Na početku pandemije, slika je bila prilično sumorna. Senegal je imao samo sedam ljekara na 100.000 stanovnika. Tajland tek dva bolnička kreveta na 1.000 ljudi – to je samo trećina regionalnog prosjeka. Neveliki Urugvaj susjedna je zemlja Brazilu, zemlji u kojoj se virus proširio izvan svake kontrole. Sigurno je da su sve ove zemlje, s nedovoljnim resursima, mogle biti izuzetno pogođene pandemijom covida-19.
No, dogodilo se nešto sasvim drugo. Dok su SAD i Zapadna Evropa u kratkom roku postale goruća područja, mnoge takozvane zemlje u razvoju spretno su sprečavale i kontrolirale širenje virusa. Senegal se dosta rano obavezao da će se za svaku oboljelu osobu osigurati bolnički krevet. Tajland je reagirao režimom testiranja širom zemlje koji je Svjetska banka nazvala herojskim. Urugvaj je pokrenuo sistem identificiranja svih kontakata zaraženih osoba na kojem bi mu pozavidjela svaka druga zemlja. Stopa smrtnosti u ovim zemljama bila je pokazatelj rezultata postignutih zahvaljujući ovim naporima: samo 350 slučajeva u Senegalu, 60 na Tajlandu, 98 u Urugvaju.
Nisu sve zemlje u razvoju bile ovako uspješne. Nekoliko zemalja koje karakteriziraju niski i srednje visoki prihodi suočile su se s teškim posljedicima virusa, od Meksika preko Indije do Turske. No, u cjelini, zemlje u razvoju postigle su izuzetne rezultate. To možda zvuči iznenađujuće, ali ne bi trebalo biti. Ovi uspjesi ukazuju na sposobnost zemalja u razvoju da se izbore s virusom dok su se bogatije zemlje bavile vlastitim problemima.
Kriza izazvana pandemijom otkrila je slabe tačke u sistemima mnogih bogatih zemalja, ali je isto tako pokazala snagu i sposobnost zemalja u razvoju. Time je uništen mit da su siromašnije zemlje na neki način i manje funkcionalne, da nemaju šta pokazati drugima i da se u osnovi oslanjaju na Zapad od kog očekuju smjernice. Ono što nazivamo zemljama u razvoju, ustvari su zemlje koje su se uspjele razviti na snalažljiv način.
I imaju čemu naučiti druge. Kada je zavladala pandemija, mnoge zapadne zemlje su se ponašale kao da je ovo prva pandemija do koje je došlo u moderno doba, a smatrale su da rješenja treba improvizirati, počevši od nule. Ali mnoge su zemlje u razvoju i ranije prolazile kroz slične epidemije – SARS u Aziji, MERS na Bliskom istoku, ebola u Africi – i one su mogle biti te koje će davati smjernice, učeći bogatije zemlje kako da reagiraju u okvakvim situacijama.
Čim je nastupila kriza izazvana covidom, te zemlje su iskoristile znanje koje su stekle tokom prethodnih epidemija, provjeravajući putnike koji su dolazili u zemlju i prateći kontakte pozitivnih slučajeva. Provele su jeftine ali efikasne mjere, poput nošenja maski i provjere temperature osoba koje se kreću u javnom prostoru i javnim objektima. Njihova rješenja koja nisu podrazumijevala neku visoku tehnologiju u mnogim slučajevima su bila i najefikasnija.
Prema BDP-u, te zemlje možda nisu među prvih 10, nisu čak ni među prvih 50 zemalja. Ali njihova reakcija na pandemiju bila je u najmanju ruku napredna. To vrijedi i za mnoga druga pitanja – bezbroj je problema, kriza i dilema zbog kojih su zemlje u razvoju osmislile rješenja koja su primjenjiva i u drugim zemljama i koja bi i ostatak svijeta mogao lako usvojiti.
Gradovi u Latinskoj Americi, naprimjer, prvi su uveli sistem brzog autobuskog prevoza, koji omogućava prevoz skoro jednakog broja putnika kao i prevoz podzemnom željeznicom, a ovaj sistem je jeftiniji i jednostavniji za izgradnju. Gradovi jugoistočne Azije osmislili su mjere za ublažavanje posljedica poplava koje bi mogle biti od ključnog značaja u doba kada se razina mora sve više povećava. U Nikaragvi i Kini doktori su naučili kako na licu mjesta napraviti i sastaviti medicinsku opremu koja ne zaostaje za opremom kupljenom kao već gotov proizvod.
“Skloni smo na globalne probleme gledati kroz prizmu kojom određujemo da li se oni dešavaju u u zapadnim zemljama ili u zemljama u razvoju”, kaže Annalisa Prizzon, koja se bavi naučnim istraživanjima pri britanskom Zavodu za međunarodni razvoj. “Ali, ta razlika je sve manje posve jasno razgraničena.”
Dio problema je u tome što se naša definicija razvijenih zemalja, i definicija zemalja u razvoju u potpunosti zasniva na količini novca koju jedna država ima. Svjetska banka svrstava zemlje isključivo po osnovi dohotka po stanovniku, a “znamo da je taj pokazatelj nesavršen”, kaže Prizzon. “On nam daje isključivo jednu dimenziju.” Funkcionalnost i povoljnost uslova za život u nekoj zemlji ne određuje se samo na osnovu količine novca koji ta zemlja ima nego i na osnovu toga kako i u koje svrhe ona troši taj novac.
To je pokazala i ova pandemija koronavirusa. BDP Kostarike po glavi stanovnika iznosi manje od jedne petine američkog BDP-a, ali je Kostarika uložila velika financijska sredstva u svoj sistem javnog zdravstva. Danas su njene najbolje medicinske ustanove ocijenjene daleko bolje od mnogih u SAD-u i Europi, a na listi zemlja s najboljom zdravstvenom zaštitom Svjetska zdravstvena organizacija Kostariku svrstava ispred Amerike, Kostarika je na 36. mjestu a SAD na 37. Slična situacija je i sa Vijetnamom koji je javno zdravstvo postavio kao svoj prioritet, a zdravstveno osiguranje je obezbijedio za 88% građana, dok su i stope vakcinacije djece više nego u SAD-u. I Kostarika i Vijetnam su prebrodili pandemiju daleko bolje od mnogo bogatijih zemalja.
Ne radi se samo o sistemu javnog zdravstva. Na razne načine, zemlje u razvoju se uprkos problemima već neko vrijeme dobro nose s krizom jer stalna ulaganja u tehnologiju, pružanje usluga, rukovođenje i infrastrukturu počinju davati rezultate. Zemlje od Maroka do Uzbekistana sada imaju željezničke mreže s modernim i brzim vozovima, a jeftina ali efikasna mreža autobuskog saobraćaja koja omogućava brzi prevoz u Bogoti, Guangzhouu i Mexico Cityu osmišljena je u skladu s najmodernijim principima urbanog planiranja. Litvanija i Rumunija imaju najbrži broadband internet na svijetu (građani imaju besplatan pristup), a Nikaragva i Kenija znatno su ispred mnogih bogatijih zemalja u izgradnji energetskih sistema koji se uglavnom napajaju iz obnovljivih izvora energije.
Jedan primjer ove novonastale dinamike desio se prošle godine kada je predsjednik Trump insistirao da se Južna Koreja prestane nazvati zemljom u razvoju. (Nije u pitanju bila samo semantika jer Svjetska trgovinska organizacija daje povlašten tretman zemljama u razvoju). Na kraju su i Koreanci priznali da kao zemlja čija je ekonomija na desetom mjestu najrazvijenijih ekonomija na svijetu vjerovatno više nisu u razvoju. No, čak i ako ostavimo po strani bogatstvo Južne Koreje, mnogi Južnokoreanci već znaju da je njihova zemlja naprednija u odnosu na mnoge zapadne.
Pandemija covida ovo je dodatno istakla. Južna Koreja navodi se kao uspješan primjer zemlje koja je spremno reagirala na pandemiju, suprostavljajući joj se stabilnom vlašću, snažnim sistemom javnog zdravstva, ekonomskim zaštitnim mjerama i velikom disciplinom stanovništva u pogledu pridržavanja propisanih mjera. Kada je počela pandemija, Južna Koreja se našla u situaciji da donira testove za potvrđivanje virusa zemljama od kojih je nekada primala međunarodnu pomoć. Lee Hyun-Song, profesor na južnokorejskom Hankuk univerzitetu, kaže za Politico da je pandemija covida bila poput prosvjetljenja za same Koreance – zahvaljujući pandemiji “shvatili su da SAD više nije razvijenija zemlja od nas”.
Ideja o postojanju razvijenih zemalja i zemalja u razvoju novijeg je datuma. Francuski demograf predstavio je tu ideju 1952. godine kad je skovao termin treći svijet. Namjera je bila da se tim terminom obuhvate države koje se nisu svrstale ni sa Sovjetskim savezom ni sa Sjedinjenim Američkim Državama – zemlje koje su uglavnom bile siromašnije, pogodnije za eksploataciju i manje strateški značajne. Na različite načine ta stigma još uvijek onemogućava da postignuća tih zemalja izbiju u prvi plan. No, globalna pandemija može se pokazati kao snažan faktor koji će to svima pojasniti i napokon promijeniti ovakve stavove.