Prošle su dvije decenije od Pasjih ljubavi [Amores perros], filma koji je pokrenuo preporod meksičke kinematografije. Međutim, taj fenomen se obično opisuje brojkama: koliko je koštao, koliko pobrao nagrada, koliko ga je ljudi pogledalo. Zato se gubi iz vida da je njegovo zavještanje u tome da je donio nove mogućnosti. Zahvaljujući njemu, vidjeli smo da je izvodivo ispripovijedati priču smještenu u Meksiku, jednoj isfragmentiranoj zemlji, iz novih uglova i perspektiva. I da je moguće opisati Meksikance kao bića dualne prirode, a izvan ograničenja društvenih stratusa, privilegija i neimaštine.
U septembru 2019. Alejandro González Iñárritu primio je od UNAM-a [Nacionalni autonomni univerzitet Meksika] titulu počasnog doktora. Povodom tog priznanja, razgovaramo u Nacionalnoj školi filmske umjetnosti o njegovoj karijeri. Ovo je odlomak iz te konverzacije.
Letras Libres: Tvoje formativne godine protekle su na radiostanici i u marketinškom miljeu. To je uticalo na zvučni i vizuelni jezik Pasjih ljubavi, ali ne samo na onaj očigledan način. Na primjer, mislim da je tom filmu prethodila činjenica da je radio WFM uveo formate koji dotad nisu postojali na FM talasima.
Iñárritu: Pet godina provedenih na WFM-u su bile jedna škola. Počeo sam studirati pravo i na prvom semestru sam sebi rekao: “Šta ja ovdje radim?” Poslije toga dao sam se na studij komunikologije na Iberoameričkom univerzitetu, ali nažalost profesori su bili veoma loši. Jednog dana prijateljica mi je rekla da je u toku casting glasova za novu radiostanicu. Martín Hernández, koji je studirao sa mnom (i bio dizajner zvuka za sve moje filmove), otišao je na casting. Ja nisam jako čeznuo za tim da budem spiker, ali mi je trebao posao, pa sam pošao njegovim stopama. Bili smo obični klinci od osamnaest do dvadeset dvije godine u zasebnim kabinetima, odakle smo mogli uređivati program i govoriti šta nam padne na pamet. Meni, zaljubljeniku u muziku, bio je san imati svakodnevnu emisiju u kojoj bih puštao od Pink Floyda preko Rahmanjinova do kumbije. Ali najvažnije je bilo ono što se slušalo između svake pjesme. Izmišljali smo likove i provocirali slušateljstvo. Nesvjesno sam se vježbao u tome da zarobim pažnju publike u trajanju od tri sata, isključivo kroz muziku, riječi i naraciju. Morao se održavati ritam. I danas, prije nego što krenem praviti film, prvo moram utvrditi koji će muzički žanr biti njegov ekvivalent.
Letras Libres: Rekao si da je na tebe najsnažnije uticala muzika, a film ne toliko.
Iñárritu: Za mene je muzika i dalje najuzvišenija umjetnost. Uvijek sam govorio da mi sineasti puzamo, dok se muzičari uzdižu zato što stvaraju totalnu apstrakciju. Film se takođe začinje kao zamisao – kao muzička nota, zrak svjetla, ćaskanje – i počinje da proizvodi emocije koje zatim ustupaju mjesto nepovezanim slikama. Ali onda slijedi ogroman, strašan i skoro nemoguć zadatak da ih se “spusti” u riječi na papiru. Zato je scenarij siva zona: tek jedna ideja koja usmjerava sve ostalo. Čak i dijalog može zvučati besmisleno ako ga pročitaš u scenariju. Ono što čini jedan film – tišine, svjetlost, prostor – ne može se tu iskazati. Muzika se, naprotiv, dâ pretočiti u partituru koja se može čitati, izvoditi i vjerno interpretirati zato što su u tim partiturama naznačene tišine, pauze i glasnoća. Zavidim muzičarima na mogućnosti da odštampaju ideje sa svim potrebnim alatkama kako kasnije ne bi bile neispravno interpretirane. Osim toga, muzičari se kreću u okruženju u kojem ne zavise od mnogo ljudi.
Letras Libres: Što se tiče intervencije drugih, sjećam se, kada sam te upoznala ispred produkcijske kuće Z Films, da si mi pričao kako vi kontrolišete cijeli proces: bili ste stvaraoci, režiseri i producenti kampanja. To nije nailazilo na dobar prijem u branši, ali vam je davalo dosta slobode.
Iñárritu: U to doba uživao sam u mogućnosti da mi bljesne neka ideja koju bih potom razvio na jednu-dvije minute. Za mene su reklame bile mali kratkometražni filmovi: vježba iz naracije, prostora i vremena, koji nastoje nešto prenijeti. Klijenti su nas mrzili zato što se sve vrtilo oko ideje, a ne oko proizvoda. Nama je bilo važno da se sve dobro snimi. Imali smo craftsmanship, ali bili smo antireklamno nastrojeni. Nismo imali pojma o takozvanoj nauci o marketingu: kako prodati nešto i kako manipulisati ljudima. Mislim da kinematografija treba poći odatle: od onog što se obraća tebi. Ne možeš odmah na početku uzeti u obzir publiku, pošto se tako prave reklame.
Letras Libres: Kao filmski režiser, nikad ne misliš na publiku?
Iñárritu: Tek na kraju.
Letras Libres: Čak ni na ono što bi joj htio reći u sljedećem filmu?
Iñárritu: Reći da te publika ne zanima je laž. Kad bi sutra eksplodirala atomska bomba i ja ostao sam, film ne bih pravio za sebe. Nisam lud. Vjerujem da snimamo filmove za druge, ali to mora da ima veze sa frekvencijama. Ono što upravo sad činimo je da pokušavamo pronaći frekvenciju na kojoj se možemo razumjeti: ja izrazim jednu misao na način da je ti razumiješ da bi ti zatim iskazala neku drugu tako da je ja mogu percipirati. Tako da jeste, komunikacija je bitna, ali ne može biti primarni cilj filma.
Letras Libres: Da se vratimo na rane godine – tvoji prvi vizualni eksperimenti bili su WFM-ovi promotivni klipovi za televiziju. Govorio si o velikoj frustraciji zbog toga što svoje ideje, koje su funkcionisale na radiju, nisi mogao realizirati zbog budžetskih ograničenja. Pričao si da su ti govorili: “To se ne može napraviti, osim ako se ne uključi Disney s milion dolara.”
Iñárritu: Zato što sam htio snimiti reklamu po uzoru na radijske oglase koje je Martín Hernández producirao na nevjerovatan način. A s režiserima koji su dolazili, rezultat je bio “to je to, ali baš i nije”. Stoga sam ja, okuraživši se preko mjere, jednog dana nepromišljeno rekao: “Hajde da ja režiram.” A nisam znao režirati, naravno. I tako je sve počelo: ne kao rezultat sposobnosti ili studiranja, već kao potreba da se postigne nešto. Mislim da u datom trenutku čovjek treba da rizikuje. Znanje je bitno, ali kinematografija je prije jedan čin potrebe. Tehnički, to je jedna prilično prosta umjetnost.
Letras Libres: Ali te suočava s ogromnim problemima…
Iñárritu: Naravno. Zbog toga potreba za njenim stvaranjem mora nadilaziti tehničko znanje. Za mentora sam imao pozorišnog redatelja Ludwika Margulesa. S njim sam počeo da ispitujem razloge zašto sam se, uprkos uspjehu koji sam imao kao režiser reklama, osjećao ograničenim. Margules me osvijestio o tome šta podrazumijeva odgovorno režiranje. On je govorio: “Ako ne poznaješ dramaturgiju ni književnost, ako ne poznaješ fotografiju niti arhitekturu, ako nisi upućen u ples, niti u muziku… na set moraš doći pripremljeniji od svih onih koji su oko tebe”. Naučio me da je veliko pitanje za režisera da li glumac treba sjediti, stajati ili ležati. Sada to razumijem: promijeniš li glumčev položaj, mijenjaš cijelu scenu: cjelokupnu namjeru, zamah, ali i lika samog. Kinematografija je laka kad snimaš total, dvoplan, krupni plan, over the shoulder ili long take. Možeš pročitati knjige i pogledati filmove o načinu pravljenja filmova. Međutim, istinska borba vodi se u samom umjetniku. To se ne da naučiti, ni od koga.
Letras Libres: Kao karika između reklama i tvog prvog cjelovečernjeg filma pojavilo se ostvarenje Iza novca (1995), prva meksička serija snimljena u kino-formatu, ali za televiziju. Sada je on dominantan, ali tada je bio rijetkost.
Iñárritu: Dva karaktera su postojala u meni: na jednoj strani buntovnik koji se usuđuje da uradi ono što ne zna raditi, a na drugoj režiserska svijest koju sam izgradio uz Margulesovu pomoć. Imao sam brio, želju i energiju, ali sam bio svjestan da još nisam spreman da snimim film. U tom smislu, pravljenje reklama se pretvorilo u jednu promišljenu potragu za alatkama koju sam obavio s Rodrigom Prietom, koji je bio moj snimatelj, i Brigitte Broch, mojom produkcijskom dizajnerkom. Reklame su mi itekako valjale, ali odlučio sam da, prije nego što krenem snimati film, moram biti siguran da mogu zaokružiti scenu dužu od tri minute, koja bi zaživjela i imala minimum kvalitete. I tada sam napisao prvu epizodu serije Iza novca, gdje se sve vrti oko novčanice koja prelazi iz ruke u ruku omogućujući nam da pratimo priču o različitim likovima. Htio sam pozvati iberoameričke glumce i režisere, da svako snimi jednu epizodu. To sam predložio Televisi [meksička medijska kompanija, u vlasništvu moćne familije Azcárraga], koja je tada, a i danas, sve radila u TV formatu. Moja namjera je bila da snimam po zahtjevima velikog platna, a cijena je iznosila sto hiljada dolara. Odgovorili su mi da za deset hiljada dolara snime dvije epizode telenovele, na šta sam im odgovorio: “Onda neka vam drugi to rade.” Na kraju su prihvatili i glavni glumac je bio Miguel Bosé. Moj cilj s tom serijom je bio da postignem da scene budu vjerodostojne, kako bih zatim prokrčio put ka snimanju dugometražnog filma. Kad sam snimio Pasje ljubavi, već sam dvanaest godina režirao. Mislim da mnogi to ne razumiju.
Letras Libres: Sjećam se da sam Pasje ljubavi pogledala u Teatro Metropólitanu, prilikom prvog prikazivanja u Meksiku nekoliko sedmica nakon premijere u Cannesu. Po završetku je nastao tajac u sali zato što nismo vidjeli ništa slično u dotadašnjoj meksičkoj kinematografiji. Mora da je imalo veze sa čulnim senzacijama. Osobe koje su tada vidjele film sjećaju se konkretnih detalja i govore o zvukovima, slikama, pa čak i mirisima u scenama.
Iñárritu: Baš tako, htio sam da to bude jedan čulan film u kojem će, kako kažeš, zidovi zamirisati. Gabriela Diaque, kostimografkinja, i Brigitte Broch, produkcijska dizajnerka, su mi se rugale zato što sam za sve govorio: “Ovo mi je neuvjerljivo, izgleda kao da je za seta, izgleda filmski.” Nastojao sam da sve bude istinito, ali u filmu istinitō ne postoji. Ono što postoji je emocionalna rezonanca. Film je varka, kako znamo, ali moramo se potruditi da to prikrijemo. Htio sam snimiti scene koje ne bi nametale distancu spram fikcije, već bi pozivale gledaoca na sudjelovanje: otud miris, otud muzika, otud teksture. U Pasjim ljubavima tražio sam neposredni realizam i zbog toga sam tako opsesivno pazio na detalje.
Letras Libres: Kakva je bila tvoja veza sa meksičkom kinematografijom iz prethodnih decenija?
Iñárritu: Teška, zato što je u mojoj mladosti nacionalna kinematografija prolazila kroz strašan period. Sedamdesete, osamdesete i devedesete bile su najteže godine: postojao je ceh režisera koji su se nakačili na ono malo postojećeg budžeta, morao si biti član sindikata, valjalo je snimati glomaznim kamerama i s ogromnom rasvjetom koja je koštala cijelo bogatstvo, a projekcija je bila skoro nemoguća. I bilo je malo filmskih tipova: iznova i iznova prostitutke i poslovođe zaljubljeni u domorotkinje. Bilo je autora, ali, generalno, Meksiko je predstavljan na ograničen način. Nisu se radili filmovi o srednjoj klasi jer se na to gledalo kao na grijeh. Na sreću, postojala je Nacionalna kinoteka, gdje su se održavale važne projekcije. Guillermo del Toro, Alfonso Cuarón i ja pričali smo o tome kako smo imali sreću da tamo pogledamo mnoga ostvarenja, ne samo iz SAD-a već iz cijelog svijeta. Ja sam htio portretirati ono što sam osjećao bliskim, a to je urbani Meksiko. Rođen sam i cijeli život sam proživio u ovom gradu. Poznajem ga i znam kako diše.
Letras Libres: Alejandra Márquez, režiserka Imućnih djevojaka (Las niñas bien, 2018), izjavila je da su je Pasje ljubavi naučile šta je to tačka gledišta. Da je bilo inovativno, na primjer, zauzeti perspektivu napadača.
Iñárritu: Mnogo je bilo traganja u tom pogledu. Zasluge se takođe upisuju Guillermu Arriagi zato što scenarij ima dinamičnu konstrukciju koja dopušta da vidimo stranu dobitnika, gubitnika i onih između. Jedno od pitanja koja mi, kao režiseru, izazivaju nesanicu je iz koje tačke gledišta ću snimati neku scenu. Gdje ću postaviti kameru i zašto. Centimetar ulijevo ili centimetar udesno mijenja sve. I onda se nađeš uz samog glumca, ili ga bolje čuješ ili se udaljiš od njega. Za Pasje ljubavi uradio sam storyboard za cijeli film, nešto što više ne radim. Htio sam doći na set sa vrlo jasnom vizualnom gramatikom kako se poslije ne bih pogubio u produkcijskim problemima. Imati partituru da ne bih izgubio note, eto to je bio moj storyboard.
Letras Libres: Dotadašnja meksička kinematografija obilovala je pričama o negativcima i žrtvama. Naprotiv, u Pasjim ljubavima nijedan lik nije u potpunosti ni “dobar” ni “loš”. Svako ima svog kostura u ormaru.
Iñárritu: Čak su i psi ambivalentni. Na kraju i ubice. Ambivalentnost je bila središnji element. Postigli smo to i na nivou glumaca. Na primjer, odabravši Emilija Echevarríju za ulogu El Chiva. Prvi put sam vidio Emilija kako glumi u Gubitnicima [Los perdedores], pozorišnom komadu o starijem čovjeku i momku od petnaest godina koji, popevši se na billboard, ćaskaju leđima okrenuti publici. Impresionirao me taj glumac, koji je, iako okrenut leđima, mogao izazvati toliko emocija u tebi. A osim toga što je bio briljantan glumac, Emilio je imao jednu osobitost: bio je računovođa na Televisi, tako da se ponekad pojavljivao u odijelu s kravatom, veoma elegantan. Kada sam rekao da će on biti El Chivo, rekli su mi da nikad neće moći odglumiti klošara. A znamo kako je bilo dalje. S druge strane, ima neke plemenitosti u njegovom pogledu koja odaje čovjeka koji nije samo plaćeni ubica, koji posjeduje jednu kompleksnu dimenziju. Ambivalencija kao faktor prilikom castinga očitovala se i u Gaelovom slučaju. Vidio sam ga dok sam radio kampanju za WFM. Pojavio se, imao je tad devetnaest, i sjećam se, kad je stao pred kameru, da su mi pažnju privukli vrlo neobična boja njegovih očiju i lice kao u vučića. Bio je poput Alaina Delona u Samuraju (Melville, 1967), jednom od mojih omiljenih filmova o plaćenom ubici koji ništa drugo ne radi osim što hoda. Zapamtio sam njegovo lice i pomislio: “Kad budem radio film, ovaj momak će mi poslužiti.” I nije on samo slatkiš, imao je i lice dobrog dječaka koji može biti kurvin sin. To jest, ima lice dobrog brata koji u Pasjim ljubavima spava s bratovom suprugom.
Letras Libres: Taj izraz vučjeg mladunčeta ukazuje se u sekvenci u kojoj se Octavio gleda u zrcalo i kao da prepoznaje svoju dvostruku prirodu. Tad se začuje Lucha de gigantes benda Nacha Pop i to je jedan od najpamtljivijih momenata filma.
Iñárritu: Kao što sam ti rekao, koncepcija filma počinje za mene njegovim povezivanjem s nekim muzičkim žanrom. Želio sam da Pasje ljubavi zvuče kao album Sticky fingers Stounsa, koji je za mene mitski. Nastojao sam da film ima teksturu te distorzirane gitare, ali s prizvukom funka. Imao sam sreću da me zapadne početak epohe u kojoj se počela razvijati latinoamerička pop i rok muzika. U Argentini i Španiji probile su se grupe kao što su Soda Stereo, Radio Futura i Nacha Pop, a u Meksiku Café Tacvba i Caifanes. Imao sam priliku da ih uključim u radijski program, a u svojstvu promotora doveo sam takođe Radio Futuru i Nacha Pop da održe koncerte u areni Plaza de toros. Tako sam upoznao Antonija Vegu, pjevača Nacha Popa, koji je nažalost umro prije jedanaest godina. Bio je pjesnik, a Lucha de gigantes [Borba divova] bila je oduvijek jako važna pjesma za mene.
Letras Libres: Rame uz rame sa soundtrackom koji je sastavila Lynn Fainchtein, score se takođe pretvorio u središnji element identiteta filma.
Iñárritu: Pasje ljubavi sam montirao slušajući muziku koju je Ry Cooder napisao za Pariz, Teksas (Wenders, 1984) i koja se meni čini kao jedan od najboljih soundtrackova ikad. Kad provedeš osam mjeseci slušajući određenu muziku, na kraju ti bude jako teško odvojiti je od slika koje montiraš. “I ko će sada odsvirati to na gitari i dočarati te atmosfere?”, pomislio sam. Uradio sam na hiljade castinga i ništa mi se nije dopadalo. Onda mi je Lynn spomenula izvjesnog Gustava Santaolallu, koji je bio producent Café Tacvbe. Supernervozan, otišao sam da ga posjetim u njegovoj kući u Silver Lakeu ponijevši film na VHS kaseti. Rekao mi je da upravo producira ne zna ni sam koliko albuma, a još je milion koncerata pred njim. Samo sam ga zamolio da pogleda film i izašao da ispušim cijelu kutiju. Pola sata kasnije je izašao rekavši mi: “Nemam mnogo vremena, ali uradićemo to.” Tako je počela naša relacija i jedno divno prijateljstvo.
Letras Libres: Završnu scenu sa Chivom i Cofijem koji hodaju zajedno nemoguće je zamisliti bez Santaolalline gitare.
Iñárritu: Gustavo svira sve sâm s dvije note, ali više ti i ne treba. On je svojevrsni muzički akupunkturista. Ima studio koji ja zovem Post Chernobyl Studio: pun komada konzervi i takvih stvari. Ali odjednom odatle dohvati neku plastičnu cijev i stvori zvuk koji te odnese u jako čudne krajeve.
Letras Libres: Drugi aspekt Pasjih ljubavi koji je skoro utemeljio novu školu je fotografija Rodriga Prieta: zelenkasta paleta, zrnasta tekstura, užurbana kamera. U godinama koje su uslijedile, mnogi filmovi su se je imitirali. Kako ste je odabrali?
Iñárritu: Napravili smo više reklamnih kampanja da bismo došli do toga. Upotrijebili smo emulziju za 35 mm sa zaobilaskom bijeljenja i to je dalo kontrast i koloraturu Pasjim ljubavima. Slika danas izgleda kao napola “instagramizirana”, kao da je prošla kroz filter mobitela, ali prije dvadeset godina to je bilo nešto novo. Odlazili smo u laboratorije i Ameri su nam govorili: “What the fuck? It looks great, man. What is this?” Kontrasti i rasponi koji se danas koriste za korekciju boje su čudesni, ali u ono doba opcije su bile veoma limitirane. Bilo je vrlo lijepo uraditi film sa teksturom koja oslikava Meksiko. U ovom gradu nema čistog zraka ni plavog neba, već sve izgleda maglovito. Obradom filma postigli smo da sve izgleda tako, srebrnasto. Zaljubili smo se u to pa sam ponovio postupak u Dvadeset jednom gramu, ali poslije ga više nikad nisam koristio.
Inače se mnogo zloupotrebljavala kamera iz ruke, ali kod Rodriga se to ne osjeća kao stilističko sredstvo, već kao pripovijedanje izraženo pokretom. Kao da diše s njom. S druge strane, uvijek sam obožavao direktora fotografije Robbyja Müllera i njegova kamera iz ruke u Breaking the waves (Von Trier, 1996) snažno je uticala na stil Pasjih ljubavi. Razvio sam tehniku snimanja koju je bilo zafrkano izvesti, a koja se sastojala u švenkanju prema strani suprotnoj od one gdje počinje dijalog. Po obavljenoj montaži, taj obuhvat stvarao je utisak da smo koristili hiljade kamera. Sve izgleda neposredno i turbulentno, ali u pozadini se krije velika preciznost. Rad Rodrigove kamere je bio sjajan, trčao je s jedne na drugu stranu noseći jednu od onih kamera koje su tada bile jako teške.
Letras Libres: O Pasjim ljubavima se misli kao o filmu “o Meksiko Sitiju”, ali nema toliko vizura koje ga smjesta dovode u vezu s njim.
Iñárritu: Ništa se ne vidi. Samo njegovi žitelji mogu prepoznati taj grad. Ne pojavljuju se spomenici niti neka slika sa razglednice. Kada smo dobili nagradu Sedmice kritike u Cannesu, konzul u Francuskoj bio je ljut zbog toga. A kada je film prikazivan u Japanu, ambasador nije prisustvovao ustvrdivši da film ne predstavlja Meksiko, da je to uvreda. “Ne vidi se čak ni Anđeo nezavisnosti [amblematski spomenik u centru prijestolnice]”, prokomentarisao je. Na šta sam ja odgovorio: “Pa šta, nisam vam ja kulturni promotor.”