Rodríguez: Iran, totalitarna republika

Sredinom septembra Mahsu Amini, djevojku od dvadeset dvije godine, uhapsila je u Teheranu policija za moral uz ocjenu da ne nosi veo prema propisima. Ubistvo djevojke od strane policije – koja tvrdi da je umrla od srčanog udara – pokrenulo je val prosvjeda protiv režima. Otad se smjenjuju hapšenja i ubistva žena koje protestuju i spaljuju svoje velove. Spisateljica i profesorica Azar Nafisi, sada u penziji, autorka romana Čitati Lolitu u Teheranu, napisala je za The Guardian da je jedna od stvari koje ju iznenađuju kod mladih prosvjednika to da, za razliku od njene generacije, nisu zadojeni ideologijom: “Govore: želimo život i slobodu i pristojan život. Zahtijevaju jedinstvo. Za iranske žene, taj pokret je pitanje opstanka. One govore: ne možemo više trpiti da nam nameću ko smo i šta smo. I zato režim ne može pobijediti. Mogu rasturiti političke organizacije, ali šta će sa hiljadama i hiljadama onih koje izlaze na ulice odbijajući da budu pokrivene?”

Novinarka časopisa 5w Carolina Gómez Ángel ovako završava svoju izvrsnu reportažu iz Teherana Iranska generacija koja se ne boji: “Odsustvo sloboda u Iranu ne diskriminiše ni spol ni rod, ali žene su platile ogromnu cijenu nakon pobjede Revolucije. Jedan od stubova na kojima su klerici zasnovali Islamsku Republiku bila je čednost žena, oprimjerena u njihovom odijevanju, ali i proširena na mnoge druge aspekte. Pred zakonom, njihov život i riječ vrijede upola manje od muških. Njihovo tijelo je praktički postalo vlasništvo države, a veo se pretvorio u jedan od stubova na kojima je izgrađen taj sistem, podređen figuri velajat al-fakiha (čuvara islamske jurisprudencije): koncept koji vuče korijen iz šiitskog islama i fundamentalan je za razumijevanje aktuelnog iranskog sustava.”

Da se islamska revolucija posebno okomila na žene, to smo znali barem od Persepolisa, čudesnog stripa i filma Marđan Satrapi. Vezovi, reizdani prošle godine, bili su još potresniji u svom istraživanju načina kako se Iranke odnose prema seksu. Kako Islamska Republika guši omladinu, ispričano je u jednom drugom filmu, Niko nije čuo za perzijske mačke Bahmana Ghobadija. U njemu dvojica mladića pokušavaju da osnuju rok bend u Teheranu. Kada je počelo njegovo prikazivanje u Španiji 2010, tadašnji filmski kritičar u El Paísu Jordi Costa je napisao: “Sudbina, jako zafrkana u tim filmovima s tako naglašenom ideološkom notom, uskraćuje likovima mogućnost da se uvjere, u nekom hipotetičkom nastavku, da na Zapadu ulaze u igru neke druge stege, manje vidljive, ali ne nužno suptilnije.” Azar Nafisi u gore pomenutom članku bilježi: “Na Zapadu osjećam frustraciju zato što, kada govorim o položaju žena u Iranu, neko mi neizbježno odvrati: ‘Ma ti si se pozapadnjačila, ono tamo je tvoja kultura’. I to me strašno ljuti, kao da Zapad ima monopol na slobodu, a DNK Iranki kao da je na neki način drugačiji, zbog čega ne žele slobodu izbora; žele da se udaju s devet godina ili umru kamenovane zbog prostitucije. To je uvreda, zato što u pitanju nije religija; moja baka je bila tvrdokorna muslimanka i nikad nije primoravala djecu i unuke da se pokrivaju. Majka se smatrala muslimankom i nikad nije nosila veo. Režim je kidnapovao religiju koristeći je kao ideologiju, i to je velika tema fundamentalističkog i totalitarnog mentaliteta u cijelom svijetu. Kažem ljudima da svaka kultura ima nešto čega se stidi: fašizam i komunizam su nekad bili evropska kultura; robovlasništvo je u jednom periodu bilo kultura SAD-a. I svaka kultura ima pravo na promjenu.”

Godinu dana nakon premijere Niko nije čuo za perzijske mačke, sineast Džafar Panahi snimio je po prvi put jedan film u tajnosti: Ovo nije film. Kao sudionik u prosvjedima nastalim zbog sumnje u izbornu prevaru 2009, osuđen je na dvadeset godina kućnog pritvora, zabranu snimanja i izlaska iz zemlje. Nakon tog malog remek-djela uslijedili su: Spuštena zavjesa (2013, u korežiji s Kambuzijom Partovijem), Taksi (2015), Tri lica (2018) i Bez medvjeda (2022), koji se mogao vidjeti u Veneciji i na Seminciju u Valladolidu. Džafar Panahi je u zatvoru od jula, kada je odlučio da se zainteresira za hapšenje druge dvojice sineasta, Mohamada Rasulofa i Mostafe Al Ahmada.

Sineast Džafar Panahi je osuđen na šest godina zatvora. Iza rešetaka je od 11. jula. Prilikom službene projekcije Panahijevog filma na Venecijanskom festivalu njegova stolica je bila prazna. Prema Ujedinjenim nacijama, od početka protesta zbog ubistva Mahse Amini, uhapšeno je 14.000 osoba, uključujući maloljetnike.

#prevodi

Šta ne razumijemo o fašizmu
O toleranciji bolesti
Problem s filantropijom
Le Guin: O piscima i slobodi
Novi globalni ekonomski lider
Turska u sukobu sa svima
Cohenov duh u eri Trumpa
Carver: Strah 
Sartre i čudo rođenja
Zagonetna veza korone i sna
Antibiblioteka Umberta Eca
Borges, Márquez, Cortázar
Klein: Nona Flora
Žene koje su promijenile nauku
Zaid: Budućnost knjige
Daft Punk prije epiloga
Vincentovo pismo Theu
Sandomir: Flory, Flory…
Potop i klimatska katastrofa
Roth: Zombi demokratija
Kako pomoći Ujgurima
Afganistan – istine i laži
Bolničke covid statistike
Fotograf za besmrtnost
#MeToo kod Medicija
Gurnah: Pisanje i mjesto
Snowden: Sve je super!
Online ili offline fanatici?
Butler: Rat je reket
Izazovi Edwarda O. Wilsona
Laviana: Zavesti urednika
Luque: Možemo biti optimisti
Vera Rubin i tamna materija