Za Chucka Klostermana, autora Devedesetih (2022), govoriti o dekadi stisnutoj između pada Berlinskog zida i napada na njujorške Blizance isto je što i otputovati u neobični svijet gdje Prijatelji dominiraju malim ekranima, Titanik probija sve rekorde gledanosti, Michael Jordan posvećuje osamnaest mjeseci života igranju bejzbola, David Foster Wallace predstavlja veliku književnu nadu, a internet nije ništa drugo do halucinacija za prosječnog građanina: “Nije bilo viralnih priča ni trendovanja. Svijet je bio ogroman. Mogao si biti mala osoba s malim mislima. Imati stav nije bio imperativ i nikom nije bilo važno da li ga imaš ili ne. Mogućnost da budeš sam bila je realna, čak i usred mase.”
Devedesete nisu baš nova tema za Klostermana, koji se prihvatio misije da u svojih dvanaest knjiga identificira široki spektar reperkusija izazvanih konzumiranjem pop kulture. U intervjuu ovaj analitičar kulture kontrastira recentnu stvarnost s tim godinama, kada je indiferentnost prema mijenjanju svijeta smatrana vrlinom, a ne smrtnim grijehom.
Najčešća odrednica za opisivanje generacije koja je devedesetih zagazila u odraslu dob je apatija. Da li je takozvana generacija X zaista bila tako apatična?
Klosterman: Središnji aspekt te generacije bila je mogućnost da ne vrši uticaj na ostatak svijeta. Nije ih zanimalo da budu percipirani kao protagonisti promjene, i to ne samo da je bilo prihvatljivo nego se skoro pretvorilo u atribut. Kada ljudi srednje dobi pokazuju nostalgiju prema devedesetim, uglavnom žele reći da im nedostaje epoha u kojoj se nisu osjećali obaveznim da iznose mišljenje, niti da osjećaju tjeskobu razbijajući glavu o tome da li će to mišljenje ostali smatrati ispravnim. Ne iznenađuje da se generaciji X pripisuje protivljenje obavezama. Da li je to dobro ili loše? Ne znam. Zavisi od toga koliko ti smeta to što te smatraju indolentnim. Radi se o pitanju lične prirode. Za mnoge je to oslobađajuće. Za jednog milenijalca, naprotiv, jadno je kada se neko pokaže nezainteresiranim za mijenjanje svijeta.
Ta indolentnost ne potiče od nedostatka samopoštovanja. Iksovci su sebe doživljavali kao generaciju bez roka trajanja, prije svega kad je riječ o validnosti njihove kulture.
Klosterman: Bila je to prva generacija koja je službeno prenijela svoju adolescenciju u odraslu dob. Sedamdesetih, osoba s više od četrdeset godina koja se zanimala za Marca Bolana ili Kiss bila je u očima drugih infantilna ili nepouzdana. Čim se vjenčaš i dobiješ djecu, raskrstiš s popularnom kulturom gotovo po nalogu. Ta dinamika je počela da se mijenja koncem osamdesetih. Za razliku od ranijih generacija, iksovci su nastavili da konzumiraju popularnu kulturu. Razlika između visoke i niske kulture počela je da iščezava devedesetih: popularni izričaji koji su smatrani minornim odjednom su postali poticaj za kulturalne eseje ili su se natjecali za glavne nagrade na prestižnim festivalima. Danas nije čudno ako osoba mojih godina sluša istu muziku kao i adolescent. Kad izlazim u park sa svojom djecom i provodim vrijeme s drugim roditeljima, skoro svi se odijevamo kao da nam je i dalje dvadeset. Prije, kada bi ljudi prešli određenu dob, oblačili bi se kao odrasli. Osjećam se udobno u šorcu i majici kratkih rukava, mada priznajem da bi se moglo raspravljati, s određenim pravom, o tome da to ponašanje otkriva moj otpor prema zrelijem povezivanju sa svijetom.
Otud resantiman mladih naraštaja prema starijim. Sigurno nije lako nekom adolescentu kad ode na Coachellu i naleti na roditelje koji uglas pjevaju neku pjesmu.
Klosterman: U knjizi se referiram na preminulog postpunk filozofa Marka Fishera i ideju o polaganom otkazivanju budućnosti. Coachella je u početku bila festival novih bendova usmjeren na mladu publiku. Kako prolazi vrijeme, ta ista izvorna publika nastavlja dolaziti na festival. Opšti utisak je da muzičari s najposjećenijim koncertima pripadaju generacijama starijim od mlade publike na koju je Coachella navodno fokusirana. Specifičnost koja vezuje neki izričaj za datu epohu izgleda da je nestala. Uglavljeni smo u jedan kulturalni kontinuum u kojem ništa ne iščezava u potpunosti. Sve se može vratiti u svakom trenu. Ironija međugeneracijskih ratova je u tome da oba tabora teže upadanju u apsurd. Stariji vole misliti kako su mladi ljenji i slabiji, ne uzimajući u obzir da bi jedan od pokazatelja za mjerenje uspjeha njihove generacije trebao biti način kako su doprinijeli tome da njihova djeca računaju na perspektivniju budućnost. Nove generacije trebaju imati bolji kvalitet života od prethodnih. Naprotiv, nešto je definitivno krenulo po zlu.
Jedna od karakteristika koje su definirale devedesete bila je tjeskoba usljed bojazni da se “ne prodaš” sistemu. Kurt Cobain, amblematski muzičar te decenije, na kraju se ubio pred tom dilemom.
Klosterman: Opsesija “neprodavanjem” bila je iracionalna. Indiferentnost nije bila samo validna opcija nego i medalja koja je služila da ovjeri tvoj integritet. Najgore što si mogao učiniti devedesetih je priznati da ti je cilj promijeniti nešto, jer da bi nešto promijenio, potrebni su ti popularnost i priznanje, što implicira da si spreman da “se prodaš”. Čin “prodaje” nije se svodio na to da se prostituišeš za novac, već da prihvatiš da ti je neophodno odobravanje drugih.
Danas svi očekuju da se prodaš. Umjetnički integritet više nije u zavadi s komercijalnom isplativošću. Naprotiv: “prodati se” na najučinkovitiji mogući način je umjetnost sama po sebi. Javnost smatra djetinjastim umjetnika nesposobnog da osobnu ekspresiju preplete s ekonomskim uspjehom. Postavlja se pitanje koliko takvi postupci definišu estetski kvalitet umjetnosti koja se stvara. Koncept “samoprodaje” takođe je prestao biti toksičan zato što su brendovi znalački asimilirali vrijednosti prirođene mladalačkoj kulturi. Devedesetih su se brendovi doživljavali kao vlasništvo korporacija, a ta sfera je predstavljala konzervativne i reakcionarne vrijednosti. Ako bi umjetnik pristao da korporacija kupi njegov imidž, bilo je to po cijenu da ga se okvalifikuje kao osobu lišenu integriteta. Danas brendovi promoviraju vrijednosti kao što su raznolikost, inkluzija i održivost. Korporativni diskurs, barem na papiru, nije daleko od agende progresivaca koja definiše kulturu. Koliko je u tome iskrenosti? To je za jednu drugu debatu. Integritet više ne zavisi od onog što smo spremni učiniti zarad komercijalnog uspjeha, već od podrške vrijednostima koje mediji i javnost smatraju idealima dostojnim prihvatanja. Sva žudnja za komercijalizacijom, ma koliko mahnita i neumjerena bila, zavrijediće oproštaj ukoliko brend i umjetnik prigrle politički korektne vrijednosti koje čine aktualnu kulturu.
Mnoge osobe koje su odrasle u devedesetim – i koje su sebe vidjele kao progresivce, s pravom ili ne – ljuti su kad ih nove generacije nazivaju konzervativnim.
Klosterman: Uza sve uzmake i odstupanja, istorija napreduje priklanjajući se ljevici. Ono što se danas smatra progresivnim biće nadmašeno u budućnosti. Lûk istorije je na strani progresivnih. Jedini način kako neka osoba s ljevice može izbjeći problem koji pominješ jeste da preduhitri tu tendenciju. To je neugodna pozicija: individue koje su vjerovale da su na čelu promjena drugi, mlađi članovi njihovog plemena odjednom počinju smatrati konzervativnim. Obuzima ih strah da će ih kultura ostaviti na zaleđu, i to izaziva frustraciju. Konzervativna osoba, međutim, može ostati statična ne strahujući od kritike svoje zajednice. Veći broj desničara s ponosom prihvata tu nepromjenjivost, koju povezuju s osjećajem identiteta. Takođe je tačno da je osobi mlađoj od trideset godina lakše biti radikal nego nekom pedesetogodišnjaku. Kada nemaš šta izgubiti – kuću, porodicu, karijeru – ništa te ne košta da budeš provokativan i postavljaš apsolutne zahtjeve.
Pojedini intelektualci predviđali su da će zapadna društva doživjeti slobodarski i hedonistički zaokret nakon pandemije, prije svega među mlađim stanovništvom. To izgleda nije slučaj.
Klosterman: Ko god nastoji da predskaže smjer kulture osuđen je na propast. To je neizbježno. Mjesec dana poslije napada na Blizance mnogi su mislili da će pop kultura umrijeti ili će se barem duboko preobraziti, pošto će ozbiljnost situacije primorati društvo da razmišlja o robi koja nije tako potrošna. To se nije desilo. Upravo suprotno: popularna kultura je postala banalnija i podložnija zaboravu. Predviđanje iz onog što nazivam “iluzijom sadašnjeg trenutka” ne postiže veliku tačnost, upravo zbog toga što taj trenutak postaje jasan tek u budućnosti. A budućnost nikad ne stiže u potpunosti. Primjer: pomalo mi je smiješno kad čitam analitičare koji nas uvjeravaju da se nalazimo u “poznom kapitalizmu”. Po čemu zaključujemo da je pozni? Na kojim nalazima zasnivamo tu tvrdnju? Jednostavno nema načina da to saznamo.
Pišeš o devedesetima, ali u 2022. godini. Prošlost se mijenja kada je gledaš iz budućnosti.
Klosterman: Cilj te knjige nije bio da govorim o devedesetima iz aktualne perspektive, nego kako ih percipiramo u današnjem momentu. Pretpostavljam da bi se druge moje knjige Sex, drugs, and cocoa puffs: A low culture manifesto i Eating the dinosaur mogle smatrati refleksijom o devedesetim, ali razlika je u tome što sam kroz ta djela nastojao da argumentiram značenje opisanih događaja u odnosu na moje lično iskustvo. U ovoj knjizi, naprotiv, pokušao sam da se emocionalno distanciram od opisanog i preispitam kako smo doživjeli ta zbivanja u to doba. Svako malo pojavljuje se sve više razmišljanja o devedesetim i zasigurno ćemo ih vidjeti još više u budućnosti. Ono što se dogodilo većina će tretirati iz neke osobnije perspektive. Interes se neće usredrediti na to da se opiše značaj opštih referenci, nego da se revaloriziraju manje poznate ličnosti. Buduće analize više će govoriti o bendovima poput Bikini Killa nego o Nirvani. Tako se dešava sa svim decenijama kako ih ostavljamo za sobom: izobličavamo prošlost kako bismo izrazili neko osobno mišljenje. Ja sam s ovim tekstom htio napraviti nešto bliže standardu. Znam da “standard” nije atraktivna oznaka za opisivanje nekog djela, ali, iskreno, nisam htio napisati još jednu zbirku eseja o ličnim opsesijama.
Pa ipak, sama činjenica da si napravio odabir glavnih zbivanja već predstavlja vježbu iz zauzimanja stava, osobnu selekciju događaja.
Klosterman: Sumnjam da postoji neko ko se nakon čitanja neće osjetiti razočaranim jer sam izostavio neko iskustvo koje je za njega bilo značajno u toj epohi. Samo na polju muzike, nisam pisao o bezbroj stvari: britpopu, Riot grrrlu, elektronskoj sceni itd. Suprotno tome, Nirvana, Tupac i Eminem detaljno su izanalizirani. Da sam pokušao uvrstiti još toga, knjiga bi bila isključivo o muzici, a ne o panoramskoj viziji koju sam sebi zacrtao u startu.
Esej o pop kulturi zamišljen da bude objavljen u formatu knjige je nešto jako tipično za devedesete. Ta ironija mora da ti je prošla kroz glavu. Sama ideja kulturalnog kritičara se doima anahronom.
Klosterman: David Halberman je napisao knjigu pod naslovom Pedesete. Ima više knjiga o šezdesetim i sedamdesetim. Teško mi se sjetiti neke o osamdesetim. Pretpostavljam da će se u dogledno vrijeme objaviti još knjiga o devedesetim, ali ne znam koliko će ih izaći o decenijama ovog stoljeća. Možda više ne poimamo specifičnost vremena po decenijskoj skali. Što se tiče kulturalnih kritičara, uopšte se ne slažem s tobom. Mislim da je neko poput Wesleyja Morrisa, koji je dvaput dobio Pullitzerovu nagradu, važan kulturalni kritičar koji će steći još veće priznanje u godinama koje dolaze. Mnogi figuru Emily Nussbaum, tv-analitičarke New Yorkera, vide na sličan način kako je naša generacija percipirala Pauline Kael. Poanta nije u tome da je pop kulturalna kritika nestala, nego da je sada integrisana u sve forme pomoću kojih interpretiramo stvarnost. Dovoljno je primijetiti način kako mediji pokrivaju politiku da bismo konstatovali da je sada sve pop. Ideja da je kod nekog političara najvažnija njegova politika je irelevantna. Ličnost poput Alexandrije Ocasio Cortez je pop figura. Isto i Donald Trump.
Čak ih i pojedini mediji prikazuju kao superheroje i supernegativce. Politika viđena kao Marvelovi ili DC stripovi.
Klosterman: Upravo. Ljudi su, po svoj prilici, sposobni samo da razumiju svijet u tim okvirima. Čak i odnos koji običan čovjek gaji prema nekome poput Bernieja Sandersa ostvaruje se preko mimova ili skeča iz Saturday Night Livea. Publika je svjesnija Sandersove dobi ili osobnosti nego njegovih ideja. Očigledno, društvene mreže su odigrale važnu ulogu u tom redukcionizmu. Ovo je problem: na Facebooku, Twitteru ili Tik Toku možeš izraziti samo jednu ideju po objavi. Ili dvije maksimalno. Možda ova metafora nije najbolje objašnjenje, ali to je kao da po stepenu težine porediš pisanje vica i komedije. Možda te dobar vic može više nasmijati od komedije, ali radi se o samo jednoj ideji. Dobra komedija se, s druge strane, može nositi s nekoliko ideja na kompleksan i zanimljiv način.
Ta pop uproštenost doima se opasnom u godini 2022, ali nekoliko kritičara, uključujući tebe, predlagali su devedesetih da se riješimo svih predrasuda prema pop kulturi i svesrdno je zagrlimo. Osjećaš li se krivim što si to učinio?
Klosterman: U to doba sam kao novinar bio fasciniran postmodernošću ili, bolje rečeno, poimanjem svijeta na postmoderan način. Predrasude prema pop fenomenima bile su evidentne u nekim kulturnim krugovima, i mnogi od nas su mislili da je biti postmoderan zabavno i bezopasno. Znao sam da se kultura ubrzava i da će dosegnuti određenu vrstu postmodernog stadija, ali nikad nisam pomišljao da će tendencija biti tako dominantna. To je svijet u kojem živimo i da, prihvatam suodgovornost.