkretnije, prema filmskim ikonama pedesetih, Marlonu Brandu i Jamesu Deanu. Pasioniranost filmom, združena sa strašću prema rocku i jazzu, duboko obilježava estetiku njegovih djela. Jim Jarmusch, koji ga opisuje kao “istinskog majstora portreta i rock fotografije“, angažuje ga da ovjekovječi snimanje njegovog trećeg dugometražnog filma Mystery Train.

Masajoši Sukita otkriva fotografiju u osamnaestoj zahvaljujući majci, koja mu kupuju prvi fotoaparat. U pomenutoj knjizi priča povodom jedne fotografije urađene u Nogati 1957: “Sve dugujem majci. Na prvoj fotografiji uslikao sam nju i još uvijek mislim da je to najljepša fotografija koju sam napravio.

Prije nego što je postao freelancer i počeo susretati umjetnike poput Davida Bowieja, Masajoši Sukita je radio u firmi za reklamne kampanje u oblasti mode i ljepote. Masajoši Sukita danas ima osamdeset tri godine, ali je još uvijek je aktivan i bavi se uglavnom uličnom fotografijom u svojoj rodnoj prefekturi na Kjušuu.

izvor: Slate.fr

#prevodi

Šta ne razumijemo o fašizmu
O toleranciji bolesti
Problem s filantropijom
Le Guin: O piscima i slobodi
Novi globalni ekonomski lider
Turska u sukobu sa svima
Cohenov duh u eri Trumpa
Carver: Strah 
Sartre i čudo rođenja
Zagonetna veza korone i sna
Antibiblioteka Umberta Eca
Borges, Márquez, Cortázar
Klein: Nona Flora
Žene koje su promijenile nauku
Zaid: Budućnost knjige
Daft Punk prije epiloga
Vincentovo pismo Theu
Sandomir: Flory, Flory…
Potop i klimatska katastrofa
Roth: Zombi demokratija
Kako pomoći Ujgurima
Afganistan – istine i laži
Bolničke covid statistike
#MeToo kod Medicija

Baković: Hermit
Rilke: Jesenji dan
Latifić: The God