Val nostalgije prema prošlosti, tačnije prema 1960-im i 1970-im, osvaja društvene mreže u arapskim zemljama, gdje se ponavlja uvijek ista šema: uz fotografije, često crno-bijele, koje prikazuju skupine razdraganih djevojaka u suknjama – ili moderno odjevenih – objavljuju se slike novijeg datuma, na kojima vidimo djevojke kako nose veo (skroman ili svepokrivajući, dekorisan ili bez ukrasa). Namjera svega toga je da ilustruje navodno nazadovanje koje zahvata arapskoislamska društva po pitanju sloboda i emancipacije.
Kad te nostalgija ponese
Drugi vade iz svojih ličnih ili porodičnih arhiva slike s nekim čišćim gradovima ili tribinama fudbalskih stadiona na kojima ljudi izgledaju disciplinovanije. Ta nostalgija je uvijek postojala. Ona može biti lična, kada te, na primjer, vraća uspomenama iz djetinjstva, ali i kolektivna ili istorijska, kada cijela jedna generacija, frustrirana ili razočarana sadašnjicom, traga za danima slave u dalekoj prošlosti.
Arapima se uvijek spočitavalo da se povlače u epske i romantične priče, umjesto da izvuku pouke iz vlastitih nevolja. Uzmimo kao instruktivan primjer islamski salafizam koji je, nakon izraelskog vojnog trijumfa u junu 1967, oživio obećavajući da će uskrsnuti “zlatno doba” islama, sve s njegovim pobjedama i osvajanjima.
Treba reći da je pojava modernih sredstava za komunikaciju, a naročito interneta, s njegovim izvanrednim kapacitetima za skladištenje, pretragu i dijeljenje, dodatno razvila tu nostalgiju nudeći svakom ko je na društvenim mrežama mogućnost da prokomentariše bilo koju sliku objavljenu na vebu.
Vedriji i staloženiji
U prostorima za diskusiju uvijek se pruža prilika da postavimo suštinska pitanja: Zašto su naša društva zaglibila u mračnjaštvo umjesto da slijede marš istorije? Šta je objektivno nagnalo Arapkinje da naprave toliki zaokret u svojim odjevnim navikama? Zašto je prije, u doba kada djevojke na ulici uopšte nisu hodale pokrivene, bilo manje napastvovanja nego danas, iako je jasno da sada većina žena nosi veo? Kako objasniti činjenicu da ljudi na starim fotografijama izgledaju vedrije i spokojnije, premda im kvalitet života nije bio na višem nivou niti su raspolagali boljim sredstvima za zabavu nego danas?
Jedna fotografija s Facebooka koja prikazuje dupke pun autobus u Kairu sedamdesetih godina popraćena je sljedećom napomenom: “Zašto smo toliko nostalgični prema prošlosti, iako su životni uslovi tada bili tegobni?” U komentaru dalje stoji: “Odgovor je sadržan u fotografiji: zato što su se ljudi voljeli i potpomagali uprkos siromaštvu.”
Svako ima svoj Belle Époque
Dok jedni to čine iz nostalgije prema epohi koju su živjeli ili izmaštali (“Nostalgija je želja za neznanim”, veli Saint-Exupéry) i te godine, bez sustezanja, nazivaju Belle Époque (“azzaman al-jamil” na arapskom), drugi, proračunatiji, prave od toga odskočnu dasku za razapinjanje izraubovanih političkih režima koji su upropastili sve te zemlje, navodno predodređene da igraju u prvoj ligi. U tom smislu rado nas podsjećaju, na primjer, na slučaj Alžira, koji je do sredine sedamdesetih dijelio isti socioekonomski razred (ljudski razvoj, BDP itd.) sa zemljama poput Turske i Španije.
Najflagrantniji slučajevi tiču se Irana i Afganistana, zemalja u kojima razlika između te dvije epohe bode oči. Studentice (još uvijek!) u mini-suknjama u Kabulu ili Teheranu – to bi se danas okarakterisalo kao čista hereza ili, u svakom slučaju, kao krajnji nadrealizam. Uprkos tome, mlade Iranke su, tokom cijele prošle godine, u velikom broju željele oživjeti tu epohu odlučivši da, u scenama koje su obišle svijet, odbace veo koji im teokratski režim nameće više od četrdeset godina.
Otkud ta opsjednutost prošlošću? Saïd Boukhlet, marokanski istraživač i književni kritičar, tvrdi u razgovoru za Slate: “Većina izvješća, kako ekspertskih tako i usmenih, slaže se u stavu da su šezdesete i sedamdesete, sve do sredine osamdesetih, bile najvedrije godine XX vijeka za cijelo čovječanstvo, na svim razinama.” Zatim se nadovezuje: “To se jasnije potvrđuje u zemljama Trećeg svijeta, gdje se te decenije podudaraju s nadanjima rođenim iz dekolonizacije i poletom usred izgradnje modernih društava.”
Manje stigmatizacije na Zapadu
Da bismo shvatili taj društveni preobražaj, ali i promjenu u ponašanju, ne smijemo prenebregnuti da su šezdesete i sedamdesete činile epohu u kojoj su žitelji tog dijela svijeta lakše putovali (bez viza, uz mnogo manje restrikcija kakve su danas prisutne na granicama), a istaknimo i da na Zapadu nisu bili tako stigmatizirani kao u sadašnje vrijeme. To im je dopuštalo da se integriraju u modernost i ponašaju kao građani svijeta.
Valja reći da se sve to podudaralo sa zbivanjima u Evropi kao što su Trideset slavnih godina [period snažnog ekonomskog uzleta u Francuskoj od 1945-1975. – prim. prev.], ekspanzija tržišta rada, procvat feminističkih i studentskih pokreta te jedna prilično slobodarska kulturna revolucija. Skoro sve arapske zemlje imale su, na primjer, svoj maj ’68, uključujući anarhiste i maoiste, a dešavali su se i emancipatorski proboji. Studenti iz te epohe još uvijek govore o tome s mnogo nostalgije.