Kako je rat oblikovao Wittgensteina u genijalnog filozofa
Mladić – ne tako mlad kao neki drugi mladići – odlazi u rat. Sitne konstitucije, prominentnog nosa, Jevrej, homoseksualac, obrazovan i apsurdno bogat. Govori njemački u pompeznom stilu svojstvenom Beču s kraja stoljeća, a engleski mu je toliko dobar da može da vodi rasprave sa Bertrandom Russellom, koji od njega očekuje da u oblasti filozofije napravi sljedeći veliki korak. On je najmlađi sin u porodici kojom je, uz žestoke emocije, vladao nedavno preminuli otac, koji je insistirao da njegova djeca žive po principu das harte Muss – prihvatanja teške dužnosti.
Iako je njegov pokojni otac bio jedan od najbogatijih vlasnika željezara u Evropi, sin se dobrovoljno prijavio u vojnu službu kao obični vojnik u artiljerijskom puku. U ruksaku je nosio hrpu bilješki za knjigu o filozofiji – konkretno, za logički oblik prijedloga koje će iznijeti. Kad nakon rata ta knjiga bude objavljena, pročitat će je samo rijetki, možda je niko neće ni shvatiti onako kako je to želio njen autor, ali zahvaljujući toj knjizi on će postati personifikacija genija, intelektualni pandan lutalicama s gorskih vrhova Caspara Davida Friedricha. Za sada gledamo na njega kao građanina Carstva i vojnika u jednoj vojsci koja će se do kraja rata raspasti, dok će on poslije rata nositi svoju plavu vojničku jaknu sve dok se ne raspadne.
Tractatus Logico-Philosophicus Ludwiga Wittgensteina, prvi put objavljen na njemačkom jeziku 1921. godine, najmanje je prohodno djelo moderne filozofije, ali je i više od toga. Prvi engleski prijevod, objavljen 1922. godine, kad su objavljene i Pusta zemlja i Uliks, mogao bi se lako pogrešno doživjeti kao modernistička ratna poema – po svojoj strukturi satira o birokraciji i rangiranju u oviru ratne mašine, a po svom jeziku meditacija o stvarima koje je nemoguće opisati a kojima je njen autor svjedočio dok je bio vojnik.
Smrt nije događaj u životu: ne živimo da bismo doživjeli smrt. Granice mog jezika su granice mog svijeta. Rješenje životnih problema je u nestajanju problema. Čak bi se i neki od odlomaka koje je najteže shvatiti -“Da li ‘~~ p’ negira ~ p, ili potvrđuje p – ili i jedno i drugo?” – mogli razumjeti kao jasna ratna buka, poliglotska vreva austrougarskih kasarni ili skup koordinata koje se izvikuju dok traje baražna paljba.
Marjorie Perloff – kritičarka koja se prva prihvatila pažljivog čitanja Tractatusa – tvrdi da bi nas „ova doza nerješivosti, ovo prepoznavanje nerješive misterije“ trebala voditi u pravcu da ovu knjigu svrstamo u istu ravan s temeljnim tekstovima modernizma. Ray Monk, Wittgensteinov biograf, istakao je da u bilješkama koje je Wittgenstein vodio tokom rata nema ni traga njegovim razmišljanjima o “etici, estetici, duši i smislu života”. Tractatus, u obliku u kom se pojavio 1921. godine, bio je stjecište tri elementa: Wittgensteinovog duboko suprotstavljenog osjećaja dužnosti; njegovog rada na logici sa Russellom i vremena koje je proveo kao izviđač artiljerije na Istočnom frontu. Kako je godinama kasnije pisao svom nećaku, „[Rat] me spasio. Ne znam šta bih radio bez rata.”
Wittgenstein je odrastao u svijetu dužnosti. On i njegovi savremenici pokušavali su da shvate šta se od njih očekuje – od njih kao Austrijanaca, kao sinova i kao muškaraca – i kako bi oni, pobogu, mogli ispuniti ta difuzna ali zahtjevna očekivanja. Karl, Wittgensteinov otac, smatrao je da dužnost znači poslušnost i nastojao je oblikovati svoje sinove prema toj svojoj strašnoj ideji. Čini se da je mladi Ludwig izbjegao vrhunac očeve odlučnosti da ide u tom smjeru, ali je to na njemu ostavilo traga. Porodica ga je smatrala vrijednim dječakom koji poštuje pravila, prilično mračnog raspoloženja, s određenom sklonošću ka mehanici.
Nakon škole, Wittgenstein je studirao aeronautiku u Engleskoj, puštajući zmajeve na močvarnim poljima iznad Manchestera, a pročitao je i Principe matematike – Russellov pokušaj, na kraju neuspješan, da rekonstruira matematiku na temeljima logike. Porodične veze dovele su ga do njemačkog matematičara Gottloba Fregea, s kojim je vodio razgovore, a Frege mu je predložio da studira sa Russellom. Od prvog susreta u Cambridgeu, u oktobru 1911. godine, njih dvojica, iako ne bliski po godinama, uzajamno su bjesnili jedan na drugog i bivali impresionirani, razočarani i ushićeni jedan drugim. Russell je zbog bojazni da gubi snagu tražio svog nasljednika. Wittgenstein, obuzet sumnjama u sebe, je htio znati može li mu filozofija biti profesija.
U Cambridgeu je Wittgenstein radio i kritizirao svog navodnog supervizora, a pio je čaj s matematičarem Davidom Humeom Pinsentom, svojim najbližim prijateljem kojeg je stekao u Engleskoj, a koji mu je (možda) bio i prva ljubav tokom godina rane zrelosti. U roku dvije godine zamorila ga je bezdušnost akademske filozofije. Mislio je da bi mu osamljenost pružila prostor za pisanje i razmišljanje, pa se u jesen 1913. godine preselio u kuću pored fjorda u zapadnoj Norveškoj. Namjeravao je tu ostati dok ne završi posao koji je planirao, ali se zbog posjete porodici krajem ljeta 1914. godine zatekao u Beču.
Zašto se Wittgenstein dobrovoljno prijavio u vojsku? Njegove hronične hernije mogle su mu osigurati medicinsku poštedu, ili mu je povlačenje nekih veza moglo omogućiti lagodnu sinekuru u Beču. Razlog je jednim dijelom bio patriotizam – iako nikada nije bio uvjeren da Centralne sile imaju šansu da pobijede – ali najveći razlog je bio njegov duboko usađeni osjećaj dužnosti. Za mnoge mlade ljude iz njegove generacije august 1914. godine pružao je priliku da zadovolje svoju potragu za autentičnošću i samoispunjenjem (da se poslužimo frazom Marjorie Perloff). Odlazak u rat bio je svojevrsni eksperiment, prilika da se empirijski sazna kakav će čovjek postati kad se suoči sa smrću. U roku od dva mjeseca, vojnik LJJ Wittgenstein patrolirao je Vislom na zarobljenoj ruskoj topovnjači.
Moguće je napisati dvije gotovo sasvim različite priče o Wittgensteinovom ratu: priča koja govori o onom što se dešavalo spolja, o rapoređivanju na dužnosti i o unapređenjima, bitkama i povlačenjima; i o ratu koji se vodio u njemu, njegov neumorni trud da stekne dostojanstvo i izgradi integritet. Prvi mjeseci vojne službe izvukli su na površinu redovnički aspekt, bio je obuzet užasom zbog kukavičluka i samodopadnosti koje je otkrio u sebi, i gađenjem nad vojnicima-seljacima koji su mu sada bili jednaki. Nakon što je pročitao Kratko izlaganje Evanđelja, Tolstojev prikaz Krista kao učitelja-vizionara, doživio je nešto poput kršćanskog preobraćenja, koje je mu je pružilo osjećaj šta leži izvan riječi i izvan fizičkog tijela. Ja sam duh i stoga sam slobodan: ono što mi se dešava u svijetu u kom živim samo je jedan kratki trenutak u poređenju sa čistoćom moje duše.
Ako je vođenje nesebičnog života suočenog sa smrću dužnost, Tolstojev hodočasnik uvijek mora tražiti što bliži susret sa smrću. Nezadovoljan relativno bezopasnim obavezama u pozadinskom ešalonu, Wittgenstein je tražio da ga pošalju na prvu liniju fronta, a u proljeće 1916. godine upućen je na Istočni front s artiljerijskim pukom. Tu se dobrovoljno prijavio za najopasniji zadatak, da bude izviđač artiljerije, koji izviđanja vrši u neprijateljskom teritoriju, daleko ispred svoje linije fronta. Samo nekoliko sedmica nakon njegovog dolaska, Ruska vojska započela je najintenziviniju ofanzivu Istočnog rata.
Wittgenstein je proveo duge dane i noći u svojoj zemunici; dobio je medalje za precizne izvještaje pod strašnom artiljerijskom vatrom; i, kako je Monk naveo, promijenili su se njegova filozofija i njegov odnos prema životu. Umjesto stalnih briga – tjeskobe ili straha – imao je osjećaj krajnje sigurnosti. Ja sam duh i stoga sam slobodan. Krajnjeg logičara privukla su razmišljanja o tišini, o smrti, o različitim iskustvima koje je nemoguće adekvatno opisati. Možemo uvidjeti etičke, estetske, čak i vjerske istine, ali ih ne možemo dovesti u jezik, a ako to i pokušamo, pričat ćemo besmislice.
Kako je napredovanje Rusije preraslo u austrijski poraz, Wittgenstein se suočio s drugom vrstom iscrpljujućeg sukoba – s granicama vlastitog tijela. Zbog povlačenja koja su se dešavala iz noći u noć bio je tako umoran da je skoro pao s konja, i imao je utisak da je i on, kao i njegovi ratni drugovi i njegovi neprijatelji, samo druga vrsta iste zvjerke.
Oporavljajući se u Olmützu, tokom zime 1916. godine, Wittgenstein se sprijateljio s arhitektom “koji je otišao u vojnike”, Paulom Engelmannom. Rasprava o poemi Ludwiga Uhlanda Glog grofa Eberharda izazvala je kod Wittgensteina razmišljanja koja kao da su predviđala Becketta: “I evo kako stoje stvari: samo ako ne pokušavate izreći ono što je neizrecivo, nećete ništa izgubiti. Ali ono što je neizrecivo bit će – neizrecivo – sadržano u onome što je izrečeno!” Wittgensteinov rat koji je vodio spolja morao se nastaviti: bio je na italijanskom frontu, proveo je godinu dana u logoru za ratne zarobljenike, a vijest o Pinsentovoj smrti u nesreći tokom avionskog leta dovela ga je do ruba samoubistva. Međutim, njegov unutrašnji rat bio je završen. U to vrijeme je konačno smislio kako reći sve što ono je smisleno vrijedilo reći.
Mladić koji se vratio iz rata izgledao je, kao i mnogi drugi mladići koji su preživjeli rat, mnogo starije od svoje stvarne hronološke dobi. Svoje nasljedstvo podijelio je (skeptičnoj i sumnjičavoj) braći i sestrama, te se činilo da se više od deset godina ne želi baviti bilo čim drugim osim filozofijom. Predavao je, briljantno i kraljevski, u jednoj austrijskoj seoskoj školi; održavao je vrt samostana u Klosterneuburgu; za svoju sestru dizajnirao je kuću pravokutnog oblika i oštrih linija u Beču. Kao u ratu, tako i u miru, nastojao je potpuno se predati dužnosti i na taj način vidjeti kako nestaju svi životni problemi. Vratio se filozofiji tek kad je bio uvjeren da šutnja nije konačni kraj.