Kontroverze o “banalnosti zla”

Može li neko činiti zlo, a da pri tome nije zla osoba? Bilo je to zagonetno pitanje na koje se fokusirala Hannah Arendt kada je 1961. godine za New Yorker izvještavala o suđenju Adolphu Eichmannu, nacističkom operativcu odgovornom za organizirano transportovanje Jevreja i pripadnika drugih naroda u razne koncentracione logore, čime je doprinosio nacističkom Konačnom rješenju.

Arendt je smatrala da je Eichmann obični, prilično nezanimljiv birokrata, koji po njenim riječima nije bio “ni izopačena ni sadistički nastojena osoba” nego “neko ko je zastrašujuće normalan”. Djelovao je bez ikakvog posebnog motiva, isključivo iz želje da zahvaljujući svom vrijednom radu napreduje u karijeri koju je gradio u okviru nacističke birokratije. Eichmann nije bio nemoralno čudovište, zaključila je u svojoj studiji ovog slučaja pod naslovom Eichmann u Jeruzalemu: Izvještaj o banalnosti zla (1963). Zlodjela je činio bez zle namjere, što se povezuje s njegovom “nepromišljenošću”, i s nepovezivanjem njegovih zločina sa stvarnošću. Eichmann “nikad nije shvatio šta je uradio” zbog “svoje nesposobnosti… da o stvarima razmišlja tako što će ih posmatrati s tuđe tačke gledišta”. Zbog nepostojanja ove specifične kognitivne sposobnosti, on je “[počinio] zločine u okolnostima u kojima je za njega bilo gotovo nemoguće znati ili osjetiti da čini [da je radio nešto što je] nešto pogrešno“.

Arendt je ove zajedničke karakteristike Eichmanna nazvala “banalnošću zla”: on nije bio zla osoba sam po sebi, nego tek jedan plitak čovjek i prilična neznalica, “stolar”, prema riječima jednog savremenog tumača Arendtove teze: bio je čovjek koji se priključio Nacističkoj stranci, u potrazi za svrhom i pravcem a ne iz nekih dubokih ideoloških uvjerenja. Prema Arendtovoj, Eichmann nas podsjeća na glavnog junaka iz romana Stranac (iz 1942. godine) Alberta Camusa, koji nasumično i prilično ležerno ubije čovjeka, ali nakon toga ne osjeća grižnju savjesti. Nije bilo posebne namjere ili očiglednog motiva za ovo nedjelo: to se jednostavno “desilo”.

Ovo nije bio prvi djelimično površan utisak koji je Ardentova imala o Eichmannu. Ona je još 1971. godine, deset godina nakon njegovog suđenja u Izraelu, napisala:

“Zaprepastila me je očigledna plitkost počinitelja [tj. Eichmanna] zbog koje je bilo nemoguće povezati njegova neosporna zlodjela s bilo kakvim dublje ukorijenjenim uvjerenjima ili motivima. Njegova zlodjela su bila monstruozna, ali počinitelj – bar onaj vrlo efikasan kojem se sada sudi – bio je sasvim običan, ni po čemu poseban čovjek bez posebnih demonskih i monstruoznih karakteristika.”

Teza o banalnosti zla našla se u središtu kontroverze. Kritičarima ove teze činilo se apsolutno neobjašnjivim da je Eichmann mogao imati ključnu ulogu u nacističkom genocidu, a da pri tome nije imao neke zle namjere. Gershom Scholem, kolega filozof (i teolog), pisao je Arendt 1963. godine da je njena teza o banalnosti zla bila naprosto slogan koji me “nije posebno impresionirao, svakako ne kao rezultat neke duboke analize”. Mary McCarthy, spisateljica i dobra prijateljica Arendt, izrazila je istinsko nerazumijevanje: “Čini mi se da zapravo želiš reći da Eichmannu nedostaju ljudske kvalitete svojstvene drugim ljudskim bićima: sposobnost razmišljanja, svjesnost – savjest. Ali, zar on onda nije jednostavno čudovište?”

Ova kontroverza još uvijek traje. Filozof Alan Wolfe u knjizi Političko zlo: šta je to i kako se protiv njega boriti (2011) kritizirao je Arendt zbog „previše psihološke analize“, odnosno zbog izbjegavanja pitanja zla koje je ona definirala kao zlo ali u ograničenom kontekstu Eichmannovog nezanimljivog bistvovanja. Wolfe je tvrdio da se Arendt previše koncentrirala na Eichmanna kao osobu, a ne na Eichmannova djela. Za njene kritičare ovo fokusiranje na Eichmannov beznačajni, banalni život čini se „apsurdnom digresijom“ u svjetlu njegovih zlodjela.

Drugi noviji kritičari dokumentirali su povijesne greške koje je napravila Arendt, zbog kojih je propustila prepoznati ozbiljnije zlo u Eichmannu, kada je tvrdila da je njegovo zlo „protivno razumskom poimanju“, kao što je Arendt pisala filozofu Karlu Jaspersu tri godine nakon suđenja. Istoričarka Deborah Lipstadt, optužena u sudskom postupku koji je pokrenuo David Irving optužujući je za klevetu zbog tvrdnji o njegovom negiranju holokausta, a u kojem je presuda donesena 2000. godine, pozvala se na dokumentaciju koju je izraelska Vlada učinila dostupnom da bi se mogla koristiti u pravnim postupcima. Tu se dokazuje, Lipstadt tvrdi u Suđenju Eichmannu (2011. godine), da je termin „banalnost“, kojim se koristila Arendt, bio pogrešan.

“Eichmannovi memoari čije je korištenje Izrael dopustio tokom mog suđenja otkrivaju koliko je Arendt pogriješila u vezi s Eichmannom. Njegovi memoari prožeti su nacističkom ideologijom… a [Eichmann] je prihvatio i zagovarao ideju rasne čistoće.”

Lipstadt nadalje tvrdi da Arendt nije objasnila zašto bi Eichmann i njegovi saradnici pokušali uništiti dokaze o počinjenim ratnim zločinima, ukoliko zaista nisu bili svjesni svojih zločina i grešaka.

U knjizi Eichmann pred Jerusalemom (iz 2014. godine) njemačka povjesničarka Bettina Stangneth otkriva njegovu drugu stranu, pored one banalne – otkriva jednog naizgled apolitičnog čovjeka koji se samo ponašao kao i bilo koji drugi “obični” birokrata fokusiran samo na vlastitu karijeru. Na osnovu audio zapisa intervjua sa Eichmannom koje je vodio nacistički novinar William Sassen, Stangneth prikazuje Eichmanna kao samozatajnog ali i agresivnog nacističkog ideologa izuzetno snažnih nacističkih uvjerenja, koji nije pokazivao znake žaljenja ili kajanja zbog uloge u Konačnom rješenju – radikalno iskvareni operativac Trećeg Reicha koji živi u prividno normalnom oklopu jednog blaziranog birokrate. Daleko od toga “da nije nimalo razmišljao”, Eichmann je razmišljao o mnogim temama – razmišljao je o genocidu koji je proveo u ime svoje obožavane Nacističke stranke. Tokom ovih audio zapisa, Eichmann priznaje dualizam poput onog dr. Jekylla i Mr. Hydea:

“Ja, ‘oprezni birokrata’, to sam ja, stvarno jesam. Ali… ovaj oprezni birokrata u sebi ima i… fanatičnog [nacističkog] ratnika, koji se bori za slobodu svoje krvi, pravo koje mi pripada rođenjem…“

Arendt je potpuno propustila ovu Eichmannovu stranu koju karakterizira radikalno zlo kada je 10 godina nakon suđenja napisala da “on nije pokazivao znake dubokih ideoloških uvjerenja ili konkretnih motiva koji su ga nagnali da čini zlodjela”. Ovo samo naglašava banalnost i pogrešnost teze o banalnosti zla. Iako Arendt nikada nije izjavila da je Eichmann bio samo nevini “kotačić” u nacističkoj birokratiji, niti je branila Eichmanna tvrdnjama da je on “samo izvršavao naređenja” – a u oba slučaja se radi o uobičajenom nerazumijevanju njenih zaključaka o Eichmannu – to i dalje ne zadovoljava njene kritičare, uključujući i Wolfea i Lipstadt.

Dakle, šta bismo trebali zaključiti o tvrdnjama Arendtove da je Eichmann (kao i drugi Nijemci) činio zlodjela iako sam nije bio zao?

Ovo pitanje ostaje zagonetka jer je Arendt propustila priliku da istraži šire značenje zla u konkretnom Eichmannovom slučaju budući da svoja proučavanja nije proširila, te je tako propustila priliku da provede obuhvatniju studiju o samoj prirodi zla. U Porijeklu totalitarizma (iz 1951. godine), objavljenom puno prije suđenja Eichmannu, Arendt je tvrdila:

“Našoj cijelokupnoj [zapadnoj] filozofskoj tradiciji svojstveno je da ne može pojmiti ideju ‘radikalnog zla’…”

Umjesto da Eichmannov slučaj iskoristi kako bi unaprijedila tradicionalno razumijevanje radikalnog zla, Arendt je odlučila da je njegovo zlo banalno, da je ono “protivno razumskom poimanju”. Primjenjujući ovaj usko legalistički i formalistički pristup suđenju – naglasila je da nema dubljih tema osim pukih pravnih činjenica za utvrđivanje Eichmannove krivnje ili nevinosti – Arendt je automatski sebe osudila na neuspjeh u smislu dubljeg promišljanja o uzrocima Eichmannovog zla.

No, u onome što je pisala prije Eichmanna u Jerusalemu, ona je zapravo zauzela suprotan stav. U Porijeklu totalitarizma, tvrdila je da je nacističko zlo bilo apsolutno i nehumano, ne plitko i neshvatljivo, metaforički prikaz samog pakla.

”Stvarnost koncentracionih logora najviše podsjeća na srednjovjekovne prizore Pakla.”

U svojim osvrtima prije suđenja Eichmannu u kojima je tvrdila da je apsolutno zlo, utjelovljeno u nacistima, pokretala bezočna i monstruozna namjera da se uništi cijelo čovječanstvo, Arendt je ponavaljala razmišljanja filozofa kao što su F.W.J. Schelling i Platon, koji se nisu ustručavali da istraže mnogo dublje i demonske aspekte zla. No, promijenila je svoje stavove nakon što je srela Eichmanna, čija je birokratska ispraznost ukazivala na nepostojanje takvih dubokih demonskih svojstava nego na postojanje jednog isključivo prozaičnog karijerizma i “nesposobnosti da se razmišlja”. U tom trenutku, njeni raniji maštovitiji stavovi o moralnom zlu padaju u drugi plan a pojavljuje se tvrdnja o “banalnosti zla”. Nadalje, Arendt je umrla 1975. godine. Da je živjela duže možda je mogla razjasniti zagonetke koje okružuju tezu o banalnosti zla koje i još uvijek zbunjuju njene kritičare. No, to nikada nećemo znati.

Stoga nam preostaje samo originalna teza onakva kakva jeste. Šta je suštinski problem koji nas ovdje zbunjuje? Utiske o Eichmannovoj birokratskoj banalnosti Arendt nikada nije uskladila s njenom ranijom žestokom svjesnošću o postojanju zla i nečovječnih poteza Trećeg Reicha. Ona je u Eichmannu vidjela funkcionera koji ni po čemu nije poseban, ali nije u njemu prepoznala i ideološki nastrojenog ratnika zla. Kako je Eichmann i njegov dosadni život mogao postojati istovremeno s tim “drugim” monstruoznim zločincem, za nju je bila zagonetka. Bez obzira na to, Arendt nikada nije pokušala umanjiti Eichmannovu krivnju, uporno ga opisujući kao ratnog zločinca, i podržala je presudu kojom ga je izraelski sud osudio na smrtnu kaznu. Iako su za nju Eichmannovi motivi bili nejasni i protivni razumskom poimanju, to se nije odnosilo i na njegova genocidna djela. U konačnici, Arendt je ipak vidjela istinski užasavajuće posljedice Eichmannovog zla.

#prevodi

Šta ne razumijemo o fašizmu
O toleranciji bolesti
Problem s filantropijom
Le Guin: O piscima i slobodi
Novi globalni ekonomski lider
Turska u sukobu sa svima
Cohenov duh u eri Trumpa
Carver: Strah 
Sartre i čudo rođenja
Zagonetna veza korone i sna
Antibiblioteka Umberta Eca
Borges, Márquez, Cortázar
Klein: Nona Flora
Žene koje su promijenile nauku
Zaid: Budućnost knjige
Daft Punk prije epiloga
Vincentovo pismo Theu
Sandomir: Flory, Flory…
Potop i klimatska katastrofa
Roth: Zombi demokratija
Kako pomoći Ujgurima
Afganistan – istine i laži
Bolničke covid statistike
Fotograf za besmrtnost
#MeToo kod Medicija

Rudari su krivi za sve
Hadžić: Veliko resetovanje
Fišer: Propaganda, drugi dio
Zlatar: Crne rupe