Turska je stekla nove neprijatelje zbog Erdoğanove težnje da je opet učini moćnom zemljom
Na koliko frontova Turska može ratovati istovremeno? Prije godinu dana Turska je krenula s vojnom invazijom na sjevernu Siriju – uz blagoslov američkog predsjednika Donalda Trumpa – kako bi kurdske pobunjeničke snage potisnula dalje od svoje južne granice. Početkom ovog mjeseca, turski Parlament izglasao je jednogodišnju obnovu ovog mandata. Turska je i intervenirala u Libiji, poslavši vojnu opremu, financijska sredstva i sirijske plaćenike kako bi u sirijskom građanskom ratu podržala međunarodno priznatu vladu. Turska je takođe poslala sirijske borce da podrže Azerbejdžan – zemlju s većinskim turkijskim stanovništvom – u sukobu s Armenijom oko sporne regije Nagorno-Karabah. Povrh svega, Turska se sukobljava sa još jednim svojim povijesnim suparnikom, Grčkom, zbog potencijalnih izvora gasa u Sredozemlju, šaljući svoje ratne brodove da prate istraživačku misiju u pomorskim vodama za koje Grčka tvrdi da su pod njenom kontrolom.
A sprema se i još jedan sukob. Turski odnosi sa Saudijskom Arabijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, saveznikom Saudijske kraljevine, nestabini su još od Arapskog proljeća, kada su ove zemlje podržale suprotne strane u egipatskoj revoluciji, a njihovi odnosi dodatno su pogoršani nakon ubistva novinara Jamala Khashoggija, 2018. godine, u Saudijskom konzulatu u Istanbulu (turska vlada je nakon toga iskoristila ovo ubistvo kako bi Saudijcima nanijela maksimalnu štetu u diplomatskim odnosima i u odnosima s javnošću). Nedavno je nekolicina saudijskih firmi najavila bojkot turskih proizvoda. Turska je nedavno takođe zaprijetila da će prekinuti diplomatske veze s UAE zbog njihove odluke da priznaju Izrael, što je pomalo neobično s obzirom na činjenicu da turska vlada, uprkos čestim i žestokim kritikama na račun Izraela, već desetljećima ima diplomatske odnose sa ovom zemljom. Jedan saudijski dužnosnik nedavno je za Financial Times rekao da napetosti s Turskom počinju parirati napetostima s Iranom. “Ako pogledate matricu prijetnji u regiji, Turska je u vrlo kratkom roku u toj matrici zauzela istaknuto mjesto – prisutna je svuda”, rekao je.
Turski vanjskopolitički avanturizam zasigurno je doveo Tursku u žižu međunarodnog interesovanja i pomogao predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoğanu da učvrsti svoju vlast, no manje je jasno koliko je ta vlast održiva u dugoročnom smislu.
Odnosi s turskim zapadnim saveznicima u NATO-u takođe nikada nisu bili lošiji. Iako se čini da je Trump iskreno naklonjen Erdoğanu, Pentagon nije toliko oduševljen, a prošle sedmice je Turskoj zaprijetio sankcijama zbog kupovine i testiranja sistema protuzračne odbrane ruske proizvodnje. Francuska se pojavila kao glavni zapadni kritičar Turske po nekoliko osnova, a dvije zemlje su se u junu ove godine skoro sukobile na Sredozemlju. Nakon što je predsjednik Emmanuel Macron nedavno održao kontroverzni govor gdje je obećao da će braniti sekularizam od radikalnog islama, Erdoğan je rekao da francuski predsjednik treba “provjeriti svoje mentalno zdravlje”, nakon čega je Francuska odlučila povući svog ambasadora iz Turske.
Čini se da je Turska od miroljubive politike čiji je cilj izbjegavanje svake vrste sukobljavanja prešla na politiku sukobljavanja sa svima.
Turska vanjska politika nije uvijek bila ovakva. Prije samo deset godina, Ahmet Davutoğlu, bivši ministar vanjskih poslova i bivši turski premijer, zagovarao je ideju koju je nazvao “bez problema sa susjedima” – politiku sticanja utjecaja putem maksimalnog diplomatskog angažmana u cijelom regionu i okruženju, uključujući i miroljubivi odnos prema nekim tradicionalnim neprijateljima, poput Armenije i Grčke. Izgledalo je da takva politika daje rezultate 2011. godine, kada su širom Bliskog istoka počele revolucije koje su u nekoliko slučajeva rezultirale preuzimanjem vlasti islamističkih vlada koje su bile prirodni saveznici Davutoğluovoj i Erdoğanovoj Stranci pravde i razvoja (AKP).
Članovi AKP-a u Washingtonu su smatrani onom vrstom islamista koji su dobri poslovni partneri Zapada. Poznato je da je Erdoğan s Obamom imao prijateljske odnose, a američki mediji su slavili Davutoğlua zbog njegove diplomatske mudrosti.
Deset godina kasnije, čini se da je Turska odustala od ovog pristupa. Grubo rečeno, čini se da je od politike nesukobljavanja prešla na politiku sukobljavanja sa svima, a to je otišlo tako daleko da je u nekim slučajevima Turska upotrijebila i vojnu silu.
Ima nekoliko presudnih događaja koji su bitni za razumijevanje ovog zaokreta Turske i njenog zauzimanja agresivnijeg pristupa. Jedan od njih je Arapsko proljeće, u koje je Turska uložila značajan vanjskopolitički kapital kako bi podržala demokratske islamističke stranke u regiji, ali se na kraju nije imala čime pohvaliti. U Siriji se pokazalo da je svrgavanje predsjednika Bashara al-Assada teže ostvariv cilj nego se prvobitno mislilo, a građanski rat koji je uslijedio za posljedicu je imao izbjeglički val pri čemu je Turska prihvatila više izbjeglica nego bilo koja druga država na svijetu. Erdoğan je sada više-manje odustao od ideje o promjeni režima u Siriji, a tu ideju je sada zamijenilo isticanje sigurnosti granice i obuzdavanje Kurda. Čini se da se turska vanjska politika od Arapskog proljeća naovamo vodi na osnovu jednako ambicioznog ali manje idealistički nastrojenog koncepta baziranog na sigurnosnim interesima zemlje.
“Turci misle da vanjski svijet ugrožava temeljne interese Turske. Smatraju da su pod opsadom stranih aktera. Zaključak koji proizlazi iz takvog gledanja na situaciju je da Turskoj treba jak režim i snažan vođa”, kaže Sinan Ülgen, predsjednik Centra za ekonomiju i vanjskopolitičke studije u Istanbulu. “Tvrdnje koje se sada potenciraju vrlo su nalik krilatici ‘Making Turkey Great Again’. Turska postaje regionalni ili čak globalni akter. Ovo je razbuktalo maštu turskog biračkog tijela.”
U 2015. godini desio se još jedan ključni trenutak kada je AKP pretrpio neočekivani gubitak na izborima, izgubivši većinu jer je prokurdska Narodna demokratska stranka (HDP) dobila veliku podršku. Erdoğan je prekinuo mirovne pregovore koje je u to vrijeme vodio s kurdskim separatistima u nastojanju da, kako su to mnogi protumačili, osigura što manju podršku HDP-u. Razočaravajući rezultat takođe je gurnuo vladajuću stranku u savez s krajnje desničarskom nacionalističkom strankom. Taj savez je bar djelomično odgovoran za Erdoğanov zaokret prema militarističkoj vanjskoj politici i njegove sukobe sa vladama zapadnih zemalja.
Nakon toga je uslijedio neuspjeli pokušaj državnog udara 2016. godine, za koji je Erdoğan optužio pristalice Fethullaha Gülena iz Amerike i iskoristio to kao izgovor da se obruši na one koju su ga u Turskoj kritikovali, kao i da okrivi one koje percipira kao svoje strane protivnike, uključujući i SAD. Ove sedmice sud je upravo donio presudu kojom je turskog zaposlenika u Američkom konzulatu osudio na zatvorsku kaznu na osnovu optužbi da je pomogao državni udar. To je doprinijelo stvaranju utiska o postojanju vanjske prijetnje, što je korisno za daljnju konsolidaciju moći.
Gönül Tol, direktorica programa za Tursku pri Istitutu za Bliski Istok, izražava sumnju da će ovaj novi Erdoğanov militarizam trajati vječno. “Postoji toliko istinskih problema s kojima se suočava turski narod, od ekonomskog pada do porasta broja oboljelih od covida, tako da smatram da će korištenje vanjske politike za jačanje podrške i mobiliziranje baze za Erdoğana vremenom imati sve manje efekta”, tvrdi ona.
Stav turske vlade, koji podrazumijeva rješavanje problema ekonomskog pada u Turskoj dok istovremeno u inostranstvu pokušava projicirati moć, sličan je stavu turskog rivala s druge strane Crnog mora, Rusije. Rusko-turski odnos je složen. U većini sukoba Ankara i Moskva podržavaju suprotne strane, a baš ove sedmice u ruskim zračnim napadima stradale su na destine boraca u Siriji koje Turska podržava. No, unatoč nekim zastrašujućim situacijama koje su se dešavale tokom niza godina, Turska i Rusija su bar zadržale odnos u kom postoji međusobna komunikacija, uključujući i komunikaciju koja je postojala i tokom nedavnih borbi u Nagorno-Karabahu. Čini se da je Erdoğan takođe naučio nekoliko lekcija od Vladimira Putina kada je riječ o hvalisanju turskim “mišićima” u inostranstvu.
I jedna i druga zemlja u perspektivi žele biti supersile, ali im je budžet ograničen. Bez financijskih ili vojnih resursa kakve na raspolaganju imaju SAD-a ili Kina, oni su primorani birati svoje bitke. Baš kao što je Putin iskoristio aneksiju Krima 2014. godine kako bi osigurao podršku u vrijeme kad je ruska ekonomija bila poljuljana, tako je i Erdogan iskoristio intervenciju protiv kurdskih pobunjenika u Siriji, što se pokazalo kao izuzetno popularan potez u Turskoj. Obojica su osigurala manje troškove angažovanjem plaćenika umjesto regularnih vojnih snaga: u ruskom slučaju radi se o privatnoj zaštitarskoj firmi Wagner Group, a u slučaju Turske o očajnim sirijskim pobunjenicima.
I jedna i druga zemlja imaju kontradiktorne odnose s Trumpovom administracijom: američki predsjednik ne štedi riječi hvale kada govori i o Putinu i o Erdoğanu, a hvali se i svojim prijateljskim odnosima s njima čak i kada njegova admistracija uvodi sankcije protiv vlada tih država.
Trenutni stav SAD-a na Bliskom istoku, ili radije nepostojanje čvrstog stava, može biti još jedan razlog za ovaj avanturizam koji Turska odnedavno pokazuje. “Erdoğan i njegov krug ljudi vole Trumpa”, kaže Tol. “Ali, kada ljudi u Turskoj sagledaju sve gluposti koje se dešavaju u Washingtonu, stanje koje vide ide u prilog tvrdnji da su SAD sila čija je moć u opadanju i zemlja koja nije u stanju da se organizira, te da stoga Turska mora samostalno djelovati.”
Bidenova administracija mogla bi imati praktičniji pristup, ali baš kao što se Obamina administracija često činila zbunjenom jer je Rusija vrlo vješto uspijevala projicirati svoju vlastitu moć u inostranstvu, bez obzira na izuzetno teško stanje u državi, moguće je da se s većim pritiskom neće puno postići. Erdoğan je Tursku pretvorio u kvazi-velesilu uz minimalne troškove i s minimalnim političkim rizikom. Vjerojatno će to tako ostati još izvjesno vrijeme.