Ovu godinu nisu obilježili samo pandemija, sve veća stopa nezaposlenosti, produbljivanje ekonomske nejednakosti u raznim oblastima i dosezanje kritične tačke tokom klimatske krize. Širom svijeta zabilježen je i alarmantan porast broja zločina počinjenih iz mržnje.
U Poljskoj je LGBTQ zajednica postala neprijatelj broj jedan. U Mađarskoj, neonacističke grupe organiziraju demonstracije u namjeri da iz zemlje protjeraju romske zajednice. Tokom prošle godine u New Yorku više od polovine zločina iz mržnje počinjeno je protiv Jevreja. U Njemačkoj je došlo do opasnog porasta broja napada usmjerenih na manjine i izbjeglice. U Velikoj Britaniji, prema podacima britanskog ministarstva sigurnosti, došlo je do porasta zločina iz mržnje, uključujući i zločine protiv seksualnih manjina i transrodnih osoba. U Turskoj, Brazilu i Indiji i dalje je prisutan jedan opasan oblik dogmatizma. Svi ti naizgled različiti događaji imaju nešto zajedničko: zajednička im je mržnja i predrasude prema ljudima koji se smatraju drugačijim; dehumanizacija “drugog”.
Istorija je pokazala da dehumanizacija ne počinje koncentracionim logorima ili masovnim ubistvima, građanskim ratom ili genocidom. Dehumanizacija uvijek počinje riječima: stereotipi, klišeji, metafore. Borbu protiv dehumanizacije, stoga, treba također započeti riječima. Pričama. Daleko je lakše davati jednoobrazne generalizacije o drugima, ukoliko o njima ne znamo gotovo ništa; ukoliko ostanu apstrakcija. Da bismo išli naprijed, moramo obrnuti postupak: započeti s ponovnom humanizacijom onih koji su dehumanizirani. A za to nam je potrebna vještina pripovijedanja.
Podaci i informacije zasnovane na činjenicama u tom procesu imaju presudnu ulogu, ali oni nisu dovoljni da sruše zidove otupljenosti i ravnodušnosti da bi nam pomogli da suosjećamo s ljudima izvan “našeg plemena”. Trebaju nam emocionalne veze. Ali više od toga, baš kao što nam je potrebno zajedništvo žena u borbi protiv patrijarhata, potrebno nam je i zajedništvo u pripovijedanju priča protiv jednoumlja. Bez obzira jesmo li na istoku ili zapadu, kada gradimo odnos prema drugima, to činimo kroz priče. Književnost može biti nevjerojatno snažna, univerzalno značajna i, što je najvažnije, ljekovita.
Istina, Doris Lessing bila je u pravu kad je rekla da je književnost analiza koja dolazi nakon događaja. Piscima treba vremena da obrade, procesuiraju, analiziraju. Ali u post-kovidskom svijetu, kada se sve kreće izbezumljujućom brzinom, a na sve strane smo okruženi s toliko patnje, boli i nepravde, književnost se također mora pretvoriti u analizu koja se provodi dok događaji još uvijek traju.
U vremenu oskudice, vidjeli smo zatvaranje biblioteka, zanemarivanje kulturnih centara. Zbog posljedica koronavirusa, umjetnost i kultura ponovno su ugrožene. U vrijeme kada se nejednakost produbljuje a predrasude jačaju, hitno nam je potrebna javna i privatna podrška kreativnosti, posebno kreativnosti onih koji su u nepovoljnijem položaju. Postoji direktna veza između suživota, inkluzije, demokracije u društvu i stepena podrške kreativnom i umjetničkom dijelu društva. Ovdje se ne radi ni o kakvom luksuzu nego o stvarima koje su jednako značajne i neophodne kao i zrak koji dišemo.
Umijeće pripovijedanja je jedan od naših posljednjih preostalih demokratskih prostora djelovanja. Sada ono mora postati jedan od naših glavnih oblika otpora protiv dehumanizacije.