Njemačka postepeno zatvara svoje najveće rudnike mrkog uglja u kojima se proizvodi ugalj najmanje kaloričnosti. Napušteni gradovi u sjenama ovih rudnika mogu nam poslužiti kao lekcija i pokazati kako se okrenuti ka budućnosti.
Stojim usred sela Stari Manheim, ali moj telefon tvrdi nešto drugo. S jedne strane vidim staru crkvu s prozorima preko kojih su zakucane daske. S druge strane je seoska kafana koja također izgleda napušteno. Ali, aplikacija Google Maps je nepopustljiva – ovo mjesto ne postoji. Strelica na mom telefonu ne može prepoznati ni ulicu na kojoj stojim. Misli da sam usred polja.
Od kasnih 1940-ih naovamo u najmnogoljudnijoj njemačkoj pokrajini, Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, iseljeno je pedesetak ovakvih sela kako bi svoje mjesto ustupili rudnicima uglja. Stari Manheim – ili samo Manheim, kako je nekada bio poznat – nalazi se na rubu Hambacha, a on je jedan od tri regionalna rudnika površinskog kopa gdje se vadi lignit, meki mrki ugalj koji se koristi gotovo isključivo u proizvodnji električne energije. Kuće u kojima je živjela većina stanovnika Starog Manheima otkupila je energetska kompanija RWE koja upravlja rudnicima, a stanovnici ovog mjesta preselili su u novoizgrađeni Novi Manheim, malo dalje niz cestu. Sa sobom su ponijeli čak i nazive ulica, a ove ulice kojima se sada krećem izbrisane su sa mape.
Njemačka je najveći svjetski proizvođač mrkog uglja, a ta industrijska grana je ovdje generacijama oblikovala krajolik i život lokalnog stanovništva. Pored uništavanja i obnove sela, šuma i obradivog zemljišta, rudnici su osiguravali radna mjesta za hiljade radnika. Oni su također bili poprište velikih protesta, s aktivistima koji su se borili za spas dijelova susjedne šume Hambach – 90% šume progutao je rudnik. Tenzije između ekologa, policije i zaposlenih u RWE-u su tokom proteklih 15 godina postale dobro poznata slika ovdašnjeg svakodnevnog života. Aktivisti su čak u jednom trenutku okupirali Stari Manheim, a njihovi grafiti “Hambi ostaje” (Ne sijecite šumu Hambach!) se još uvijek mogu vidjeti na zidovima nekih kuća.
No, sve ovo bi se uskoro moglo promijeniti. Njemačka je prošle godine najavila da do 2038. godine namjerava postepeno potpuno prestati koristiti ugalj. Od svih vrsta uglja, mrki ugalj je najveći zagađivač s obzirom da njegova manja gustoća znači da je za proizvodnju jedne jedinice električne energije potrebna veća količina uglja, te da je ova vrsta uglja uzročnik 20% emisije ugljendioksida u Njemačkoj. Ovaj region je od savezne vlade dobio 15 milijardi eura da uspješno provede ovaj proces. Rudnici će na kraju biti zatrpani, a neki dijelovi tla koji su nekada bili označeni kao dijelovi koje je potrebno uništiti sada će biti sačuvani, uključujući i posljednji preostali dio šume Hambach. Trenutno se ovdašnje stanovništvo suočava s novim izazovom – kako za ovaj region osigurati novu budućnost, nakon uglja.
Rudolf Juchelka, stručnjak za ekonomsku geografiju na Univerzitetu Duisburg-Essen koji se bavi proučavanjem istorije i kulture iskopavanja uglja, kaže da iako stanovnici starije životne dobi posebno teško prihvataju uništavanje kuća, to za većinu stanovnika u ovom regionu u kojem se glavna aktivnost svodi na iskopavanje uglja ipak predstavlja nešto na što su se već navikli. “Ljudi već 30 ili 40 godina znaju da će njihovo selo jednog dana biti uništeno”, kaže on. “Mnogi od njih su svoj radni vijek proveli u rudnicima, tako da tu ima oprečnih stavova.” Iako političari već godinama govore o postepenom zatvaranju rudnika, iznenadno pominjanje 2038. godine kao roka do kojeg bi taj proces trebao biti završen bilo je pomalo iznenađujuće. “Ljudi su isplanirali svoje živote, a sada se sve iznenada mijenja”, kaže Juchelka.
Zadatak da izradi strategiju na osnovu koje će se 15 milijardi eura moći najbolje iskoristiti povjeren je neprofitnoj organizaciji Zukunftsagentur iz obližnjeg grada Jülicha. Izvršni direktor ove agencije Ralph Sterck kaže mi da se pripremaju mnoge sjajne ideje. “Želimo postati model za ostatak svijeta i pokazati kako prestati koristiti ugalj”, kaže on.
RWE prebacuje fokus na obnovljive izvore energije, ali za rad vjetroelektrana je potreban daleko manji broj zaposlenika nego za rudnike, što znači da će na hiljade radnih mjesta u ovoj firmi biti ukinuto. Istraživanje umjetne inteligencije, centri za proizvodnju hidrogena i kvantni računari proglašavaju se mogućim novim industrijskim granama, a Zukunftsagentur se nada da će u ovim granama biti moguće ne samo zamijeniti ukinuta radna mjesta nego i osigurati nova.
Dva rudnika, uključujući i Hambach, bit će potopljena kako bi se na njihovim mjestima napravila vještačka jezera, a ovaj proces će zbog njihove veličine trajati 100 godina. Moguće je da će na mjestu trećeg rudnika, Garzweilera, biti nasuta zemlja kako bi se omogućilo da se na toj lokaciji izgrade nova naselja.
Međutim, Sterck je svjestan da treba prevazići jedan veliki problem ukoliko se želi da svi ovi napori budu uspješni. “Svaki put kada gradite nešto novo morate uključiti i građane ili rizikujete da doživite neuspjeh”, tvrdi on. “U rudnicima trenutno radi veliki broj ljudi i oni su otvoreni za nove ideje, a tu su i aktivisti koji se zalažu za zaštitu klime i oni kritiziraju ovaj proces. No, moramo okupiti sve.”
Važno je da bude jasno da se planom o prestanku korištenja uglja u Njemačkoj ne ispunjavaju sve preporuke za zaštitu okoliša. Prema nekim procjenama, Evropska unija mora do 2030. godine postepeno prestati s korištenjem uglja ukoliko želi ispuniti cilj od 1,5 stepeni celzija definiran Pariškim sporazumom koji su potpisale sve zemlje bloka. EU poziva da se na globalnom planu ide ka postepenom prestanaku korištenja uglja tamo gdje se ono ne odvija uz zadržavanje ugljendioksida i njegovo skladištenje u cilju osiguranja apsorpcije emisija CO2.
“Previše je to sporo”, kaže mi Dirk Janson, klimajući glavom. Direktor regionalne grupe Prijatelji planete Zemlje godinama vodi kampanju protiv proširenja rudnika i podržava aktiviste koji su okupirali to područje i sela. Prema sadašnjem planu, širenje rudnika bit će nastavljeno još nekoliko godina, što znači da će biti uništeno još pet sela. Janson također kritički gleda na naknadu koja treba biti plaćena vlasnicima termoelektrana koje koriste mrki ugalj.
“Moramo odmah prestati s kopanjem mrkog uglja. Nema potrebe da se ono nastavlja”, tvrdi Janson. On bi volio da ovaj region bude pretvoren u centar obnovljivih izvora energije, a da šumska područja budu proširena i povezana kako bi se poništili efekti gubitka biodiverziteta.
U Starom Manheimu, Marc i Claudia Jakobs mi pokazuju mjesto na kojem je nekad bila njihova kuća. “Znala sam da će ovo selo jednog dana biti napušteno kad sam se ovamo preselila [1999. godine]”, kaže Claudia. “No, tada mi se činilo da je to daleka budućnost.” Oko 2001. godine zakazani su prvi sastanci da bi se stanovnicima objasnilo zašto moraju da se isele. “To je zvučalo nadrealno. No, ubrzo smo shvatili da moramo živjeti s tim i izvući najbolje što možemo iz našeg novog života.”
Oboje kažu da su imali podršku RWE-a i organa vlasti prilikom planiranja novog sela – “dobili smo većinu stvari koje smo htjeli, a jedna od njih je bila dosta zelenih površina” – uprkos činjenici da novac za koji su prodali svoju staru kuću nije bio dovoljan da u potpunosti financiraju troškove gradnje nove kuće. Dan kada su predstavnicima RWE-a predali ključeve njihove stare kuće bio je posebno emotivan trenutak. “Moj sin se nikad više neće moći vratiti tamo gdje je odrastao”, kaže Claudia.
Brojne kuće u selu su okupirali akivisti, nakon što su se stanovnici iz njih iselili, što je kako kažu Jakobsovi za njih bilo prilično traumatično, iako generalno podržavaju ideju spasavanja šume. “Neki od naših susjeda su to vrlo lično doživjeli jer su imali osjećaj da su njihova srca ostala u tim kućama, čak i kad su te kuće prešle u vlasništvo energetske kompanije”, kaže Claudia. “Bilo im je drago kad su kuće na kraju srušene.”
Međutim, uprkos tome što rudnici u velikoj mjeri remete njihov uobičajeni način života, Jakobsovi kažu da im ova utrka koja vodi ka prestanku korištenja uglja izaziva dozu nelagode. “Čini se da se sve odvija prebrzo”, kaže Marco. Starijim zaposlenicima RWE-a ponuđen je pristojan plan za prijevremeno penzionisanje, ali Marco kaže da ga brinu ljudi koji su u dvadesetim i tridesetim i koji će morati da se prekvalificiraju. “Nadam se da ćemo uspjeti da izgradimo novu ekonomiju”, kaže on.
Evropska komisija i druge međunarodne agencije hvale Zukunftsagenteur zbog toga što su uspjeli da u proces tranzicije uključe različite skupine koje snose posljedice zbog ove situacije. Predstavnici EU su također izjavili da su aktivnosti koje Zukunftsagenteur provodi, kako bi uspostavio kontakt sa svima, osigurale visok stupanj prihvatanja potrebe da se zaustavi korištenje uglja, posebno u poređenju s nekim drugim dijelovima svijeta gdje su mišljenja oko te potrebe još uvijek vrlo podijeljena.
No, menadžerica projekta Nicole Kolster, koja nastoji stanovnike uključiti u proces planiranja uporno tvrdi da taj zahtjevan zadatak još nije gotov. Ljudi u ovoj regiji kažu da žele da se promjene dese u što kraćem roku. Međutim, također žele da se u sve uključi što veći broj ljudi a to usporava procese. Zbog pandemije covida-19, rasprave se odvijaju isključivo online, što njihov domet čini ograničenim.
Međutim, tvrdi da je usprkos tome uspjela da stekne dobru sliku o tome na koji način se mogu oblikovati predviđeni planovi. “Ljudi nam govore da je za njih kvalitet života jednako važan kao i ekonomija”, kaže ona. Unapređenje biodiverziteta putem osiguranja većih područja na kojima preovladava netaknuta priroda ili šume i pravljenje vještačkih jezera su ideje koje imaju podršku stanovnika, kao i podsjećanje na ulogu koje su rudnici i rudarstvo imali putem izgradnje spomenika i otvaranja muzeja. Sada se planira da se ostvari direktniji kontakt sa stanovnicima nakon što budu ukinute restrikcije nametnute usljed pandemije. “Želimo ‘dialogmobil’ – što će nam omogućiti da dođemo do ljudi direktno, predstavimo im se i objasnimo zašto želimo da se i oni uključe”, kaže ona.
U Starom Morschenichu, koji se nalazi nedaleko od Starog Manheima, gradonačelnik George Gelhausen radi na izradi šeme za koju se nada da će pomoći u prevazilaženju razlika u mišljenju u njegovom selu. Na ulasku u selo, ispod table s nazivom sela postavljen je novi znak na kom piše: “Selo budućnosti”. Ovo mjesto trebalo je biti uništeno kako bi se tu mogao otvoriti rudnik Hambach, isto kao i u slučaju Starog Manheima. Ali, kada je prošle godine najavljeno da se planira postepeni prestanak korištenja uglja, ovdje je otkazano daljnje kopanje. Nažalost, većina stanovnika je tada već iselila u nove kuće na drugim lokacijama.
“Ljudi su bili razočarani zato što je bilo već prekasno da odluče da ostanu”, kaže on. “No, većina se slaže da bi umjesto da mjesto nasele novi stanovnici više voljeli da se ono transformira u nešto drugo.” Sada se planira da se ovdje otvori centar za obnovljive izvore energije i istraživanja, a Gelhausen radi sa studentima koji pohađaju lokalni univerzitet kako bi napravili dobre planove i od stanovnika čuli njihovo mišljenje o tome šta želje.
“Ljudi su skloni automatski odbaciti svaki plan, ako imaju osjećaj da nisu učestvovali u njegovoj izradi”, kaže Gelhausen i dodaje da misli da će biti potrebno dvije do tri godine da se izradi strategija kojom će se uzeti u obzir svi stavovi. “Moj cilj je da ovom selu vratim mir”, kaže on. “Ovdje je u jednom trenutku bilo 50.000 demonstranata i 2.000 policajaca. Brojni stanovnici su radili u rudnicima i ovo ih je pogodilo jer su imali osjećaj da se uništavaju njihovo selo i njihova radna mjesta. Emocije su snažne s obje strane i u takvoj situaciji vrlo lako može doći do sukoba i stoga je važno da radimo na razvijanju mirnog dijaloga.” Za budući izgled sela ostavljene su vrlo otvorene opcije. “Možda neće biti potrebe ni da selo ima ulice.”
Njemačka ima dugu istoriju industrijske transformacije, što joj je možda pomoglo da i dalje bude najveća evropska ekonomija. Međutim, stanovništvo to nije uvijek baš najbolje prihvatalo. Tokom procesa ujedinjenja u devedesetim dosta radnika u bivšoj komunističkoj Istočnoj Njemačkoj ostalo je bez posla, kad su privatizirane industrijske grane u kojima su radili, što je dovelo do ogorčenosti i osjećaja da su napušteni i prepušteni sami sebi.
“Mislim da se ni jedna evropska zemlja nije najbolje snašla u ovom nastojanju da se u rješavanje problema uključe građani”, kaže Dagmer Schmidt, koja je radila sa stanovništvom Lužice, još jednog regiona bogatog mrkim ugljem u istočnoj Njemačkoj. “Izgleda da smo izgubili vještinu da vodimo kvalitetne razgovore o budućnosti – ili, možda, tu vještinu nikada nismo ni imali.”
Schmidt kaže da umjesto što se od ljudi traže povratne informacije o određenim idejama, bolje im je postavljati pitanja o tome kako bi po njihovom mišljenju ovdje izgledao dobar život nakon što se ugalj prestane koristiti? “Ako pitate ljude na ulici, nećete dobiti neke posebno razumljive odgovore – ne zato što su ljudi glupi nego zato što se zapravo nisu istinski bavili tom temom”, kaže ona. Ona također upozorava da ne možete jednostavno otvoriti neku ustanovu poput muzeja u nekom području nego da prije toga morate osmisliti sredinu u kojoj započinjete takav projekat: “Ko će posjećivati taj muzej? Ko će se o njemu brinuti? To ne mora biti neki savršen projekat, ali to mora biti nešto što će ljudi smatrati svojim.”
Gledano u cjelini, stanovništvo podržava ideju prestanka proizvodnje uglja i razumije zašto je to važno iz perspektive zaštite okoliša, potvrdilo je istraživanje provedeno u drugim rudarskim regionima u Njemačkoj. Međutim, također kažu da im je teško identificirati neku sveobuhvatnu viziju za tu tranziciju.
U Starom Morschenichu, dok stoji ispred kuće koja je prvobitno bila označena kao kuća koju treba srušiti, gradonačelnik Gelhausen kaže da je priličan optimista. “Ovo je zaista jedinstvena situacija tako da imamo jedinstvenu šansu”, zaključuje. “Mislim da će biti uzbudljivo gledati kako se ovdje rađaju ideje.”