Plan za zaustavljanje genocida koji provodi Kina
Postoji riječ koja opisuje dešavanja u kineskoj regiji Xinjiang: genocid. Kineske vlasti okupile su na jednom mjestu milione Ujgura i drugih manjina u sklopu svoje kampanje progona i istrebljenja. Bivši zatočenici i zatvorenici govore da su proživjeli torture, silovanja, prisilni rad, te prisilne abortuse i sterilizaciju u ustanovama kojima rukovodi država. Najmanje 800.000 djece odvojeno je od svojih porodica.
Administracija američkog predsjednika Joea Bidena zvanično je potvrdila da sve ove aktivnosti kineskih vlasti predstavljaju genocid. Demokrate i Republikanci u oba doma Kongresa podržali su ovaj zastrašujući zaključak, a to je učinila i Trumpova administracija. Kao zemlja-potpisnica Konvencije o genocidu, Sjedinjene Američke Države sada imaju zakonsku i moralnu obavezu da pokušaju zaustaviti te masovne zločine. Bidenova administracija je u tom smislu već postigla značajan napredak. Mobilizirala je svoje saveznike da u martu nametnu zajedničke sankcije usmjerene protiv počinitelja ovih zločina, a zatim je po prvi put osigurala obvezu G-7 da se u junu počne baviti rješavanjem problema prisilnog rada Ujgura u globalnom lancu snabdijevanja. Ipak, mora se učiniti više.
S obzirom na globalni ekonomski i politički utjecaj Kine, lako je pretpostaviti da postoji nekoliko djelotvornih načina putem kojih je moguće utjecati na model kojim Kina rješava pitanja ljudskih prava. No, zapravo postoji mnogo instrumenata koji su na raspolaganju Bidenovoj administraciji kako bi se osiguralo da oni koji su počinitelji ovih zločina, i svi oni koji ih omogućavaju, zaista plate cijenu za svoje postupke. Ako bi se poduzele sve zajedno, ovakve mjere bi napravile pritisak na Peking da promijeni kurs, ponudile humanitarnu pomoć narodu Ujgura i osigurale da američke kompanije nisu saučesnici u zloupotrebama koje se dešavaju. Ove mjere bi također potvrdile Bidenovo obećanje da će ljudska prava imati centralno mjesto u njegovoj vanjskoj politici, a poslale bi i snažnu poruku da Sjedinjene Američke Države neće tolerirati pokušaje uništenja jedne cijele etnoreligijske grupe.
Genocid se i dalje provodi
Kineske vlasti opravdavaju svoju politiku u Xinjiangu tvrdnjom da im prijetnju predstavljuju “tri zle sile”, a to su separatizam, terorizam i ekstremizam. Ova retorika zasnovana na propagandi osmišljena je kako bi se prikrila činjenica da Kineska komunistička partija (KPK) ne može tolerirati ni jednu kulturu koja nije spremna u potpunosti biti državni poslušnik. Zato je Kina uvijek bila neprijateljski nastrojena prema Ujgurima, etnoreligijskoj zajednici koja prakticira umjereni oblik sunitskog islama i govori turkijskim jezikom koji je sličan uzbekistanskom ili turskom. KPK smatra da prakticiranje vjere Ujgura, njihova jedinstvena kultura i nacionalni ponos predstavljaju znak njihove nelojalnosti, izvor budućih nemira i prijetnju nacionalnom jedinstvu.
Iako se Ujguri suočavaju s političkom represijom još od vremena kad je Mao Ce-tung prvi put okupirao njihovu domovinu, 1949. godine, kampanja koja se vodi protiv Ujgura dramatično je eskalirala tokom proteklih deset godina. Kako je otkriveno u dokumentima koji su procurili u javnost, KPK je 2014. godine pokrenula takozvanu “Snažnu kampanju protiv nasilnog terorizma”, putem koje je uvedeno institucionalizirano ograničavanje građanskih sloboda Ujgura, a to je za posljedicu imalo nestanak nekoliko hiljada ljudi koji su prisilno odvedeni. Zatim je početkom 2017. godine počelo provođenje niza brutalnih “mjera za ukidanje ekstremizma”, koje su podrazumijevale masovno zatvaranje Ujgura, Kazahstanaca i drugih turkijskih muslimanskih grupa u logore formirane u industrijskim postrojenjima pretvorenim u utvrde. Pojedinci koji su prakticirali islamske vjerske običaje – poput puštanja brade, odbijanje alkohola ili nošenja marame – prvi su se našli na meti. Oni koji su imali previše djece, a poznavali nekoga ko je putovao u inostranstvo, ili su pisali i govorili o vjerskim i kulturnim tradicijama Ujgura također su često završavali u zatvoru.
Kina je prvobitno negirala postojanje logora. Kasnije ih je opisivala kao pokušaj da se “prevaspitaju” osobe koje su sklone prihvatanju ekstremizma, kao i način da se nezaposlenim pruži mogućnost “obuke u nekoj struci”. Kineski zvaničnici iznijeli su još nevjerovatnije tvrdnje, s obzirom da je kritikovanje logora iz međunarodnih krugova postajalo sve glasnije: tvrdili su da vlasti žele “transformirati” Ujgure u “normalna” ljudska bića, da su Ujguri “najsretniji muslimani na svijetu” i da su Ujgurke oslobođene obaveze da budu “mašine za rađanje djece”.
Prema “Bijeloj knjizi” kineskih vlasti, najmanje 1,3 miliona Ujgura i drugih naroda je od 2015. godine do danas podvrgnuto procesu “prevaspitanja”. Djeca ovih zatočenika su u međuvremenu smještena u državne internate gdje ih se indoktrinira putem pro-KPK propagande i kažnjava ukoliko izgovore i jednu riječ ujgurskog jezika.
Implikacije ovog genocida sežu puno dalje od Xinjianga. Kineske vlasti koriste Ujgure za usavršavanje neke od najagresivnijih tehnologija nadzora u svijetu. KPK sistematski prikuplja biometrijske podatke Ujgura putem medicinskih pregleda, zahtjeva za izdavanje pasoša i policijskih kontrolnih punktova. Podaci se zatim unose u automatizirani sistem koji može označiti pojedince koji na bilo koji način odstupaju od ponašanja koje je odobrila vlast, a na osnovu toga oni mogu biti podvrgnuti istrazi i pritvoreni. Kina ovu autoritarnu tehnologiju sada izvozi u preko 80 zemalja svijeta, uključujući Venecuelu i Zimbabve.
Zarobljenici koji se koriste kao radna snaga u logorima postali su dio globalnog lanca snabdijevanja koji je sada obilježen jednom strašnom mrljom – ropstvom. Prema Australijskom institutu za stratešku politiku, Kongresnoj izvršnoj komisiji Sjedinjenih Američkih Država za Kinu i prema pisanju The Wall Street Journala, više od 80 svjetskih kompanija – uključujući i neke najpoznatije kao što su Nike, Gap, Hugo Boss, Volkswagen, Heinz i Campbell Soup – nabavlja svoju robu od kineskih proizvođača za koje se sumnja da se bave trgovinom ljudima. Ove kompanije su, uz Privrednu komoru SAD-a, lobirale protiv donošenja zakona u Sjedinjenim Američkim Državama kojim bi se zabranilo provođenje ove prakse. Kompanije tvrde da su angažirale nezavisne revizore kako bi se provjerilo i potvrdilo da se u okviru njihovog lanca snabdijevanja ne koristi prisilni rad. No, najveći nezavisni revizori odbili da rade u Xinjiangu, navodeći kao razlog široko rasprostranjen prisilni rad i nemogućnost da provedu istinske inspekcije s obzirom na sveprisutni nadzor i na velika ograničenja.
Iako su nesporni dokazi o postojanju ovih zločina protiv čovječnosti, međunarodna zajednica je mlako reagovala. Vlade mnogih zemalja koje nisu spremne da s Pekingom imaju antagonizirajući odnos i dalje preferiraju da ništa ne poduzimaju po ovom pitanju. Zbog svoje ekonomske i diplomatske težine, Sjedinjene Američke Države su jedinstveno pozicionirane da pokrenu globalnu akciju i primoraju Kinu da plati cijenu zbog nepoštivanja međunarodnih normi.
Bidenova administracija već se obvezala da će smatrati Kinu odgovornom za ovu katastrofu koja se dešava u oblasti ljudskih prava. Bidenova administracija je utvrdila pristup ovom pitanju prilikom izlaganja Antonyja Blinkena, po preuzimanju dužnosti, kada je novi američki državni sekretar izrazio podršku odlučnim tvrdnjama njegovog prethodnika Mikea Pompea da kineske vlasti provode genocid. Ubrzo nakon što je Blinken preuzeo dužnost, Sjedinjene Američke Države, Kanada, Ujedinjeno Kraljevstvo i Europska unija uvele su međusobno koordinirane sankcije protiv nekoliko službenika i subjekata odgovornih za genocid nad Ujgurima. To su bile prve evropske sankcije protiv Pekinga još od uvođenja embarga na oružje zbog masakra na trgu Tjenanmen 1989. godine.
Bidenova administracija sada je u poziciji da pojača pritisak na Kinu. Administracija bi trebala pokrenuti dodatne diplomatske napore kako bi osigurala podršku američkih saveznika i partnera, pojačala humanitarnu pomoć, provela dodatne sankcije i vizna ograničenja i bila na čelu napora kojima se osigurava da proizvodi proizvedeni prisilnim radom ne završavaju na američkom i globalnom tržištu. U cilju koordiniranja ovih napora, administracija bi trebala imenovati izaslanika na visokom nivou u Vijeću za nacionalnu sigurnost ili u State Departmentu.
Peking treba snositi odgovornost za svoje postupke
Na diplomatskom planu, Blinken bi trebao odmah zatražiti posjetu Xinjiangu. Ovaj potez imao bi simboličku i stratešku važnost: istorijska posjeta vodećeg američkog diplomate skrenula bi pažnju na zločine kineske vlade, pokazala opredijeljenost američkih vlasti da poboljšaju uslove života Ujgura i uspostavila temelje za daljnju koordinaciju na međunarodnom planu. Takva posjeta bi poslala poruku i susjednim zemljama i Turskoj da moraju pružiti sigurno utočište ujgurskim izbjeglicama i migrantima uprkos intenzivnom kineskom pritisku da ih prisilno deportuju.
Bidenova administracija trebala bi okupiti koaliciju koja će zatražiti posebnu sjednicu Vijeća za ljudska prava UN-a, međunarodnog tijela zaduženog za promoviranje ljudskih prava, u cilju rješavanja problema zločina koji se dešavaju u Kini. Kina već tri godine ignoriše zahtjeve UN-a za neograničen pristup Xinjiangu. Vrijeme je da UN pokrene formalnu istragu – kao što su to učinili u slučaju Sirije i Mjanmara – kako bi se dopunili već prikupljeni dokazi. Čak i kad se desi neizbježno odbijanje pristupa, ipak se i izvan zemlje može učiniti puno toga uz korištenje istražnih metoda otvorenog koda i novih tehnoloških platformi.
Blinken bi također mogao organizirati samit “prijatelja Ujgura” kako bi osigurao podršku američkih saveznika i potpisnika Konvencije o genocidu. Putem ovakvog foruma zemlje bi mogle koordinirati svoje reakcije na genocid koji je u toku, posebno kad su u pitanju humanitarna pomoć, dokumentiranje kršenja ljudskih prava i trgovinska ograničenja. To bi također moglo privući više pažnje na postojeće zloupotrebe. Sjedinjene Američke Države trebale bi posebno potaknuti države s većinskim muslimanskim stanovništvom – koje su se do sada držale po strani i šutjele o kineskom progonu Ujgura – da se izjasne protiv kineskih zločina.
Politika SAD-a prema Kini također mora težiti ka ublažavanju humanitarnih problema s kojima se suočavaju Ujguri. Američka vlada trebala bi omogućiti Ujgurima sticanje statusa “P-2” za ubrzanu obradu zahtjeva za preseljenje izbjeglica. Ujgurima koji su već u Sjedinjenim Državama trebalo bi dodijeliti privremeni status zaštite, koji bi im omogućio da ostanu i legalno rade u Sjedinjenim Američkim Državama, sve dok je za njih nemoguće da se vrate u domovinu.
U skladu sa Zakonom o politici ljudskih prava Ujgura, zakonom iz 2020. godine koji je osmišljen kako bi se koordinirale državne aktivnosti u vezi s zlostavljanjima u Xinjiangu, Bidenova administracija trebala bi zahtijevati od Kine oslobađanje članova porodica Amerikanaca ujgurskog porijekla koji se nalaze zatočeni u logorima. Također bi trebalo insistirati na tome da Peking prestane sa sistematskim maltretiranjima i zatvaranjem osoba koje su rodbinski povezane sa subjektima povezanim s američkom vladom. Na primjer, više od polovine ujgurskih novinara koji rade za Radio Slobodna Azija, stanicu koju je financirao Kongres, izgubilo je članove svoje porodice u logorima. Osim toga, Sjedinjene Američke Države trebale bi osigurati psihosocijalnu rehabilitaciju u dijaspori kako bi se liječile traume Ujgura koji su preživjeli prisilne nestanke članova porodice, pritvaranje i progone, ili su bili svjedoci takvih napada na njihove najmilije. A kako bi se suprotstavili kineskim naporima na kulturnom uništavanju cijelog jednog naroda, Washington bi trebao podržati ujgurske kulturne i vjerske institucije u dijaspori.
Ovi diplomatski napori trebali bi biti pojačani rigoroznim dokumentiranjem zloupotreba kineske vlade – naporima koji su obavezni prema Zakonu o ljudskim pravima Ujgura, ali se s njihovim poduzimanjem već mjesecima kasni. Bidenova administracija bi ubrzano trebala raditi na prikupljanju sveobuhvatnih dosjea o počiniteljima zločina kako bi postavila temelje za dodatne mjere kojim će se utvrđivati odgovornost, uključujući i materijal za potencijalne krivične predmete.
Iako će neki kineski zvaničnici neizbježno ostati izvan domašaja zakona, ima nekih koji bi mogli biti u nadležnosti američkih sudova, stranih sudova ili međunarodnih sudova. Naprimjer, Zakon o genocidu u SAD-u daje američkim sudovima ekstrateritorijalnu nadležnost za slučajeve genocida ako je počinilac “prisutan” u Sjedinjenim Američkim Državama. Iz tog razloga, američka vlada mora bolje znati osnovne informacije o kineskim zvaničnicima koji dolaze u Ameriku, kao i poslovnim ljudima i firmama koje omogućavaju genocid nad Ujgurima jer svjesno uvoze proizvode koji su proizvedeni na osnovu prisilnog rada.
Iako je tužilaštvo pri Međunarodnom krivičnom sudu sebe proglasilo nenadležnim za pokretanje istrage o zloupotrebama u Kini, druga međunarodna tijela ipak bi mogla Peking pozvati na odgovornost. Kina je ratifikovala nekoliko ugovora o ljudskim pravima koji imaju stručne organe s ovlastima da komentarišu ukoliko se dese kršenja njihovih odredbi. Između ostalog, radi se o Međunarodnoj konvenciji o eliminiranju svih oblika rasne diskriminacije; Međunarodnom paktu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima; Konvenciji protiv mučenja; i Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena. Budući da su Sjedinjene Američke Države također potpisnica Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije, mogu i trebale bi pokrenuti državnu tužbu protiv Kine i podstaknuti odbor kao tijelo ove Konvencije da aktivira “postupak za poduzimanje hitnih radnji”, koji bi mu omogućio da provede nezavisnu istragu i dokumentuje slučajeve kršenja ove Konvencije.
Primjena ekonomskog pritiska
Američke sankcije trebale bi se proširiti na idejne tvorce kineske politike u Xinjiangu, kao i one koji je provode na terenu. Sigurno je da neki od ovih drugopomenutih neće putovati u inostranstvo ili držati svoja sredstva nadohvat američkog bankarskog sistema. Ipak, sam čin uvođenja sankcija Sjedinjenih Američkih Država šalje snažnu poruku: imenom javno proziva počinitelje kako ne bi mogli više imati privilegiju anonimnosti, izolira zlostavljače kako ne bi mogli ostvarivati sredstva ili profitirati od pljačke, i izražava solidarnost sa žrtvama i preživjelima.
Koordinirane sankcije ključne su za prestanak rada industrijskih grana koje zarađuju profit na osnovu prisilnog rada Ujgura. Gotovo cijeli lanac snabdijevanja u proizvodnji solarne energije, naprimjer, oslanja se na materijal iz Xinjianga, koji proizvode kineske kompanije umiješane u ove zloupotrebe. Bijela kuća učinila je važan korak krajem juna kada je zabranila uvoz u Sjedinjene Američke Države solarnih proizvoda kineske državne kompanije koja organizira prisilni rad i pooštrila ograničenja za američke kompanije koje izvoze svoje proizvode u pet firmi iz Xinjianga. Ovi potezi jasno pokazuju privatnom sektoru da postoje visoki rizici povezani s daljnjom nabavkom od kineskih firmi ili izvoza u ove firme. Oni bi također trebali potaknuti američku vladu da razvije strategiju za postizanje ciljeva iz svog ekološkog programa, ali da pri tome ne omogućava zloupotrebe ljudskih prava.
Kao što je potvrdila američka trgovinska predstavnica Katherine Tai prilikom preuzimanja dužnosti, “korištenje prisilnog rada vjerovatno je najgrublji primjer ‘dna’ na koje se spuštaju firme koje sudjeluju u globalnoj trgovini.” Mjere za sprečavanje uvoza određenih proizvoda na tržište Sjedinjenih Američkih Država osmišljene su kako bi se spriječili zločini poput onih u Xinjiangu i kako bi se osiguralo da američke kompanije nisu sudionici u porobljavanju i tiraniji koja se dešava u drugoj zemlji. Bidenova administracija sada bi trebala udvostručiti napore da osigura provođenje svoje politike i podrži nove zakone, kako bi se osiguralo da američke kompanije nisu saučesnici u zločinima koji se vrše nad Ujgurima.
Ključni korak u uspostavljanju bolje zaštite bilo bi usvajanje Zakona o sprečavanju prisilnog rada Ujgura, koji se trenutno razmatra u Kongresu. Zakon bi uspostavio pretpostavku, ukoliko nema potvrde američke carine i granične službe, da je sva roba proizvedena u Xinjiangu proizvedena na osnovu prisilnog rada. Time bi se proširila taktika postepenog provođenja mjera koja se odnosi na određene proizvode i dobavljače.
Kongres bi također trebao osigurati da nijedan Amerikanac ne profitira od izgradnje digitalnog zatvora na otvorenom kojim je obuhvaćen cijeli Xinjiang. Zakonodavci bi trebali zabraniti američkim licima da imaju dionice u kineskim tehnološkim kompanijama koje osiguravaju provođenje nadzora u Xinjiangu, uključujući i one koje pružaju usluge zasnovane na vještačkoj inteligenciji i prepoznavanju lica. Brojne kineske tehnološke kompanije kojima se trguje na javnom tržištu dionica dio su indeksa, na novim tržištima, u rukama javnih penzijskih fondova, univerzitetskih zaklada, pojedinačnih penzionih šema i investicija. Vrijeme je da se te kompanije isključe s američkog tržišta kapitala.
Na kraju, Zimske olimpijske igre 2022. godine, koje će se održati u Pekingu, predstavljaju jedinstvenu i moćnu polugu putem koje se može utjecati na Kinu. Kad je Kina 2008. godine bila domaćin Ljetnih olimpijskih igara, vlada je prekršila izričita obećanja da će poštovati slobodu medija i omogućiti mirno okupljanje tokom Igara. Umjesto toga, provodila je još intenzivnije kršenje ljudskih prava, prisilno iseljavajući građane iz njihovih domova kako bi se oslobodio prostor za građevinske projekte, te je pojačala kontrolu nad slobodom govora i okupljanja. Za to vrijeme, niko u svijetu nije ništa rekao; svečanom otvaranju Igara prisustvovao je i američki predsjednik George W. Bush. Ne smije se dozvoliti da se istorija ponovi i ovaj put.
Kineska vlada je svojim postupcima Olimpijske igre u Pekingu pretvorila u referendum o genocidu nad Ujgurima. Od sportista se ne treba očekivati da se takmiče na borilištima smještenim u blizini koncentracionih logora. Washington i vlade koje slično razmišljaju trebale bi u najmanju ruku organizirati diplomatski bojkot Olimpijskih igara. Ako se situacija u Xinjiangu ne popravi, ova koalicija bi trebala pronaći način da planiranu Olimpijadu premjesti negdje drugo. Takvi potezi bi ispuhali balon kineske vlade koja tvrdi da njen status domaćina olimpijskih igara znači da se radi o državi koja poštuje zakone i kojoj se dive širom svijeta.
Učiniti ono što je ispravno
Ne treba imati iluzija da će ponašanje kineske vlade u Xinjiangu biti lako promijeniti. Malo je vjerojatno da će Peking ikada priznati da osjeća međunarodni pritisak ili da mijenja svoju politiku prema Ujgurima. Ali, to ne znači da su svi napori uzaludni: ako se snažna američka reakcija pravilno iskoordinira s drugim zemljama iz međunarodne zajednice, to će pomoći da se umanje ogromne patnje kroz koje prolaze milioni Ujgura, te će imati značajan uticaj na kinesku finalnu bilancu stanja i osigurati da Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici ne podržavaju genocidnu kampanju koju provodi KPK.
To bi također poslalo poruku da je svijet spreman tražiti da oni koji bi pokušali izbrisati cijelu jednu etnoreligijsku skupinu za takve svoje pokušaje trebaju platiti konkretnu cijenu. Sjedinjene Američke Države su ispravno postupile kad su strašne zločine nad Ujgurima opisale kao genocid. Sada Bidenova administracija mora organizirati svrsishodnu međunarodnu reakciju. Ujgurski narod ne zaslužuje ništa manje od toga.