Prijateljstvo kojem prijeti sve veći jaz

Prije samo nekoliko godina, ovakav naslov bi vjerovatno izazvao čuđenje, jer su SAD (i često zaboravljeni Sovjetski savez) oslobodile Europu od nacističkog režima. Ovo povijesno iskustvo udarilo je temelje dugotrajnom savezništvu između Europe i SAD-a. Dakle, zašto se sada sve više produbljuje jaz između ovih starih prijatelja?

Tokom niza desetljeća, zemlje EU i SAD bile su snažni saveznici u izgradnji i jačanju sigurnosti i sistema odbrane na međunarodnom planu, u jačanju međunarodne trgovine i ekonomskog razvoja i podržavanju demokratskih vrijednosti – uključujući poštivanje međunarodno priznatih ljudskih prava i vladavine prava. Najprikladniji pristup za postizanje zajedničkih ciljeva i stvaranje „prijateljskog okruženja“ bio je osiguravanje zajedničkog razumijevanja da se svi ovi ciljevi najbolje mogu postići putem multilateralnog pristupa – ideala koji EU i dan danas nastoji održati.

U samom središtu ovog multilateralizma bila je ideja izgradnje povjerenja putem transparentnosti i uvjerenja da saradnja koristi svima – čak i ako se priznaje da se u izvjesnoj mjeri ovaj pristup može razlikovati u pojedinim zemljama i regijama.

Međutim, Europa se sve češće suočava s američkim rukovodstvom koje nastoji uništiti multilateralne sporazume u skladu sa sloganom Trumpove predizborne kampanje iz 2016. godine – “Amerika na prvom mjestu”. Čak i ako se radi o fer argumentu da SAD ne mogu same snositi odgovornost i plaćati za sigurnost svojih NATO saveznika, Sjedinjene Države ne shvataju da se dobri odnosi i međunarodni sporazumi mogu brzo urušiti i poništiti, a da obnavljanje saveza i ponovni pregovori o novim sporazumima mogu trajati izuzetno dugo pri čemu je moguće da se čak neće ni postići očekivani rezultati. Moglo bi se dogoditi upravo suprotno – slabi savezi, s jedne strane, i nijedan zaključen međunarodni ugovor, s druge – mogli bi prije dovesti do većih napetosti nego do stvaranja novih mogućnosti.

Politika maksimalnog pritiska na Iran mogla bi stoga ojačati konzervativne i reakcionarne a ne reformske snage, a jednostrano povlačenje SAD-a iz JCPOA (takozvani nuklearni sporazum s Iranom) dodatna je prijetnja uvjerenju da su međunarodni ugovori i dalje na snazi, odnosno da vrijedi princip pacta sunt servanda (lat. ugovori se trebaju poštivati). Logična posljedica je gubitak povjerenja u međunarodne sporazume.

Suspenzija Sporazuma o nuklearnim bojnim glavama srednjeg dometa (eng. INF Treaty), okončanje Sporazuma o otvorenom nebu, sankcije protiv Međunarodnog krivičnog suda (ICC), prijetnja sankcijama (u kontekstu gasovoda Sjeverni tok II) vladama ili javnim preduzećima EU, napadi na njemački izvozni suficit (posebno u automobilskoj industriji), a sada i povlačenje trećine američkih trupa stacioniranih u Njemačkoj jasno pokazuju da više nema onakvog duha saradnje i kompromisa kakav je postojao nakon Drugog svjetskog rata, a kasnije i Hladnog rata. Ovi nedavni događaji predstavljaju novu najnižu tačku u transatlantskim odnosima između EU i SAD-a, a odluka Trumpove administracije da dozvoli svojim trupama upotrebu protivpješdijskih mina – oružja koje je posebno nehumano i okrutno a bilo je ograničeno u doba Obamine administracije, od 2014. godine, s izuzetkom korejskog poluotoka – još je jedan zabrinjavajući potez kada se radi o poštivanju ljudskih života i tjelesnog integriteta.

Iako je upitno da li Njemačkoj treba ovih 9.500 američkih vojnika, u smislu njenih odbrambenih kapaciteta, budući da je napad Rusije na neku državu-članicu NATO-a ionako prilično malo vjerovatan, zapravo je nepostojanje konsultacija i razgovora između SAD-a i Njemačke ono što ukazuje na produbljivanje podjela. To jednostavno nije način na koji se saveznici uzajamno tretiraju. EU i njeni lideri shvataju da ne mogu više bezuslovno računati na svog starog saveznika i nije slučajnost što Ursula von der Leyen želi da u godinama koje dolaze, EU bude više usredotočena na geopolitiku i da se više ne fokusira samo na sposobnost odolijevanja izazovima i na međusobnu saradnju. To implicira da EU mora biti aktivna u svom susjedstvu – bilo da se radi o geografski bližim područjima poput Zapadnog Balkana, gdje neke zemlje imaju neposredniju EU perspektivu, ili zemaljama Istočnog partnerstva i Mediterana, na jugu i na istoku.

S obzirom da međunarodna kontrola naoružanja sve više slabi, SAD usmjeravaju svoju pažnju na Kinu i Aziju i na sukobe koji se vode u evropskom susjedstvu – u Ukrajini i drugim post-sovjetskim zemljama, kao i u sjevernoj Africi i na Bliskom istoku – a EU mora premostiti unutrašnje i vanjske izazove.

Pandemija covida 19, klimatske promjene, nedovoljne zalihe roba u oblasti sanitarne i zdravstvene zaštite, prirodne katastrofe, međunarodni kriminal, terorizam, prekidi u snabdijevanju električnom energijom, glad, siromaštvo, kao i oko 70 miliona ljudi koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove (ne samo na putu ka Evropi, već uglavnom unutar granica njihovih matičnih zemalja ili u pograničnim zemljama), bolno i očigledno pokazuju da globalne prijetnje zahtijevaju globalne odgovore. Bez saradnje, međunarodna zajednica neće biti u stanju riješiti niti jednu od gore spomenutih globalnih prijetnji. EU i SAD – kao i svi drugi međunarodni akteri, uključujući Rusiju, Kinu, Indiju i Brazil, te ostale po veličini srednje i male zemlje – trebaju tražiti ono što nas spaja, a ne ono oko čega smo podijeljeni. Iako možda nikada nećemo moći obnoviti ili čak izgraditi povjerenje, još uvijek možemo nastojati pronaći mogućnosti za ostvarivanje saradnje i postizanje kompromisa u oblastima u kojima imamo zajedničke interese.

Međutim, od izuzetne je važnosti da se globalni razvoj situacije pri tome promatra iz ugla dugoročne perspektive, a ne kroz prizmu jednog ili dva razdoblja vlasti. Ali, pitanje liderstva je jedna druga tema.

#prevodi