foto: Catherine Hélie, Gallimard

Ernaux: Pisati o najsramnijim tajnama

Annie Ernaux je važna savremena francuska spisateljica, profesorica savremene književnosti i jedan od angažiranijih glasova književne i kulturne scene Francuske. Njen opus broji više od 20 knjiga -objavljenih u izdanju Gallimarda – prevođene na brojne jezike svijeta, izučavaju se na katedrama za književnost širom svijeta.

Rođena je 1940. u Lillebonneu, u Normandiji, objavljuje od 70-ih godina prošlog stoljeća, a u ovom intervjuu otkriva svoju kompleksnu umjetničku ličnost, “kao tačku gdje se ukrštaju društveni, porodični i istorijski odnosi” i odgovara na pitanja zašto se odrekla fikcije, zašto voli pisati o tabu-temama, kakve su veze između književnosti i politike.

Revista: Otkud se pojavila tvoja spisateljska vokacija? Uzmemo li da si se rodila u siromašnoj porodici bez intelektualne tradicije, da li se to desilo samo zato što ti se književnost sviđala? Da li se radilo o potrebi? Kad i zašto si odlučila da postaneš spisateljica? Koja je bila tvoja prva knjiga? Kako si osmislila sadržaj i formu?

Ernaux: Ne vjerujem u vokaciju, već u slijed slučajnosti: nižu se rođenje, susreti, stvari koje ti se događaju… Kada bi postojala spisateljska vokacija, bilo bi iznenađujuće da je tako dugo vremena pripadala samo muškaracima! Moji roditelji držali su kafeteriju s trgovinom mješovite robe u radničkoj četvrti, što je predstavljalo vrhunac za njih, bivše radnike koji jedva da su pohađali školu. Ali ja sam im bila jedinica, rođena nakon moje sestre, koja je umrla kad joj je bilo sedam; zato su me jako razmazili, prije svega zato što sam bila krhko i bolešljivo dijete. Kad sam naučila čitati, knjige su mi postale prijateljice; kupovala mi ih je majka, nezasita čitateljka koja se starala o kvaliteti onog što mi je poklanjala, pa se i knjižaru obraćala za savjete. Ja sam bukvalno bila djevojčica gladna književnosti. Iako sam počela voditi intimni dnevnik u svojoj šesnaestoj i pisati nekakve pjesme, nisam osjetila potrebu za pisanjem romana sve dok nisam napunila dvadesetu. Prošle su dvije godine koje mi se do dan-danas čine kao najcrnje u mome životu i o kojima sam pričala u Djevojačkim uspomenama. Taj roman je moja zvijezda, svjetionik koji me vodi. Dvije godine mi je trebalo da ga počnem pisati, pošto sam za to vrijeme morala steći diplomu iz francuske književnosti i iznova iščitati Flauberta, Virginiju Woolf, Lawrencea Durella i neka djela iz struje novog romana, koja je tada dominirala književnom scenom. Upravo ona su mi omogućila da zamislim formu u kojoj se mogu smjenjivati uspomene, snovi, pripovijedanje o sadašnjosti i predodžbe o budućnosti, s nemogućom ljubavi kao glavnom temom. Rezultat je bio jedna vrlo apstraktna tvorevina. Dva izdavača su odbila moj roman (ili esej-pjesmu, ne znam kako da ga definišem), koji nikad neće prerasti u knjigu. Nisam se obeshrabrila, bila sam odlučna da nastavim s pisanjem, ali u tom trenutku malo je falilo da slučajnost, u vidu ljubavnog susreta, osujeti bilo kakvu mogućnost stvaranja. Udata, s jednim djetetom i ispitima koje sam spremala, pa još jednim djetetom i profesorskim poslom… Tokom tih osam godina pisanje se za mene svodilo na pokušaje za vrijeme školskog raspusta. Ali taj period je u potpunosti izmijenio moju perspektivu i moj spisateljski projekt. U suštini, kao dvadesetogodišnjakinja htjela sam biti pisac, a u svojoj trideset drugoj htjela sam iznijeti na vidjelo nešto o čemu su možda i drugi mogli pisati, ali za mene je to barem bio imperativ: prelazak iz pučkog svijeta, u kojem sam odrasla, u onaj kultivirani, buržoaski, zahvaljujući mojim studijima. To osmogodišnje razdoblje odredilo je tematiku mog pisanja, intimnu i socijalnu, koja karakteriše Prazne ormare, moju prvu objavljenu knjigu. To je roman, ili barem nosi sva obilježja tog žanra. Junakinja se zove Denise Lesur, koja se prisjeća djetinjstva i mladosti dok abortira u svojoj studentskoj sobi. Pa ipak, sve se referira na preživljene stvari: kafić i prodavnicu mješovite robe mojih roditelja, vjersku školu, abortus takođe. Nisam vjerovala da mogu pisati bez maske fikcije. Bila mi je potrebna kako bih slobodno iskazala sve u tonu koji mi je bio došao spontano, to jest u tonu sirovom, žestokom, punom srdžbe i poruge. Odluka da napišem knjigu o očevom životu navela me da raskinem s fikcijom… Nisam znala da će to biti jednom zasvagda! Izbor da napišem roman o životu podređenom stvarnosti izgledao mi je kao izdaja. Ni buntovno pisanje koje sam dotad upražnjavala (uključujući Smrznutu ženu) nije se slagalo s mojom namjerom da prikažem činjenice ne osuđujući ih. U biti, dosta brzo sam prestala da sebi postavljam pitanja o pisanju, o sopstvenom mjestu klasnog prebjega u književno polje kojim dominiraju povlašteni, o smislu i svrsi onog što pišem.

Revista: Smrznuta žena je jedna od knjiga koja je imala najviše uspjeha na španskom govornom području; međutim, katkad je nisu razumjele izvjesne žene, izvjesne feministkinje, koje u toj “smrznutoj ženi” vide antimodel. Misliš li da je to feministička knjiga i, ako jeste, zašto?

Ernaux: Smrznutu ženu sam napisala da bih shvatila zašto sam, iako me odgojila nezavisna majka koja je smatrala da su studij i zaposlenje uslovi za postizanje slobode, s trideset godina, istina, postala žena s profesijom, ali koja se takođe brine za sav materijalni aspekt porodice koju čini s mužem i dvoje djece. Htjela sam ući u trag nastajanju nejednakosti između muškaraca i žena krenuvši od konkretnih situacija: od djetinjstva do života u paru, do rađanja djeteta. Tim sam putem išla suočavajući se s religijom, modelom buržujke i interiorizacijom muških i ženskih kodova, pa i svemoćnom superženom iz časopisa. U tom smislu knjiga je feministička, zato što demontira mehanizme pristajanja i onoga što je nedavno dobilo i ime: mentalno opterećenje, odnosno rad koji zapada žene bez obzira na to kojem društvenom sloju pripadaju. Naratorka te knjige nije ni model ni antimodel; retrospektivno razmatra sopstvene želje, izbore i potčinjavanje poretku naklonjenom muškarcima. Možda bi svršetak kao u Lutkinoj kući – Nora napušta muža i djecu – pribavio knjizi neospornu feminističku etiketu. Zapravo, bio mi je u glavi takav kraj, ali mi je izgledao izvještačeno.

Revista: Razna djela si posvetila ocu, majci i preminuloj sestri. Ko je od njih najviše obilježio tvoj život i zašto?

Ernaux: Bez sumnje majka je najviše obilježila sve aspekte mog života. U djetinjstvu predstavljala je apsolutni model, čak i u fizičkom smislu. Sjećam se da sam sa sedam godina, slijedeći njen primjer, koristila određene izraze svojstvene odraslima, poput “Smatram da”. U knjizi o njoj,  Jedna žena, napisala sam da je ona “Zakon”, da vedri i oblači i ovjerava način kako vidim svijet, do te mjere da sam osjećala krivicu ako bih nešto tajila od nje. Što sam, naravno, činila, ili bih joj stalno prkosila. Koliko se sjećam, majke iz mog radničkog okruženja bile su moćnije od očeva, ali nijedna poput moje, koja je vodila porodični dućan, išla na sastanke s mojim profesorima, konsultovala knjižara kad bi mi kupovala knjige. Uporno ću joj se suprotstavljati od svog tinejdžerskog doba, željeti da izmaknem njenom pogledu i nadzoru, da “je ubijem” u sebi, ali danas znam da ta moja nesposobnost da prihvatim društvenu nepravdu, mušku dominaciju, potiče od nje. Pored moje ustrajnosti u spisateljskom stremljenju. Kad se to uzme u obzir, moje djetinjstvo je smješteno u relaciju s tri, pa i četiri osobe. Uvijek nas je pratilo nevidljivo prisustvo moje sestre, koja je umrla prije mog rođenja, kao šestogodišnjakinja  [sic], djevojčica na nebesima, nedodirljiva.

Revista: Sram je pokretač tvog pisanja. Reći, ispričati istinu, progovoriti o tom sramu, sramu koji proističe iz svakog tabua: pučko porijeklo jedne marginalizirane osobe, “sporazumno” silovanje, abortus, koegzistencija života i smrti, seksualni odnosi i rak, rastrojstvo koje dolazi s ljubavnom strašću. Da li je to za tebe pisanje? Reći ono što je neiskazivo, neispovjedivo?

Ernaux: Postoji razlika između neiskazivog i neispovjedivog. Nešto je neiskazivo kad ne nalazimo riječi da to izrazimo. A neispovjedivo je ono što se može izraziti, štaviše s velikom lakoćom, ali učinimo li to, izlažemo se sramoti. Nekoliko mojih knjiga imaju za polaznu tačku događaj koji je bio neispovjediv, ali koji se mogao izraziti u jednoj rečenici: “Otac je želio ubiti moju majku” (Sram), “Bila sam zaljubljena u svog silovatelja” (Djevojačke uspomene), “Abortirala sam u tajnosti” (Događaj), “Godinu dana nisam ništa drugo radila osim što sam čekala muškarca, da dođe i da vodimo ljubav” (Jednostavna strast) i tako dalje. U stvari, neispovjedivō me motivira: kada ispovijed izrazim, kad je izbacim iz sebe, istražujem šta je taj sram proizveo, potanko ispitujem teritorij svoga srama. Tim putem ga pretvaram u alatku, u sredstvo za pretraživanje. Napisala sam na kraju Srama da se tokom adolescencije to osjećanje preobrazilo za mene u autentični “način života”. Mogla bih reći i u jednu formu pisanja, u određenim momentima.

Revista: Često si se branila od onih koji tvoje pisanje definišu kao autofikciju. Zašto? U kojoj mjeri si, po tvom uvjerenju, odstranila svaki trag fikcije iz svojih djela i zašto… ili kako?

Ernaux: Razliku između autofikcije i onog što ja pišem pronalazim u namjeri i uglu gledanja. Moja namjera je potraga za stvarnošću sadržanoj u jednom trenutku, nekom događaju koji mi se desio, za stvarnošću, meni neznanom, koja nadilazi moju ličnost. Ne radi se o pripovijedanju; još gore, prva stvar koja me muči je nemogućnost priče… o prvoj noći seksa, abortusu, očevoj smrti, o sramu. Kako dospjeti do vlastite jezgre stvarnosti, to je istinski izazov pisanja. Služim se pamćenjem, fotografijama, pismima. Do maksimuma reduciram udio izmaštanog. Izmišljam formu knjige, glas knjige, stavljam jednu uspomenu prije druge, ali ne izmišljam scene, likove, situacije. Ta skrupula – jer, u biti, ko bi primijetio da sam negdje ubacila neki izmaštan događaj? – mora da je povezana s mojim jansenističkim pogledom na pisanje kao na mjesto gdje je podvaljivanje stvar moralno neprihvatljiva…

Revista: Od tinejdžerskih dana pišeš intimni dnevnik koji, zajedno s fotografijama koje čuvaš iz različitih životnih etapa, čini arhivu kojoj zatim daješ književni oblik u svojim djelima. Da li bi mogla biti spisateljica kakva jesi bez te prakse evidentiranja? Kakav značaj ima dnevnik u tvom životu, nezavisno od pisanja knjiga?

Ernaux: Mislim da pisanje intimnog dnevnika nije uticalo na moju želju da pišem niti na većinu tekstova koje sam napisala. Godinama sam ga samo sporadično vodila. Tek od svojih četrdesetih, kada su se desile važne promjene u mom ličnom životu – razvod, patnja majke s Alzheimerom, ljubavne veze – dnevnik sam počela pisati redovno. S druge strane, za razliku od Virginije Woolf i drugih pisaca, on nikad nije bio za mene laboratorija pisanja. Dnevnički zapisi su  važan za moj život, u mom životu oni su mjesto gdje ga odlažem u svoj njegovoj spontanosti, gdje ga preispitujem, rekla bih da ga tu čak čuvam da se ne izgubi. Čak i ako unazad trideset godina vanjski svijet i politika zauzimaju sve više prostora u mom dnevniku, to se zbiva kroz moj pogled, moju svijest o trenutku. Kada ga čitam, osjećam sopstveno trajanje, ustrajnost nečeg što se može imenovati kao ja. Dnevnik je otisak moje egzistencije, štaviše njen dokaz. I činjenica da ga ne kanim objaviti za života pretvara ga u mjesto gdje mogu pisati o svijetu bez ikakvog sputavanja. Ipak, ne mogu reći da ne postoji nikakva veza između mog dnevnika i knjiga koje pišem. Za Jednostavnu strast, Događaj i Godine, poslužio mi je kao “dokazna dokumentacija” koja je jamčila za istinitost mojih iskustava i misli po pitanju političkih zbivanja, na primjer. Tako je postao oruđe za pisanje.

Revista: Smatraš li se feministkinjom? Smatraš li se ljevičarkom? Misliš li da tvoja djela prenose, trebaju prenositi neku ideologiju? Misliš li da se pisac, spisateljica, mora obavezati na vidljiv društveni angažman u svojoj književnoj produkciji?

Ernaux: Podržavala sam i podržavam feminističke borbe; smatram se ljevičarkom, to jest u prvi plan stavljam borbu protiv nepravde i društvenih nejednakosti. Smatram da se nijedan intelektualac ili intelektualka, nijedan pisac ili spisateljica ne mogu držati po strani od političkog života, utoliko prije ako su slavni: njihova šutnja uvijek će značiti neku vrstu odobravanja ili ravnodušnosti. Međutim, knjige se ne nadovezuju na politička i feministička stajališta svojih autora. Istini za volju, u pisanju je zapravo u igri nešto drugo: društveno porijeklo, porodica, djetinjstvo, seksualna iskustva, lektira – vrlo važna! – i to često na način da sami pisci nisu toga svjesni. Kada u dvadeset drugoj zabilježim “Pisaću da osvetim svoje pleme”, nije posrijedi marksistički program, već svijest o stoljećima nepravde, dirinčenja i siromaštva, nedostatku kulture, o onima od kojih potičem. I to je pozadina svih knjiga koje sam napisala i koje ću napisati, ta bol i nasilje mog prvijenca, Praznih ormara. Isto tako, upravo moje tijelo djevojke, žene, moje iskustvo žene u svijetu, čine pozadinu svih mojih knjiga, ma kakve da su. Tako sam, na primjer, vodila dnevnik svega onog što sam kupila u supermarketu velikog tržnog centra, mjesta koje većina privilegovanih i intelektualnih krugova stigmatiziraju i preziru. Tim načinom sam se poslužila da pokažem realnost jednog pučkog mjesta, polazeći od vlastitog iskustva kao žene, ali i kao kćerke piljara.

Revista: Često si svoje pisanje definisala kao socioautobiografsko kako bi ga razlikovala od čisto autobiografskog pisanja. Da li misliš da se čitaoci mogu poistovjetiti sa manje-više sramnim temama, tabuima, koje obrađuješ u svojim djelima kroz sopstveno iskustvo?

Ernaux: Autosociobiografija tretira individuu – “ja” ili “on” u knjizi – ne kao junaka neke naročite avanture, nego kao tačku gdje se ukrštaju društveni, porodični i istorijski odnosi. Ove riječi možda zvuče apstraktno, ali to, na primjer, znači da opisujemo sebe i druge kroz onaj etnologov “pogled iz daljine” – izraz posuđujem od Lévi-Straussa. Treba pripovijedati, ali na način da se analiza pretoči u pripovijedanje. Najsvježiji primjer koji mi pada na um su Djevojačke uspomene, ona noć kada prvi put vodim ljubav s momkom koji me na to primorava (tako glasi banalna anegdota, a ne ono što sam napisala): priča i analiza, uključujući opis, miješaju se u jednoj distanciranoj postavci, čiji je cilj proizvesti depersonalizaciju tog trenutka. To omogućuje, čini mi se, poistovjećenje ili bih radije rekla “fascinaciju realnošću” koja se razotkriva pred čitatocima, bez posredovanja emocija izraženih u tekstu, koje bi zapravo izazvale kratki spoj s njihovim osjećanjima. U neku ruku, baštinim francuski XVII i XVIII vijek…

Revista: U tom smislu, zar Godine nisu na neki način knjiga koja obuhvata taj projekat koji se gradio dio po dio, po uzoru na slagalicu, u ostalim knjigama, dok se nije došlo do ove, koja je možda totalna knjiga? I ako je tako, kako i o čemu dalje pisati nakon Godina?

Ernaux: Godine zacijelo mogu izgledati kao kulminacija jednog spisateljskog projekta građenog manje-više svjesno. Tim više što sam tu ubacila namigivanje okolnostima i događajima koji su razmatrani u nekom od prethodnih tekstova – Smrznuta žena, Sram, Jednostavna strast, Događaj – ili će poslužiti za kasnije: rezime Djevojačkih uspomenanalazi se na početku De Gaulleove epohe. Ali ne baš doslovno. Nakon svoje četvrte knjige, Mjesto, o ocu, imala sam četrdeset četiri godine, razvela sam se od muža, a sinovi su imali po petnaest i devetnaest godina. Realno, osjećam da sam napola životnog puta i imam vrlo oštru svijest da živim u svijetu radikalno drugačijem od onog u kojem sam provela poslijeratno djetinjstvo. Kontracepcija, abortus, destigmatizacija razvoda, gubitak moći religije (tako prisutne u mom djetinjstvu) promijenili su moju životnu situaciju prvenstveno kao žene. Premda 1985. još nije bilo ličnih kompjutera, ni interneta itd., živjeli smo u društvu koje je vrlo brzo evoluiralo, naročito na polju konzumerizma. Imam želju i zamisao da napišem knjigu koja će obuhvatiti povijest jedne žene, moju povijest, u Istoriji. Naslov koji mi prvi pada na pamet je Generacija. Ali što više tražim strukturu, formu jedne takve knjige, mada preko mjere razmišljam o tome, ne nalazim ništa. Petnaest godina pišem druge knjige, kratke, zgusnute, ne prestajući da radim na formi te “sume” – s obzirom na broj godina kroz koje se proteže – intimne i istorijske. Sve do 2002. nisam mogla da se odlučim na formu koju ima danas. Svaka knjiga koju sam napisala uticala je na sljedeću, zbog Godina nisam napisala Djevojačke uspomene u prvom licu, već sa “ona” i “ja”. I ono što me vodilo tokom cijelog pisanja Godina – to jest, prolazak vremena, života i stvari – i dalje me usmjerava u onom što trenutno pišem.

Revista: 2019. bila si u Meksiku s tvojim španskim izdavačima i sa mnom, svojom prevoditeljicom na španski. Možeš li nam reći da li je to putovanje bilo važno za tebe i zašto?

Ernaux: To putovanje u Meksiko je, prije svega, mladalački san pretvoren u stvarnost. Film Ponosni, snimljen u Meksiku s Gérardom Philippeom i Michèle Morgan, probudio je u meni, kad mi je bilo petnaest, želju da se jednog dana nađem u toj atmosferi nesnosne vrućine i uskomešane, neprekidne fešte.

S dvadeset sam se zaljubila u knjigu koju je napisao D. H. Lawrence, Pernata zmija. Vrlo čudan roman, poetičan, plod boravka Lawrencea i njegove supruge u Meksiku, djelo u čijem je središtu kult astečkog boga Kecalkoatla. Desetljećima sam nosila u sebi taj imaginarni Meksiko i konačno zimus mogla sam vidjeti stvarni Meksiko s tobom i mojim španskim izdavačima. U Guadalajari, ali prije svega u Meksiko Sitiju, otkrila sam ljudsku prenapučenost, vrenje, životni intenzitet u kojem sam – budući da potičem iz francuske regije Normandije, tipične po suzdržanom karakteru – osjećala da nestajem, utopljena, izlivena u nešto što sam doživjela kao život doveden do tolikog usijanja da se približavao smrti, koja je, na to sve, posvuda naglašavala svoje prisustvo: u religioznim katoličkim motivima, ali i kao neki difuzni strah po mjestima gdje možeš kročiti samo na vlastiti rizik, tu su i femicidi o kojima sam stalno razmišljala. Mogu reći da je za mene veoma važan bio susret sa Guadalupe Nettel, čije sam dvije knjige pročitala prije odlaska. Njeno prisustvo na jednoj večeri bilo je prekretnica, mada ionako nismo mogle mnogo razgovarati. Teško je to objasniti, ali danas je Meksiko i dalje živ u mom imaginariju kroz tekstove kao što su njeni, Tijelo u kojem sam se rodila i Brak crvenih riba.

#prevodi

Šta ne razumijemo o fašizmu
O toleranciji bolesti
Problem s filantropijom
Le Guin: O piscima i slobodi
Novi globalni ekonomski lider
Turska u sukobu sa svima
Cohenov duh u eri Trumpa
Carver: Strah 
Sartre i čudo rođenja
Zagonetna veza korone i sna
Antibiblioteka Umberta Eca
Borges, Márquez, Cortázar
Klein: Nona Flora
Žene koje su promijenile nauku
Zaid: Budućnost knjige
Daft Punk prije epiloga
Vincentovo pismo Theu
Sandomir: Flory, Flory…
Potop i klimatska katastrofa
Roth: Zombi demokratija
Kako pomoći Ujgurima
Afganistan – istine i laži
Bolničke covid statistike
Fotograf za besmrtnost
#MeToo kod Medicija
Gurnah: Pisanje i mjesto
Snowden: Sve je super!
Online ili offline fanatici?
Butler: Rat je reket
Izazovi Edwarda O. Wilsona
Laviana: Zavesti urednika
Luque: Možemo biti optimisti
Vera Rubin i tamna materija