“Strah je ubica uma.” To je poznati citat iz klasika naučne fantastike, romana Dina (eng. Dune). S psihološkog aspekta, u tome ima dosta istine. Živimo u svijetu koji je opterečen strahom, svijetu koji se suočava s naglim usponom autoritarnih režima, bori se s modernom zdravstvenom pošasti i s epidemijom ekonomske nejednakosti i nesigurnosti, te kaskadno napreduje u pravcu klimatske katastrofe. Naš razum nam je potrebniji nego ikad.
Strah i bol spadaju među najpouzdanije instrumente u arsenalu ambicioznog autokrate. Oni su napadačke trupe koje guše nemire, uspijevajući da odbiju sve osim prigovora njegovih najupornijih protivnika. Da bismo u potpunosti iskoristili okončanje vlasti Trumpove administracije i šansu koju sada imamo da razoružamo autokratiju, moramo ispitati unutarnje psihološke mehanizme politike straha. To će nam omogućiti da demistificiramo i razoružamo one koji pribjegavaju fašističkim metodama sijanja straha, i da bolje razumijemo kako bol, koju ljudi širom svijeta proživljavaju tokom pandemije, pretvoriti u politiku empatije koja konačno može ostvariti neispunjena obećanja istinske demokratije.
Psihologija straha
Strah nas pretvara u introverte sumnjičave prema svemu. Sužava nam fokus. Usmjerava našu pažnju ka unutrašnjem preživljavanju i čini nas svjesnijim sebe. Strahovi mogu biti izuzetno socijalno motivirani: strah da ćemo se osramotiti, strah da ćemo se postidjeti nečega što smo učinili, strah od izrugivanja, strah od ostrakizma i strah da ćemo razočarati naše najdraže i naše prijatelje – svi ovi strahovi zasnivaju se na načinu na koji nas drugi vide, a isto vrijedi i za naše strahove da ćemo izgubiti ono što imamo, da ćemo zaostati za drugima, da ćemo biti nečija žrtva ili da ćemo nešto propustiti. Uprkos nesumnjivo socijalnoj prirodi ovih strahova, oni nas dovode u položaj u kojem postajemo vrlo svjesni sebe, a druge ljude doživljavamo prvenstveno kao prijetnju, a onda i kao potencijalne uzroke našeg poniženja ili nešto još gore.
Strah koji osjećamo ukoliko postoji mogućnost da ćemo pretrpjeti fizičku bol nije socijalno motiviran, čak i ako nas usmjeravaju da druge ljude gledamo kao moguće uzroke opasnosti ili bola. Naprotiv, radi se o prvenstveno biološki zasnovanom strahu zbog kojeg postajemo bolno svjesni krhkosti našeg tijela. Politika uveliko počiva na pitanjima koja su psihološke naravi, a kada uđemo u domen psihologije – tu najvažniju ulogu igra percepcija. Tu je manje bitno da li se radi o istinskim prijetnjama ili samo o tome da ih mi doživljavamo kao istinske prijetnje. Percepcija o postojanju prijetnje pokreće ljude na reakciju kojom su spremni na borbu ili bijeg; okreće ljude jedne protiv drugih i podstiče ih da tragaju za neprijateljima.
Carl Schmitt, nacista čije su teorije i dalje prilično prisutne na angloameričkim katedrama političkih nauka, smatrao je da se suštinske političke razlike zasnivaju na podjeli na “prijatelje” i “neprijatelje”. Schmittov nacizam nije bio slučajnost. Način razmišljanja gdje na stvari gledamo kroz prizmu “mi protiv njih”, odnosno prijatelja i neprijatelja, predstavlja jedan oblik katastrofalnog načina razmišljanja, a fašisti – stari i novi – žude za katastrofama.
Kada su Sjedinjene Američke Države tek počinjale svoj rat protiv terorizma, George W. Bush je, bukvalno slijedeći Schmittovu misao, izjavio: “U borbi protiv terorizma možete biti s nama ili protiv nas.” Trumpova administracija je na sličan način pokušala demonizirati Kinu i koristila je ovaj način razmišljanja “mi ili oni” kako bi stanovnike imaginarne “tihe većine” iz ruralnih i područja i predgrađa srednje Amerike okrenula protiv mainstream medija i urbanih liberala. U većem dijelu Evrope nacionalisti huškaju stanovništvo protiv migranata i pokušavaju podsticati emocije koje idu u pravcu islamofobije, homofobije, antisemitizma ili su usmjerene protiv romske populacije.
Plemenska pripadnost sužava viziju, potičući ograničeno i binarno procjenjivanje koje u startu odbacuje nove mogućnosti i isključuju korisne alternative. Ona svodi percepciju stvarnosti na samo jednu dimenziju, a ovaj pojednostavljen način razmišljanja umrtvljava analitičko promišljanje stvari. Ovo umrtvljavanje analitičkog promišljanja sve je očiglednije na društvenim mrežama i u načinu na koji mainstream mediji izvještavaju o političkim zbivanjima – doima se da su jedini mogući politički identiteti demokratski ili republikanski (ili identiteti bilo koje glavne političke stranke u nekoj zemlji). Očekivanja i etiketiranje uslovljavaju društvenu stvarnost. Kada nekoga kategorizirate kao nepouzdanog ili ga proglasite neprijateljem veća je vjerovatnoća da će on zauzeti neprijateljski stav prema vama. Sumnja rađa sumnju. Nepovjerenje često stvara još više nepovjerenja pa ubrzano vodi ka neprijateljstvu i problemima.
U situacijama u kojima smo izmanipulirani do te mjere da svoje sugrađane smatramo prijetnjom, kao što je to Trumpova administracija radila četiri godine sa migrantima, Latinoamerikancima, muslimanima i ljevičarima, ljudi postaju lak plijen svojih diktatora. Kad potaknete strahove oni stvaraju nepovjerenje koje djeluje tako da uništava spremnost na dobročinstvo i međusobnu solidarnost. To onda pojačava osjećaj usamljenosti. Destabilizirajući osjećaj usamljenosti, zajedno sa strahom od odbijanja, može voditi ka nespremnosti da se prevaziđu barijere i steknu prijatelji, stvarajući začarani krug u kojem socijalno povjerenje sve više slabi, a anomija sve više jača. Usamljenost i izolacija mogu poremetiti naš način razmišljanja, voditi ka rasplinjavanju našeg razumnog poimanja stvari i uzrokovati pojavljivanje poriva koji nas tjera da pronađemo zajednicu kojoj pripadamo bez obzira šta je ta zajednica, čak i ako se radi o iskrivljenom i lažnom obećanju fašista o zajednici zasnovanoj na ksenofobičnim, rasističkim, seksističkim, antisemitskim i homofobnim pokušajima definiranja onoga što u tom slučaju znači “mi”. Puč koji se desio 6. januara je to izuzetno dobro pokazao, kao i sve veća popularnost QAnona, teorija zavjere antivaksera, kao i sve prisutnije teorije zavjere općenito.
Težnja za kontrolom
U zemljama u kojim vladaju autoritarni režimi ili u zemljama koje idu u autoritarnom smjeru, opstanak pojedinca često podrazumijeva nepostavljanje nikakvih pitanja. Spriječiti odmazdu protiv sebe ili svoje porodice uglavnom podrazumijeva povlačenje iz sfere javnog djelovanja i nastojanje da se na sebe nepotrebno ne skreće pažnja organa vlasti. Prema teoriji upravljanja strahom od terora, podsjećanje na smrtnost ljude tjera ka desničarskim opcijama. Strah ljude dovodi u stanje da razmišljaju samo na nivou prvobitnog instinkta kad postaju spremni zauzeti stavove koji su im ranije bili nezamislivi.
U trenutku istinskog straha – straha od budućnosti, neizvjesnosti ili neuspjeha – skloni smo projicirati svoju nelagodu na svaki budući trenutak o kojem razmišljamo, zatvarajući se u način razmišljanja u kojem sami sebe poražavamo i sami sebe ugrožavamo, a to nas čini ranjivijim i spremnijim da prihvatimo ulagivanja autoritarnih lidera koji obećavaju sigurnost, red i nove mogućnosti koje nam oni nude u opasnom svijetu.
Istorija političke teorije potvrđuje da autoritarnost postaje privlačna u okolnostima u kojima doživljavamo gubitak kontrole. Thomas Hobbes, Han Feizi i Niccolò Machiavelli su živjeli ili odrasli u burnim vremenima, a svaki od njih zagovarao je oštre autoritarne i na strahu utemeljene metode društvene discipline: Hobbes sa tiranskim Levijatanom, Han Feizi sa strogim legalističkim metodama kažnjavanja i moćnim carom, i Machiavelli sa svojom zloglasnom mudrošću “da je bolje da te se boje nego da te vole“.
Tukidid i Aristotel nisu zagovarali autoritarnost, ali Tukididova Istorija i Aristotelova Politika pokazuju da tiranije doživljavaju uspon u vremenima koja su opterećena političkim i ekonomskim problemima. Kao što danas vidimo u slučaju Viktora Orbana u Mađarskoj, Stranke zakona i pravde u Poljskoj, Narendra Modija u Indiji, Zlatne zore u Grčkoj, Marine Le Pen u Francuskoj, Donalda Trumpa u Sjedinjenim Američkim Državama i Erdoğana u Turskoj, a nabrojali smo samo neke primjere, sukobi i društvena nestabilnost dovode na vlast autoritarne lidere: ova lista se lijepo uklapa u borilačku paradigmu koja privilegira snagu, rat i muškost. Nestabilnost podstiče rasne, vjerske, kulturne i seksualne podjele unutar društva, omogućavajući uspjeh strategije „zavadi pa vladaj“.
Od socijalne ugroženosti do jedinstva
Međutim, bol i strah mogu potaknuti i pozitivnu politiku koja nas ujedinjuje. Ljudi često trpe u tišini, živeći izolirano i pribjegavajući samooptuživanju. Sebe krive za svoju muku. Iako se čini da je bol jedan od najdubljih ličnih fenomena, moguće ga je artikulirati. Možemo zamisliti bol koju proživljavaju drugi ljudi, posebno ako je akutna i ako se s njima lako možemo poistovijetiti jer iz nekog razloga podsjećaju na nas.
Naša sposobnost empatije nije savršena, ali je suštinska: zrcalni neuroni predstavljaju biološki simbol koji pokazuje koliko je duboka empatija koju osjećamo. Kad ljudi pričaju potresne priče, lakše suosjećamo s njima. A iskustva bola i straha su univerzalna. Borba za samoodržanje također može motivirati ljude na uzajamnu pomoć, kao što smo vidjeli u Sjedinjenim Američkim Državama i širom svijeta tijekom pandemije covida-19, i kao što redovno vidimo nesebičnu podršku običnih ljudi nakon bilo koje prirodne katastrofe.
Ljevičarsko nastojanje da se podigne nivo svijesti kod ljudi ovo nastoji okrenuti u svoju korist. U procesu iznošenja svoje boli u javnosti, dijeljenju svakodnevnih stresova i problema u nekoj grupi, ljudi dolaze do spoznaje da njihovi problemi nisu neki izolirani primjeri uzrokovani ličnim neuspjehom zbog kojeg se trebaju stidjeti i osjećati krivim. Naprotiv, radi se o događajima koji se sistematski dešavaju velikom dijelu stanovništva. To nisu slučajnosti nego je u pitanju neizbježna posljedica nepravednih sistema.
Ova spoznaja oslobađa ljude osjećaja da su nesposobni i osjećaja stida. To ih bar kratkoročno inspirira da stvaraju zajednice u kojima će jedni drugima bol ublažiti prijateljstvom, drugarstvom i pomažući jedni drugima. U idealnom svijetu, ovo dugoročno motivira ljude da se ujedine kako bi u potpunosti eliminirali svoje ekonomske i socijalne probleme.
Jedan od najinspirativnijih aspekata predsjedničkih kampanja Bernieja Sandersa 2016. i 2020. godine bio je način na koji je ohrabrivao ljude da sa drugima podijele svoje priče. Emotivno nabijeni trenuci na njegovim mitinzima bili su upravo oni kad bi obični ljudi, često u suzama, uzeli mikrofon i ispričali svoje priče. Nekoliko hiljada ljudi ih je slušalo suosjećajući s njima. A naboj koji bi ispunio zrak bio je elektricitet solidarnosti, tišina prisutnih koji su se prepoznali u nekom dijelu priče i shvatili da su u istoj situaciji kao i govornik koji je prepričavao svoje teškoće. Omogućavanje ljudima da ispričaju svoje priče i da one budu centralna tačka mitinga bila je Berniejeva strategija za koju se svjesno opredijelio, posebno u kampanji 2020. godine. Omogućavajući ljudima da pričaju o svojim iskušenjima i nevoljama nakon čega shvataju da svi imaju slične priče, Bernie je pokušavao katalizirati formiranje nove svijesti radničke klase, koja bi bila neopterećena samokažnjavanjem i gorkim osjećajem ponosa koji sprečava ljude da traže pomoć i da se grupišu.
Bill Clinton je poznat po kampanji koju je gradio na motu “Osjećam tvoju bol”. Njegova pohvalna empatija nije rezultirala dobrom politikom, ali ideja da se dobra politika gradi na suosjećanju zasniva se na ispravnim temeljima. Bol i tuga mogu proširiti naše vidike, jačajući našu sposobnost empatije i našu maštovitost, učeći nas da budemo milostivi i popustljivi prema svima. Oni nas mogu motivirati da na strance gledamo kao na potencijalne saveznike, partnere i prijatelje, dajući nam snagu da se pokrenemo i tražimo političke promjene koje će naš život učiniti manje turobnim i manje bolnim.
Aktivizam koji se suočava s tragedijom
Tokom 1790-ih i ranih 1800-ih, grupe haićanskih robova iskoristile su bol i patnju koju su pretrpjeli dok su bili u vlasti svojih brutalnih gospodara i od njih napravile pokretačku snagu Haićanske revolucije, nakon koje su stekli slobodu i uspostavili prvu postkolonijalnu državu kojom su vladali nekadašnji robovi. U Sjedinjenim Američkim Državama, uprkos totalitarnoj brutalnosti južnjačkog režima ropstva, dogodilo se preko 250 pobuna u kojima je bilo više od deset učesnika, uključujući i slavnu pobunu Nata Turnera. Početkom 20. stoljeća, u New Yorku i SAD-u, tragedija izazvana požarom u tvornici Triangle Shirtwaist, 1911. godine, rezultirala je nezadovoljstvom javnosti i organiziranjem aktivnosti koje su dovele do velikih reformi zakona o radu.
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, žrtve nasilnih poteza državnog i korporacijskog establišmenta usmjerenih protiv sindikalnih organizacija ojačale su odlučnost da se u SAD-u i širom svijeta formiraju sindikati. Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća pokret za građanska prava, pod vodstvom Jima Crowa, uspio je neizmjerne patnje Afroamerikanaca pretvoriti u zajedničke, kontinuirane napore nepokolebljivih članova pokreta, rezultirajući prisilnom desegregacijom, zaštitom građanskih prava i zaštitom prava glasa, uprkos razbješnjeloj opoziciji i skepticizmu javnosti.
Tokom najmračnijih dana Prljavog rata argentinske vojne diktature, 1977. godine, grupa od 14 hrabrih majki koje su izgubile djecu zbog režimskih čestih “nestanaka” studenata i političkih protivnika, započela je marširanje ispred predsjedničke palate tražeći odgovore od vlasti. Uprkos opasnosti da i one “nestanu” ili budu ubijene (što se zaista i desilo u slučaju nekih od vođa ove grupe), Las Madres de La Plaza de Mayo su se dalje borile za pravdu. Svoju agoniju su pretvorile u odlučan zahtjev i pozivanje na odgovornost. Njihov broj je rastao, kao i podrška koju su dobile od javnosti, a nakon više od 2.000 marševa, na sud je izvedeno 1.000 pripadnika vojne diktature, pri čemu su donesene sudske presude protiv njih 700. U El Salvadoru i Meksiku majke su formirale slične grupe, uključujući i Madres Activistas de Xalapa, koje su i danas aktivne u meksičkoj državi Veracruz tražeći pravdu za svoju djecu – koju je svojom šutnjom “progutala” pravosudna birokracija – i zahtijevajući obuhvatnije pravosudne reforme.
Danas se u Indiji poljoprivrednici, koji su pod velikim pritiskom jer nose najveći teret klimatskih promjena i ekonomske nejednakosti, hrabro bore protiv korporacijske dominacije u poljoprivredi i pokušaja protofašističkog Modijevog režima da provede privatizaciju većeg dijela indijske ekonomije. Do sada su mobilizirali stotine hiljada ljudi – i nevjerovatnih 250 miliona ljudi za jednodnevni štrajk solidarnosti 26. novembra 2020. – i osigurali neke djelimične ustupke. Ovi protesti, koji traju već mjesecima, daju nam inspirativan primjer kako se patnja može katalizirati i pretočiti u oslobodilačku politiku.
Stvaranje novog “normalnog”: društva u kojima nema tragedija
Istorija čovječanstva nudi nam nebrojene primjere udruživanja ljudi i kanalisanja njihove patnje u moćni mehanizam koji vodi ka emancipaciji društva. Tragedija i solidarnost ne idu nužno ruku pod ruku: moguće je da duboke traume izoliraju ljude, zatvore ih u tamnicu njihovog privatnog života, gdje žive sa svojom patnjom sve dok ih ona potpuno ne okameni. U ovakvim situacijama političko i ekonomsko okruženje ima odlučujuću ulogu: tamo gdje se ljudi osjećaju nemoćno, beznadežno, gdje imaju osjećaj da se ne čuje njihov glas, gdje se osjećaju usamljeno i strahuju od ekonomskog kraha, u vrlo kratkom roku na vlast dolazi autoritarini režim. U „normalnim“ uvjetima, moderno kapitalističko društvo – u SAD-u, većem dijelu Evrope ili u zemljama u razvoju – većini ljudi ne omogućava smisleno sudjelovanje u političkom životu, skoro i ne pruža mogućnosti za razvijanje osjećaja istinske pripadnosti društvu i prisiljava radnike da se međusobno doživljavaju kao konkurenciju u nastojanju da za sebe i svoje porodice osiguraju puku egzistenciju, pri čemu žive uz stalnu prijetnju da će završiti u siromaštvu.
Stoga moramo uspostaviti novo „normalno“: društva koja potiču pozitivne, egalitarne zajednice koje štite ljude od ekonomskih problema i osjećaja nepripadnosti. Takva bi društva eliminirala strahove od siromaštva ili deložacije, gladi ili bankrota ili bolesti koji izjedaju njihove građane, eliminirala bi paralizirajući strah od kazne ukoliko na radnom mjestu kažete ono što zaista mislite ili ukoliko zagovarate bolje uslove za rad, uklonila agonizirajući osjećaj usamljenosti jer ljude oko sebe doživljavate kao konkurenciju ili prijetnju, i tugu zbog osjećaja da na političkoj sceni niko ne čuje vaše mišljenje, razriješila problem opterećenosti neimaštinom i grcanje u dugovima u društvu u kom vlada obilje.
Takva bi društva organizirala zdravstvenu zaštitu, stambeno zbrinjavanje, visokoškolsko obrazovanje, članstvo u sindikatima i zapošljavanje i utemeljila ih kao osnovna ljudska prava ili bi snažnije krenula u ostvarivanje tih javnih dobara, ukoliko su ona već prepoznata kao takva. Takva bi društva donijela niz izbornih reformi kako bi revitalizirala oslabljen politički sistem. Takva bi društva uvela opraštanje dugova, oslobađajući desetke miliona ljudi od okova dugovanja. Takva društva bi iz ruku šačice oligarha preotela kontrolu nad ekonomijom i uspostavila demokratsko planiranje, za koje postoji odgovornost prema javnosti, nad ključnim sektorima kao što su energetika, finansije, telekomunikacije i internet, hrana i komunalije, osiguravajući da su potrebe svih zadovoljene i da niko nema takvu ekonomsku ili političku moć koja bi mu omogućila da provodi tiraniju nad ostatkom društva.
Drugačiji svijet je moguć i od vitalnog je značaja
Sve je to moguće. Na kraju krajeva, tvorac današnjih država blagostanja širom svijeta – čak i one žalosno nepotpune države blagostanja u SAD-u – bila je radnička klasa, muškarci i žene koji su se organizirali i uspješno savladali žestoke protivnike – elite s kraja 19. stoljeća i u prvoj polovini 20. stoljeća. Danas, budući da mnogi ljudi i dalje sebe vide kao izolirane pojedince koji nisu organizirani u neke masovnije organizacije poput političkih stranaka ili sindikata, znači da bi ljevica trebala koristiti Berniejevu tehniku i jačati glas običnih ljudi, a njihove priče u svakoj prilici stavljati u prvi plan: u raspravama u okviru držanih zakonodavnih organa, u TV emisijama i na društvenim mrežama, na skupovima, mitinzima i događajima kada njihovi organizatori idu od vrata do vrata tokom predizborne kampanje.
Što ljudi budu svjesniji da niko ne mora preživjeti nesreću ili strahovati od neke nesreće sam, više će se ujedinjavati. A onda će se u kratkom roku pojaviti s novim zahtjevima i s novom političkom svijesti radničke klase, kao i s vjerom u našu sposobnost da zajednički djelujemo kako bi transformirali sisteme koji proizvode toliki broj nesretnih priča.
Kao što je Hannah Arendt dala jezivo upozenje u svom klasiku i analizi iz 1950. godine “Porijeklo totalitarizma”: „Totalitarna rješenja mogu vrlo lako preživjeti pad totalitarnih režima u obliku snažnih iskušenja koja će se pojavljivati svaki put kad se učini da je političku, socijalnu ili ekonomsku jad i bijedu nemoguće ublažiti na način dostojan čovjeka“. Da bismo cijepili naš svijet protiv bauka fašizma i da bismo politiku utemeljenu na strahovima ostavili iza sebe poput nekog konstrukta koji pripada prošlosti, druga politička i ekonomska revolucija – ona koja koristi ponovno otkriveni osjećaj radničke klase da ima sposobnost da revitalizira demokratiju u 21. stoljeću, zaustavi klimatske promjene koje su izmakle kontroli i za sve osigura životni standard dostojan čovjeka – naša je jedina nada.