Coleman: Teranga, druga riječ za Senegal

Dok sam čekala da se ukrcam na let za Dakar iz New Yorka, žena ogrnuta šarenom tkaninom i s drečavom maramom na glavi zamolila me da se posluži mojim mobilnim telefonom. Oklijevajući, zapitala sam se kakva je to čudna prisnost koja ju je nagnala da tu uslugu zatraži od nepoznate osobe. Dok sam oklijevala, jedna putnica odjevena na isti način kao ona pružila joj je svoj telefon, bez imalo sustezanja. Anegdote poput ove dešavale su se tokom cijelog mog putovanja za Senegal… To je bio moj susret s terangom.

Senegal je poznat kao Zemlja terange. U turističkim vodičima ova volofska riječ (u pisanju se pojavljuje i kao teraanga) često se prevodi kao gostoprimstvo, ali to je “neprecizan prevod”, objašnjava Pierre Thiam, senegalski kuhar i suosnivač restorana Teranga u New Yorku. “To je ustvari mnogo složeniji pojam. To je način života.”

Tokom svoje posjete, brzo sam primijetila da ta vrijednost prožima brojne aspekte svakodnevnog života u Senegalu. Teranga stavlja naglasak na velikodušnost i dijeljenje materijalnih dobara prilikom svih susreta, čak i sa strancima. To stvara kulturu u kojoj ne postoji “drugi”. Ako ste velikodušni prema svima, nezavisno od zemlje porijekla, religije ili društvene klase, razvija se osjećaj da je svako siguran i dobrodošao.

Moj zapadnjački zid se srušio

Tokom ljeta koje sam provela volontirajući u edukativnom centru u Yoffu, općini od 90.000 stanovnika smještenoj na obali oceana, sjeverno od centra Dakara, preko terange sam otkrila i usvojila senegalsku kulturu.

Dobila sam poziv da boravim kod jedne porodice u Yoffu i prihvatila prijedlog da svakodnevno svraćam u susjedne kuće na čaj. Dok sam uranjala u taj senegalski način života, moj zapadnjački zid se srušio. Otvorenost, velikodušnost, toplina i prisnost – ključni elementi terange – došle su do izražaja. Neprestano sam imala utisak da me senegalsko stanovništvo, koje broji 16 miliona ljudi, prima u kuću kao najrođenijeg.

Tokom ručka na poslu, sedmero nâs bi sjelo na zemlju oko ogromnog tanjira riže, svježe ribe i povrća. Pošto su znali da sam vegetarijanka, susjedi su mi nudili povrće, a ja njima ribu. Kad bismo otišli na plažu, djeca koja su me jedva poznavala bacala su mi se u naručje da izbjegnu valove. Impresionirala me je opuštenost koju su preda mnom ispoljavala, sve dok se nisam sjetila da su odgajana u uvjerenju da članovi zajednice – pa čak i stranci – trebaju da se uzajamno pomažu. Četverogodišnjaci su se sami vraćali pješice iz centra grada gdje sam radila i niko se nije brinuo. Često sam viđala odrasle kako strpljivo podučavaju i vode kvartovsku djecu, kao da su im roditelji.

Prema dr. Ibri Sènei, senegalskom istoričaru i predavaču na Koledžu Wooster u američkoj saveznoj državi Ohio, to je dio terange, koja podrazumijeva “spremnost da […] savjetuješ druge ljude kao da su članovi tvoje porodice”.

Uprkos sveprisutnosti terange u današnjem Senegalu, njeno porijeklo je i dalje pomalo misteriozno. Ali istoričari se slažu oko teze da je ona sastavni dio senegalske kulture vijekovima i da je to postala mnogo prije nego što su nastupila tri stoljeća kolonijalne dominacije pod sukcesivnom upravom Holanđana, Britanaca i Francuza, od 1659. do 1960.

Kulturne specifičnosti

“To stanje duha koje poziva na interakciju, razmjenu i otvorenost prema drugoj osobi vjerovatno seže u epohu velikih zapadnoafričkih carstava”, tvrdi Sène aludirajući na velika carstva Malija, Gane i Songaja koja su nekoć prosperirala u toj regiji. Tokom više od hiljadu godina ta regija je zasnivala vlastitu ekonomiju na trgovini. A razmjena dobara i ideja na kojoj su ta carstva izrasla prosperirala je zahvaljujući tom duhu velikodušnosti i otvorenosti, dodaje. “Iako se to tada nije zvalo terangom, prepoznajete je u različitim vidovima kroz istoriju zapadne Afrike.”

Premda je prvobitna forma terange vjerovatno postojala u cijeloj zapadnoj Africi, neki misle da je aktuelni koncept nastao u gradu Saint-Louisu (Ndar na volofskom), na sjeverozapadu Senegala. Stručnjaci ipak iznose da ta tvrdnja nije utemeljena, iako imaju teorije o porijeklu te ideje.

Uvršten u svjetsku baštinu UNESCO-a, grad Saint-Louis igrao je važnu ulogu tokom francuske kolonizacije u zapadnoj Africi. Upravo tu su kolonisti sagradili prvu koloniju u zapadnoj Africi 1659. Na istom mjestu su ustanovili i prijestolnicu. Međutim, Sène objašnjava da Saint-Louis jeste poslužio kao “prva tačka oslonca i odskočna daska za francusku kolonijalnu ekspanziju u zapadnoj Africi”, ali je paralelno “grad postepeno postajao mjesto koliko suptilnog toliko raznolikog otpora kolonijalizmu”. Istoričar zatim dodaje: “Afrička zajednica u gradu smjelo je slavila svoje kulturne specifičnosti u tom kolonijalnom prostoru.” Kako je vrijeme prolazilo, žitelji Saint-Louisa stekli su veliki ugled i postali poznati po svojim manirima, kuhinji i religioznim znanjima.

Teranga je odredila oblikovanje senegalskog identiteta

Bez obzira da li je teranga nastala u Saint-Louisu ili ne, ona je i dalje veoma snažno prisutna u tom gradu. Astou Fall Guèye, doktorandica na Odsjeku za afričke kulturalne studije Univerziteta u Wisconsinu, objašnjava da Saint-Louis tu vrijednost “predstavlja u sažetom obliku”. “Kad god se misli na terangu u Senegalu, misli se i na terangu u Ndaru”, kaže. “Ona je vrlo važna u kulturi tog grada. Njegovi stanovnici se na izvjestan način hvale da najbolje znaju kako se praktikuje teranga.”

Kada je Senegal stekao nezavisnost 1960, riječ teranga je korištena da bi se oblikovao identitet zemlje u nastajanju. Nastojanje da se teranga učini vidljivijom, naprimjer kroz nadimak Lavovi terange, koji je prikačen nacionalnoj fudbalskoj selekciji, potaklo je naciju da se poveže s tom vrlinom i da je predstavi svijetu kao specifičnu senegalsku vrijednost. Danas mnoštvo firmi – od rudarskih kompanija do gostinjskih kuća – nosi naziv teranga, a posjetioci vide i osjećaju taj koncept u čitavoj zemlji.

Teranga je posebno vidljiva u prehrambenoj kulturi Senegala. Marie Corréa Fernandes, koja predaje volofski jezik na Univerzitetu u Kanzasu, objašnjava kako je gostoprimstvo integrirano u svaki obrok. “U brojnim porodicama, dok se hrana priprema, učesnici imaju na umu da neko može banuti svakog časa; može se raditi o nekom koga poznajete ili ne poznajete.” Da bi sve bilo pripravno za prijem gostiju, čak i nenajavljenih, u duhu terange se često ostavlja jedan spreman tanjir više, “za svaki slučaj”.

Mi zaista vjerujemo da što više dajete, više ćete dobiti. U tome je bit terange

Za uzvanice koje stižu na vrijeme na obrok, senegalski način jedenja otjelovljuje duh dijeljenja po principu terange. Tradicionalno, svi gosti jedu zajedno iz velikog tanjira ili zdjele. “Ali najbolji dio [jela] uvijek se prepušta gostima”, objašnjava Thiam. “Daju vam najbolje komade mesa i ribe, kao i povrće.” Po Thiamu, razlog za ovakvu praksu je jednostavan. “Mi zaista vjerujemo da što više dajete, više ćete dobiti. U tome je bit terange.”

Po mišljenju Astou Fall Guèye, uloga hrane u terangi ne ograničava se na obroke. Hrana takođe ujedinjuje pripadnike različitih vjeroispovijesti. Senegal je nacija s muslimanskom većinom i, s primicanjem Uskrsa, “kršćani pripremaju jelo koje zovu ngalax, sastavljeno od prosa, putera od kikirikija i praha od baobaba”, objašnjava naša sagovornica. “Vidjećete kršćanske porodice kako ovu hranu nose muslimanskim porodicama.”

Dijeljenje hrane u blagdanima kreće se u oba smjera: tokom praznika Kurban-bajrama, muslimani nude jela susjedima kršćanima. “Slavimo obje religije i zato se dobro osjećamo u zajednici”, dodaje Marie Corréa Fernandes. “Kroz terangu njegujemo toleranciju prema drugome. Naša kultura je vrlo raznolika.”

Senegal se sastoji od više etničkih skupina, a to su u prvom redu Volofi, Fulani, Sereri, Mandinke, Dioli i Soninke. Suprotno od susjednih zemalja Gvineje Bisau i Malija, koje su iskusile državne udare i etničko nasilje, raznolikost Senegala nikad nije prouzrokovala konflikte. I Svjetska banka ubraja Senegal među “najstabilnije afričke zemlje”. A Sène smatra da je teranga doprinijela ujedinjavanju Senegalaca, bez obzira na njihovo porijeklo.

“Ono što Senegalci najviše dijele je ideja terange”

Marie Corréa Fernandes je stava da je dobrodošlica jedan od najvažnijih aspekata terange. “Ne možete tek tako doći i reći: ‘Gdje je najbliža pošta?’ Dobar dan… prvo me pozdravite!”, kaže. “Pozdravi su vrlo važni. Vrlo je nepristojno pojaviti se i započeti razgovor bez pozdrava.”

To stanje duha omogućuje da se u kvartu održi skladan život. “Postoji ona poznata [senegalska] izreka koja kaže da komšije predstavljaju vašu porodicu jer, ako vas nešto zadesi, prije nego što vaša prirodna porodica stigne da vas izbavi, najprije će komšije priskočiti u pomoć”, ističe Astou Fall Guèye.

I svečanosti unutar zajednice odlično ilustruju načelo dobrodošlice koje spada u terangu. Značajni događaji su obično otvoreni i zahtijevaju aktivno učestvovanje. “Ne možete jednoj osobi reći ‘možeš doći’, a drugoj ‘ne, ti ne možeš'”, objašnjava Marie Corréa Fernandes pojašnjavajući da su “svakome vrata otvorena”. Kada se Marie Corréa Fernandes vjenčala u svom selu, nije bilo potrebe za pozivnicama. Njeni roditelji su saopštili komšijama datum vjenčanja i “taj dan svi su se pojavili”.

Ta otvorenost prema komšijama prenosi se i na strance u prolazu koji posjećuju zajednicu. Porodica Ibre Sènea, koji je odrastao u ruralnom području, često je primala putnike u kuću na noć-dvije, ponekad i na duže. Smatra da je taj duh gostoprimstva i dalje aktuelan.

“U Dakaru, uprkos rastućoj anonimnosti po kojoj su veliki gradovi poznati, ljudi su spremni da dijele ono što imaju”, kaže. Stranci koji su tražili mjesto za odmor, kupatilo, telefon ili vodu mogli su računati na terangu. “Možete se šetati Dakarom, pokucati na vrata i reći: ‘Mogu li dobiti malo vode?’ Ljudi će vam dati vode bez ikakvih problema.”

Youssou N'Dour, jedan od najslavnijih pjevača u zemlji, ima pjesmu o terangi koja dobro rezimira taj koncept. “Nit ki ñew ci sa reew, bu yegsee teeru ko, sargal ko ba bu demee bëgg dellusi”, pjeva. Marie Corréa Fernandes to ovako prevodi: “Kada neko dođe u vašu zemlju, primite ga i ispoštujte toliko da, kada ode, ima želju da se vrati.”

Nije čudo da mi, nakon boravka u toj zemlji, jedva čekamo da je ponovo posjetimo.

#prevodi

Šta ne razumijemo o fašizmu
O toleranciji bolesti
Problem s filantropijom
Le Guin: O piscima i slobodi
Novi globalni ekonomski lider
Turska u sukobu sa svima
Cohenov duh u eri Trumpa
Carver: Strah 
Sartre i čudo rođenja
Zagonetna veza korone i sna
Antibiblioteka Umberta Eca
Borges, Márquez, Cortázar
Klein: Nona Flora
Žene koje su promijenile nauku
Zaid: Budućnost knjige
Daft Punk prije epiloga
Vincentovo pismo Theu
Sandomir: Flory, Flory…
Potop i klimatska katastrofa
Roth: Zombi demokratija
Kako pomoći Ujgurima
Afganistan – istine i laži
Bolničke covid statistike
Fotograf za besmrtnost
#MeToo kod Medicija

Žujo: Pismo Ziji
Latifić: Melem na rani