Kada je antropolog Claudio Lomnitz (Santiago de Chile, 65 godina) predložio kanibalizam kao dio svog predavačkog ciklusa na prestižnoj meksičkoj kulturnoj i naučnoj instituciji kakva je Colegio Nacional, njeni uposlenici ostali su zgranuti.
“Razumjeli smo da ćete govoriti na metaforički način, smještajući se u simboličko polje”, željeli su se osigurati, uz mnogo učtivosti. Ali antropolog se nije šalio. Htio je govoriti o jedenju ljudskog mesa kao antropološkom fenomenu koji nešto govori o tminama savremenog Meksika. “To je zaista vrlo okrutna činjenica, ali nedovoljno shvaćena”, tvrdi u intervjuu preko videoveze za El País.
Član Colegio Nacionala i profesor na Univerzitetu Columbia (Sjedinjene Države) odlučio je da izloži svoje viđenje “novog kanibalizma” prisutnog u Meksiku od osamdesetih godina i povezanog s krijumčarenjem narkotika. Ta praksa je, prema Lomnitzu, način da se zapečati “pakt lojalnosti” unutar bandi uključenih u organizovani kriminal te da se zastraše neprijatelji. “Kanibalizam se pretvorio u sredstvo terorizma i takmičenja među narkokartelima”, objašnjava antropolog, koji je odrastao u Meksiko Sitiju. Njegov mirni i eruditski glas neće zadrhtati čak ni kad se pozabavi najgnusnijim detaljima.
Polazna tačka autora Ideje smrti u Meksiku je slučaj narkosatanista, koji je osvajao naslovne stranice u štampi osamdesetih. Ova zločinačka skupina, koja je djelovala u Matamorosu i Meksiko Sitiju, žrtvovala je i raskomadala na desetine osoba. Služeći se otkinutim dijelovima, upražnjavali su obrede na kojima se jela supa koja je obećavala nevidljivost pred kišom metaka. Njihov vođa, Kubanoamerikanac Adolfo Constanzo, bio je vještac povezan sa Zaljevskim kartelom (Cartel del Golfo), kojeg je majka podučila kultu palo mayombe.
Ova skupina je 1989. otela američkog studenta Marka Kilroya. Pritisak SAD-a natjerao je meksičke organe da stegnu obruč. Tokom akcije jedinice za suzbijanje narkotika, policija je na jednom ranču otkrila dvanaest tijela zakopanih u jame, od kojih su neka bila oderana, i među njima Kilroyev leš. Na imanju su se, osim toga, nalazili svetište, obredni kotao s krvlju i spaljenim ljudskim mozgovima i bure gdje su, po svoj prilici, kuhali neke od žrtava. Constanzo i njegova ljubavnica poginuli su nekoliko mjeseci kasnije u Meksiko Sitiju tokom oružanog obračuna s policijom.
Narkosatanisti označili su prekretnicu u ljudožderskoj praksi u Meksiku. Lomnitz izdvaja ovaj slučaj od drugih, kad, recimo, sociopate djeluju za svoj račun ili kad mornari na pučini nemaju drugog izbora nego da jedu ljudske ostatke. Ili kad se muralist Diego Rivera zanima za tu vrstu dijete kao zdrave prehrane i protesta u ime prehispanskog Meksika. Naprotiv, kad je riječ o narkosatanistima, nije bilo očaja niti čisto pojedinačnog djelovanja.
Po Lomnitzovom mišljenju, taj “novi kanibalizam” nastojao je da zapečati saučesništvo i šutnju unutar mreže organizovanog kriminala. Novac i prijetnje nisu bili dovoljni da se to postigne; moralo se posegnuti za nekim kulturnim ili psihološkim elementom. “Narkosatanisti su nešto drugo. Radi se o žrtvovanju ljudi, ali u službi kriminalne organizacije. Koliko je meni poznato, nema ranijeg sličnog primjera u istoriji Meksika”, naglašava. Pozivajući se na svjedočenja trgovaca drogom i lica bliskih Constanzu, antropolog vjeruje da je iza svega stajao jedan od klijenata ovog vrača, paranoični šef Zaljevskog kartela Juan García Ábrego.
Sekta doživljava uspon u posebnom kontekstu, tačno u vrijeme kada meksički karteli sklapaju savez s Kolumbijcima kako bi švercali kokain u Sjedinjene Države. Dvadeset godina prije početka rata protiv narkokartela, meksička država, oslabljena i nemoćna, već je bila preplavljena organizovanim kriminalnom. “Tu državu karakterišu snažna centralizacija, jak naglasak na suverenitetu i vrlo slaba sposobnost da reguliše ilegalnu ekonomiju i upotrijebi silu u cilju te regulacije. To uzmicanje pojedinih klasičnih funkcija države ostavlja slobodan prostor ovim organizacijama”, objašnjava Lomnitz.
Narkosatanisti su, prema ovoj analizi, preteče prakse koja se protegla i do našeg doba. U augustu 2020, Kartel nove generacije Jalisco (Cártel de Jalisco Nueva Generación, CJNG) objavio je video u kojem plaćeni ubica s fantomkom jede srce pripadnika neprijateljskog kartela. “Sve ćemo ih pobiti!”, kliču drugi narkotrafikanti, kako prenose mediji. CJNG, koji se trenutno smatra najmoćnijom kriminalnom grupacijom, ima običaj da se razmeće javnom demonstracijom sile, kao na primjer na defileima s oružjem velikog kalibra, kako bi zastrašio vlasti i rivale.
U videu CJNG-a Lomnitz prepoznaje znak da je kanibalska praksa među narkomafijašima iznikla iz sjemena posijanog osamdesetih. “Dok su se rituali narkosatanista odvijali u visokoj tajnosti, evolucija je išla u pravcu korištenja kanibalizma kao terorističkog sredstva. Video CJNG-a je javni čin kojim jedna skupina zastrašuje drugu. To su istupi kojim se narkokarteli počinju služiti u međusobnom natjecanju”, ističe.
No, kanibalizam dobacuje mnogo dalje od svoje terorističke svrhe i uranja u metafiziku. U drugom planu se takođe prima “pričest” vezana za jedan paralelni moral, odvojen od društva i države, kaže Lomnitz. “Na tim mjestima prisiljavaju članove da pogaze temeljne aspekte nekih ideja o uljudnosti kako bi pristupili grupaciji i stiče se dojam da se pravi rez spram moralnih vrijednosti društva i države”, tvrdi.
Žrtovanje ljudi bilo je, podsjeća Lomnitz, značajan element predhispanskog Meksika sve dok ga “civilizatorska” misija kršćanskih konkistadora nije ukinula. Pa ipak, odbacuje mogućnost da je opisana vrsta kanibalizma u bilo kakvoj sprezi s povratkom astečkim korijenima; uzrok je u usponu organizovanog kriminala i povlačenju države. “Siguran sam da će neko reći da je to povezano s astečkom genealogijom”, predskazuje. Međutim, budući da je Colegio Nacional blizu astečke Velike piramide u Tenochtitlánu, Lomnitz se nije mogao oteti praznovjeru i našalio se: “Kad već pričamo o žrtvovanju ljudi, nadam se da toliki mrtvi neće ustati.”