Luque: Možemo biti optimisti

Popričajmo najprije o Carmen Balcells i agenciji.

Luque: Carmen Balcells je prve korake napravila u madridskoj agenciji ACER, koju je osnovao rumunski pisac Vintilă Horia, i tu je ostala sve dok ovaj nije odlučio da, dobivši nagradu Goncourt, proda agenciju i vrati se u svoju zemlju. Zatim je radila sa Carlosom Barralom – mitskim piscem sedamdesetih, iz vremena buma – zastupajući u inostranstvu autorska prava pisaca koje je Barral objavljivao u Španiji, među koje spadaju Vargas Llosa, Juan Marsé i Luis Goytisolo. Carmen je prepoznala značaj tih novih pisaca i shvatila da nema nikakvog smisla raditi za pisce, a biti na strani izdavača. To je bilo neprirodno. I tada je odlučila da se odvoji od Barrala i pokrene vlastitu agenciju kako bi vodila brigu o pravima tih autora. Tipovala je na tog mladog Vargasa Llosu, koji je radio kao univerzitetski profesor u Londonu, i pomogla mu da se skrasi u Barceloni i živi od pisanja. Neizmjerno je vjerovala u njegov talent. Kladila se na njega. Isto se desilo s Garcíjom Márquezom i tolikim drugim piscima za koje je izborila ugovorne uslove koji nikakve veze nisu imali s predispozicijama, dozlaboga drakonskim, na koje je nailazila početkom karijere. To je Carmenina grandiozna ostavština, koju svi nosimo ugrađenu u naš DNK. Veliki dio tima je u agenciji više od trideset godina, formirali smo se uz Carmen Balcells.

Kako funkcionira agencija? Na koji način ste povezani s autorima i izdavačkim kućama?

Luque: Agent je posrednik između pisca i izdavača – vrlo jednostavna i vrlo kompleksna stvar. Kompleksna zato što se ta tako jednostavna veza zasniva jedino i isključivo na nečem tako neopipljivom kao što je povjerenje autora u agenta i obrnuto. Bez tog povjerenja ta veza nema vrijednosti. S autorom potpisujemo ugovor o zastupanju, jedan jako jednostavan ugovor. Svaki stručnjak za trgovačko pravo uhvatio bi se za glavu pročitavši taj naš ugovor, pošto se radi o pisanoj izjavi koja se može raskinuti kad god jedna od strana to poželi. Profesionalnost, naše jedino bogatstvo, jednako je neopipljiva kao i to povjerenje.

Veza s autorom često započinje i prije prvog čitanja. Roman možda još nije završen, autor možda ima samo jednu ideju u glavi, ali osjeća potrebu da je podijeli zato što ne zna da li je njegov pristup adekvatan, da li je pravi trenutak za to. Kasnije pisac pošalje nekoliko poglavlja, odlomak ili cijeli tekst, zavisi, da ga pročitamo. Mi smo njegovi prvi čitaoci. Pozicija agenta je jako povlaštena zato što smo u izravnom kontaktu s književnim talentom.

U agenciji postoji odjel čitalaca koji imaju kapacitet da obavljaju posao na nivou tehničkih urednika. Paralelno sa čitanjem, uređujemo tekstove. Ustanovili smo da u posljednje vrijeme izdavačke kuće pomalo dižu ruke od tog uređivačkog posla. Naročito magnati. Istina je da neki manji, nezavisni nakladnici to rade veoma dobro, ali oni krupni se vode za drugačijom mehanikom i ritmom. Tek kad je čitanje okončano i kad imamo u rukama najbolju verziju, e onda se bacamo u džunglu, u vanjski svijet, na tržište u potrazi za najboljim izdavačem.

Čitaoci po zanimanju, jesu li to obično pisci?

Luque: Govorimo o osobama koje se bave jedino i isključivo profesionalnim čitanjem. Na platnom spisku imamo jednog čitaoca, Jorgea Manzanillu, jednog od najboljih čitalaca u Španiji, kako kaže Vargas Llosa, i nekoliko vanjskih, frilensera. Često nam je potrebno drugo ili treće čitanje kako bismo uspjeli da zaista valoriziramo neki tekst. Na kraju krajeva radi se o subjektivnim čitanjima, pa čitalac koji je napisao izvještaj možda i nije idealan za taj tekst.

Kada sjednete da porazgovarate o rukopisu, koje varijable su bitne?

Luque: Književni kvalitet. Carmen Barcells je samo tražila književni kvalitet u izvještajima svojih čitalaca, za komercijalnu vrijednost brinula se ona. Danas se sve podvrgava bodovanju. Neki izdavački izvještaji liče na školske testove s ocjenama. Fabula: 2+. Likovi: 3+. Siže: 2. Stil: 1. Takav izvještaj nas ne dovodi nužno do suštine; a ne zanima nas mnogo ni rukopis nekog romana punog opštih mjesta niti autor koji se ubio od istraživanja aktuelnih tendencija želeći da ih pohvata kako ne bi izgubio prilike koje se nude na tržitu. Tu nedostaje autentičnosti, uvijek ima nečeg usiljenog…

Kriterij odabira agencije je uvijek kvalitet, autentičnost naratorovog i piščevog glasa. Idemo do kraja, do izvora, kako bismo kroz dati rukopis otkrili razloge zašto se pisac uhvatio u koštac s onim što je napisao u svojoj knjizi.

Kada misliš da je nekom autoru neophodan književni agent?

Luque: Uvijek – nezavisno od autorovog profila – ali usudila bih se dodati: danas više nego ikad. Carmen Balcells se borila da do zadnjeg iskorijeni drakonske uslove, nepravedne ugovore koje su izdavači podastirali autorima. Ugovore bez vremenskog limita. Autori su bili robovi izdavača. Bili su to ugovori koji su obuhvatali sva prava, bez roka, za cijeli svijet. Autor bi proslijedio roman izdavaču ne mareći za dalje korake; dobio bi vrlo simboličan avans i to je to, tu se sve završavalo. Carmen je raskrstila s tim; ugovore je ograničila vremenski, ograničila ih je i teritorijalno, profesionalizirala je spisateljski posao. Napravili smo enorman napredak zahvaljujući njenom trudu.

Ali sa čim se danas susrećemo? S jednom posve novom scenom, koja nije manje invazivna, prvenstveno prema književnicima. Mislim da svjedočimo gubitku moći pisca nad tržištem, nad industrijskom produkcijom. To znači da, na primjer, velike izdavačke grupacije po cijele dane analiziraju kretanja na tržištu i naručuju knjige koje slijede ta kretanja. I ovo, razumije se, sve više sužava prostor za književnog stvaraoca.

Kakav je odnos između vaše agencije i izdavačkih kuća?

Luque: Izvjesni izdavači imaju prema nama podvojen stav zato što ne prestajemo da djelujemo kao njihova konkurencija. Oni takođe obavljaju posao agenta, zastupaju prava autora koje objavljuju i prodaju vani, kroz prevode itd. Ali potpora te vrste nije ista stvar, naravno da nije. To je sukob interesa. Autor nikad nije u istoj lađi s izdavačem. Nikad. I to mi vidimo vrlo jasno, na primjer, na slučaju stranih autora pod okriljem naše agencije. Predstavljamo te autore kroz agencije i izvorne izdavačke kuće i vidimo ogromne razlike između pozicioniranja jednih i drugih. Ako prva knjiga koju izdavač objavi nije polučila uspjeh, neće biti ni druge, a ni treće. Gotovo je. Dočim će agent nastojati da to prebrodi, da i dalje upravlja kormilom kako bi se šteta popravila. U svakom slučaju, radimo za autora, ali ne i protiv izdavača: sklapamo strateške saveze s izdavačima pošto je to najbolji način da odbranimo interese naših autora.

A kako regulišete odnose sa filmskim i televizijskim platformama?

Luque: Naša aktuelna borba vodi se s američkom audiovizuelnom industrijom koja nudi ugovore kakve je Carmen eliminirala prije mnogo godina. Drugim riječima, opet krećemo u istu borbu. Razumljiv je interes te audiovizuelne industrije, ali potrebno je tražiti ravnotežu u odnosu na intelektualno vlasništvo, na moralna prava autora. Oni žele iskoristiti neki roman da bi ga adaptirali za svoj audivizuelni proizvod, ali žele i ta prava zauvijek, bez ikakvih rokova, uvrštavajući sva prava u taj ugovor, plaćajući, naravno, minimalan honorar i uskraćujući autoru cijelu tu avanturu, zajedno sa svom zaradom koju bi mogli ostvariti. S tim izazovom se suočavamo.

Izdavački sektor je na određen način hermetičan. Zašto je tako konfiguriran?

Luque: Tačno. Pomalo je hermetičan, naročito posljednjih godina tokom kojih dolazi do koncentracije moći. U Španiji postoje dvije velike izdavačke grupacije: Planeta i Penguin Random. One obuhvataju mnoštvo podružnica i autorima nije uvijek lako da direktno pristupe tim korporacijama. Da bi se otvorila ta kapija, agent je takođe od velike koristi budući da nakladnici drugačijim očima gledaju na ponude koje su prošle kroz filter, a potiču od agencija.

S druge strane, mislim da nove tehnologije, društvene mreže, samizdat, razbijaju na izvjestan način tu barijeru. Samizdat je, na primjer, u mnogim slučajevima izlog kojim se autor služi da stekne veću vidljivost i često se dešava da ti autori, koji su se okušali u samizdatu, privuku pažnju konvencionalnih izdavača koji ih onda potraže radi objavljivanja. Ne žele se svi uzdići na viši nivo: ima autora kojima dobro ide i draže im je da sve rade sami jer drže i kontrolišu sve konce, od korica, preko prevoda i uređivanja, do marketinga… Ne moraju čekati hirove konvencionalnih izdavača da bi objavili; kontrolišu vlastiti ritam i način rada. 

Kakvu ulogu ima intuicija pri odabiru tekstova?

Luque: Fundamentalnu. Ona u potpunosti djeluje, predosjećaj, sretna ruka ili kako se to već zove. Nade polažemo u debitante, nepoznate, koji nikom ništa ne garantuju, ali ima nešto što te dirnulo u tom štivu i navodi te na zaključak da tu ima književnog talenta koji obećava i naravno želiš pratiti autora na tom putu. Carmen je to jako dobro znala. Kladila se na mlade pisce koji su bili niko i ništa i među kojima su mnogi naišli na odbijanje kod izdavača. Poslije su se uzdigli u pisce čitane širom svijeta poput Gabriela Garcíje Márqueza, Isabel Allende i Marija Vargasa Llose.

Mi u ovom segmentu agencije, koji funkcioniše kao podagencija (zastupa strane agencije i izdavače), zastupamo djela Margaret Atwood, preko njenog engleskog agenta. Sluškinjinu priču prodali smo 2000. nakladniku Ediciones B. Prodali smo prava za španski jezik. I ništa se nije desilo. Prvo je izašla u Afluentesu, zatim u Brugueri, podružnicama B-a, ali je prošla nezapaženo. Izgubili smo interes. Ugovor je raskinut. Zatim je prodana Lumenu i kasnije Salamandri. Sve dok nije doživjela slavu sa televizijskom serijom. Da li je objavljivanje Sluškinjine priče prije dvadeset godina bilo loša odluka? Nije. Nije zato što je to i danas jedno briljantno djelo, ali vjerovatno nismo u datom trenutku bili spremni kao čitaoci za tu distopiju. Danas jesmo. To je pitanje sreće; ne zna se kad, ali jasno je da svaka knjiga ima svoj trenutak. Sve u svemu, ne postoji jasna formula po kojoj možemo reći “ovo će se dobro primiti” i sva sreća da je tako jer da postoji, bilo bi predosadno. Sav ulog treba staviti na intuiciju.

Poslije latinoameričkog buma, na koji način je agencija tragala za novim književnim glasovima?

Luque: Ja doduše mislim da s tim bumom još nije gotovo. Prejak je uticaj toga što se desilo; promijenili su se forma pripovijedanja i roman dvadesetog vijeka. To je događaj bez presedana i ništa mu nije nalik. Jedan cunami. Još uvijek se taj val širi, a već je prohujalo šezdeset godina. Sada upravljam pravima za prevođenje jednog dragulja koji će izaći u Alfaguari iduće godine, zove se Dos soledades [Dvije samoće] (Columbia University Press će ga objaviti na engleskom jeziku u SAD-u). Radi se o prvom javnom nastupu, prvom intervjuu s Garcíjom Márquezom i Vargasom Llosom 1967, na Univerzitetu u Limi. Tom prilikom su se upustili u razgovor na totalno prirodan, spontan način, kao dva prijatelja, o književnosti, politici, novinarstvu, Evropi… I po prvi put je upotrebljena riječ bum. Mislim da Vargas Llosa kaže Garcíji Márquezu: “Šta je taj bum?”, a Garcíja Márquez odgovara: “Vjerovatno bum čitalaca, zato što izgleda da se naši romani obraćaju jednoj svijesti, jednoj osjećajnosti koja je univerzalnija, a koja je dosad bila više vezana za lokalno.” Ono što se pisalo u Meksiku nije se čitalo u Kolumbiji, a ono što se pisalo u Argentini nije se čitalo u Kolumbiji ili Peruu. Sve je bilo zatvorenije dok se nije pojavila ta generacija pisaca.

To što se fenomen nije ponovio ne znači da danas u Latinskoj Americi i Španiji nema glasova enormnog talenta i književnog zamaha. Mi u agenciji smo izuzetno ponosni što zastupamo Samanthu Schweblin u Argentini, Brendu Lozano u Meksiku i Rodriga Blanca u Venecueli, kao i Maríju Climent i Muñoza Rengela u Španiji, koji svi posjeduju ogroman potencijal i prave značajne korake koje želimo pratiti izbliza. Onda je tu čitava jedna družina dobrih spisateljica: Mariana Enríquez, Mónica Ojeda, Valeria Luiselli, Eva Baltasar, Elena Mede i druge. To su vrlo interesantni glasovi, naravno da postoje.

Kako se začinje odnos između autora i agenta?

Luque: Carmen ga je inicirala postavljajući dva pitanja novim autorima: gdje nalaze pribježište od egzistencijalne tjeskobe i da li ih više zanima novac ili slava. Tek poslije toga mogu govoriti o svemu ostalom.

Koje greške ili nedostatke agencija detektuje kod pisaca?

Luque: Najkrupnija greška koju može napraviti autor je da pažljivo sluša razgovor s izdavačem o novcu ili ugovornim uslovima, a da mu ne kaže: “Obratite se mome agentu.” To je najveća greška koju autor može napraviti: uplesti se u taj razgovor s izdavačem o prozaičnim problemima ekonomskog ili administrativnog tipa. Nikad se ne bi trebali upustiti u to jer je kontraproduktivno za njih i njihovo djelo.

Što se tiče opusa preminulih autora, koliko odlučuje agent, a koliko izdavač?

Luque: U tom slučaju, odnos između agenta i izdavača treba biti uzajaman i koordiniran. Vrlo je važno udruženo djelovati zato što, budući da ne možemo računati na nove naslove ni na autora radi promocije, cijelo vrijeme moramo razmišljati o motivima i prigodnim datumima koji bi ponovo probudili interesovanje za tog klasika. Neprestano se moramo dovijati i razmišljati. Na primjer, donekle je zanimljivo i učinkovito naći mladog autora koji ima dobar kontakt s mlađom čitalačkom publikom i dobar je poznavalac tog klasika, kako bi se isplele niti između njih. Potaknuti ih na zajednički razgovor kako bi nam mladi autor objasnio, dao do znanja ko je taj klasik i zašto je aktuelan i danas… Na primjer, sada dok slavimo sto godina od Delibesovog rođenja, Sergio del Molino napisao je predivan predgovor za roman El Camino [Put], kao jednu sjajnu prezentaciju Delibesa za mlađe generacije.

Nadalje, agencija takođe radi važan posao kao pravni savjetnik jer uvijek se suočavamo s obiljem tema vezanih za ostavštinu i nasljeđivanje. Ponekad nailazimo i na djela koja su za života njihovih autora bila cenzurisana. Stoga treba raditi na raznim verzijama, neredigovanim, onakvim kakvim ih je autor osmislio, i pronaći izdavača da se pobrine za ta necenzurisana djela ili da objavi kompletan opus. Drugim riječima, u pozadini postoji čitava jedna mašinerija, vrlo snažna.

Kako u književnosti prolazi politička tema Katalonije? Kakvu poziciju zauzima agencija?

Luque: U fikciji nema nikakvog interesa za tu temu. To ne znači da ga neće biti, ali treba nam vremena. Sve je previše svježe. Potrebno je da se iskustvo slegne prije nego što se pretoči u književnost. Ako dođe do preokreta, to će se desiti kroz nekoliko godina. Sada ne.

Naravno da u publicistici ima knjiga koje portretiraju realnost momenta. Kako na katalonskom tako i na španskom. Osim toga, agencija predstavlja vrlo široku lepezu autorâ svih političkih usmjerenja. Zbog toga se drži neutralnog stava po tom pitanju i ne izjašnjava se. Mi smo profesionalci i u agenciji se bavimo književnošću, sve drugo je van našeg djelokruga.

U kom smjeru se agencija kreće u doba pandemije?

Luque: Mislim da se svi sektori, naravno, okreću digitalizaciji. Svi smo se otisnuli u te vode u mjesecima ograničenog kretanja i pokazalo se djelotvornim. Nastavljamo raditi na daljinu iz kuće, a online smo više nego ikad i posao dobro napreduje. Postajemo svjesni da možda nije neophodan onaj ritam otprije i imaćemo posla s pomalo hibridnim pristupom, ali s dubokim uranjanjem u digitalnu sferu. Prije su izdavači pravili promocije u bibliotekama za šačicu ljudi. Na tim konvencionalnim promocijama prodale bi se tri knjige. Danas upriliče virtualnu promociju i imaju dvije hiljade pregleda. Ne proda se, dakako, dvije hiljade knjiga, ali nadajmo se više od tri, to da. Tako da ima stvari koje nam donosi digitalna tehnologija, a koje ne možemo više zanemariti. Ne možemo se sto posto vratiti na prijašnje stanje. Moramo znati dokle idemo i kako kombinovati najbolje od starog doba s prednostima koje smo otkrili u posljednje vrijeme.

Šta misliš o e-knjigama?

Luque: Njihovo prisustvo se pojačalo u mjesecima lockdowna, ali u Španiji i, štaviše, u svijetu one nisu značajnije od papirnih knjiga. E-knjiga nije zablistala onako kako smo očekivali. Međutim, audioknjige su u usponu. Prije su dobro kotirale jedino u Sjedinjenim Državama zato što ih se slušalo u kolima. Ali sada, pomoću smartfona, možemo poslušati neku priču dok radimo nešto drugo. A i svi slušaoci podcasta sada se okreću audioknjizi. Tu se dešava jedna revolucija. E-knjiga je u većem zaostatku. Realno, u mjesecima ograničenog kretanja, uspon je doživjela i papirna knjiga, protivno svim prognozama, tako da ću se usuditi da kažem da možemo biti optimisti kad je riječ o zdravstvenom stanju knjige!

#prevodi