Vladar Inka Ataualpa prelazi na kršćanstvo prije smaknuća po zapovijedi Francisca Pizarra, 29. august 1533.

Espino López: Povijest nasilja i razaranja

U Španiji se osvajanje Amerike doživljava kao istorijska prekretnica, ali to je u stvari bila brutalna i krvava invazija koje bi se trebalo sramiti.

Ne, španski istoričar Antonio Espino López ne voli kad se kaže da je Amerika bila otkrivena, odnosno osvojena.

“Pojam invazije ostavlja mnogo manje dvojbi. Implicira napad, nasilni upad te nezakonito osvajanje određenog mjesta, van svih normi. A upravo se to desilo u slučaju Amerike”, tvrdi ovaj profesor istorije novog vijeka na Autonomnom univerzitetu u Barceloni, stručnjak za istoriju novovjekovnih ratova i špansko osvajanje Amerike.

Razumljivo je da Espino López zazire od termina osvajanje i otkriće. U knjizi Invazija na Ameriku: povijest nasilja i razaranja razotkriva kulturu terora koju su praktikovali Španjolci prilikom invazije na američki teritorij.

Amputacije šaka, smaknuća na lomači, nabijanje na kolac, vješanje, huškanje golemih pasa za borbu na ljude, seksualno zlostavljanje žena i djevojčica i pokolji bili su neki od metoda koje su Španjolci koristili da bi potčinili domorodačko stanovništvo, kako precizira Espino López u svojoj knjizi.

BBC Mundo je razgovarao s njim.

BBC: Da li je osvajanje Amerike – ili invazija, izraz na kojem insistirate – zaista bila povijest nasilja i razaranja?

Espino López: Jeste. Nije se razlikovala od bilo kojeg drugog procesa invazije, osvajanja, potčinjavanja određenog teritorija i njegovog stanovništva. Tokom istorije uvijek je bilo tako. A španska invazija i osvajanje Amerike nisu ništa drugačiji.

BBC: U svojoj knjizi navodite mnoge dobro dokumentirane primjere okrutnosti kojoj su Španjolci pribjegavali u Americi. Jedna od metoda za koju tvrdite da su je koristili protiv domorodačke populacije bila je amputacija šaka, a ponekad i nosa i ušiju. Da li je ta praksa bila jako raširena?

Espino López: Jeste, to je bila vrlo uobičajena praksa, već tada dosta stara. Podrobna dokumentacija potvrđuje da se primjenjivala u starom, imperijalnom Rimu i otad se koristila. U stravičnim građanskim ratovima koncem XX vijeka u pojedinim afričkim državama sistematski su odsijecali šake neprijateljima. Radi se o tipičnoj praksi u okolnostima ili situacijama kada treba ovladati mnogobrojnim stanovništvom. Kad trupe nisu brojne i kad još uvijek izostaje duboka kontrola nad teritorijom i ljudima, koristi se teror kako bi se zastrašilo stanovništvo na najizravniji mogući način. U Latinskoj Americi to je bila dosta raširena praksa, spominje se u mnogim tekstovima.

BBC: I zašto su činili nešto tako gnusno?

Espino López: Konkistadori su često odsijecali šake stanovnika i kauterizirali im rane ključajućim uljem ili ognjem. Očigledno, svrha je bila da ostatak zajednice jasno i snažno shvati da se kazna primijenjena na datu osobu može proširiti i na mnoge druge, što je kod njih zatiralo poriv za pobunom.

BBC: Tokom opsade Cuzca, sakaćenje ruku se obavljalo s velikom revnošću, zar ne?

Espino López: Da. To je zacijelo bio veoma osjetljiv trenutak: vrlo mala skupina Španjolaca branila je Cuzco, iako ih je podupiralo ne više od nekoliko hiljada indijanskih saveznika. Pošto je pritisak pod koji je Cuzco potpao 1536. i 1537. bio vrlo snažan, kada bi se Španjolci domogli zarobljenika, odsijecali su im šake kako bi drugima pokazali šta ih čeka i kako bi ih zaustavili. Ali tokom opsade Cuzca nisu samo odsijecali šake neprijateljskim ratnicima, nego, kad bi konkistadori uspjeli da napadnu neki njihov tabor, ubijali su porodice boraca koje su ih pratile u borbama. Pribjegavali su svim vrstama barbarstva kako bi osujetili pobunu protiv španjolskih interesa.

BBC: Jedna od tih zastrašujućih praksi koje spominjete u knjizi je huškanje pasa. U čemu se sastojalo?

Espino López: Upotrebljavali su pse za borbu, a i ovaj put se radi o vrlo staroj praksi koja se vjerovatno primjenjivala još u staroj Grčkoj. Protiv ljudi su se koristili psi krupne građe i velike fizičke snage, poput španjolskih buldoga i mastifa. To je jako, jako strašna kazna. Valja vam zamisliti goloruku osobu, ponekad vezanih ruku, koja se mora suočiti s jednom ili više životinja naočigled ostatka zajednice. Ta osoba umrla bi rastrgana za nekoliko minuta, a prizor bi izazvao snažan šok kod prisutnih. Tako strašan šok da je psihološki ubijao u pojam sve očevice, i to na duge staze, ako ne i zauvijek. A poruka koja se slala huškanjem pasa bila je, kao i ranije, ova: ako neko bude pravio probleme, biće smaknut na taj užasan način. Pretpostavljam da bi ljudi, vidjevši te scene s psima, dobro promislili prije nego što bi se digli na Španjolce.

BBC: I da li je to bila uobičajena praksa?

Espino López: Jeste, ta praksa se spominje na mnogim mjestima. Možda nije bila toliko raširena ili dokumentirana kao druge. Ali radi se o tako gnusnoj praksi da je i španska monarhija reagovala na izričit način, što ukazuje da se primjenjivala. 1541. objavljen je kraljevski dekret koji zabranjuje uzgoj pasa s krajnjim ciljem da se pomoću njih vrše smaknuća. Čak se u izvjesnim slučajevima govorilo da su se ti psi hranili ljudskim mesom, očigledno mesom Indijanaca. Možda se smatralo da je upotreba pasa u smaknućima bila korisna u početnom razdoblju invazije, osvajanja i naseljavanja Amerike. Ali kad se kolonijalni sistem već učvrstio, neki Španjolci počeli su to smatrati iznimno gnusnim činom. Reagovali su pojedini pravnici i, prije svega, mnogi pripadnici klera koji su počeli tvrditi da takve prakse nisu svojstvene kršćanima niti civilizovanim ljudima kakvi su Španjolci.

BBC: U vašoj knjizi spominjete i pogubljenja na lomači, starosjedioce koji su živi spaljivani. Pizarro je, prije svih, primjenjivao tu praksu, ali nije bio jedini, zar ne?

Espino López: Ne, primjenjivalo ju je jako mnogo ljudi, prije svega početkom invazije na Ameriku. Ta vrsta smaknuća je prije svega bila namijenjena za poglavice. Jer ako bi se likvidirao čelnik jedne zajednice, teritorije, opet se slala vrlo jasna poruka. Kad bi vidjele grozan kraj osobe koja je pripadala njihovom staležu, druge poglavice bi izgubile želju za pobunom. Lomača se mnogo koristila prilikom osvajanja Antila, naročito u Santo Domingu. I Pizarro i Cortés su je upotrebljavali u posebnim situacijama. Cortés, na primjer, nije prezao od toga da spali žive jednog velikog astečkog vođu i neke njegove sljedbenike kako bi poručio upravo Montezumi i ostatku astečkog društva da neće tolerisati nikakvu pobunu niti aktivnosti protiv španjolskih interesa.

BBC: Govorite i o nabijanju na kolac…

Espino López: Ta praksa nije bila tako uobičajena, po mojim nalazima ne spominje se mnogo, pojavljuje se prije svega u pojedinim hronikama o osvajanju Venecuele. Nabijanje na kolac se, po svemu sudeći, koristilo s ciljem da se neka osoba ponizi, a povezuje se najviše sa carem Mankom Inkom, koji je ustao protiv Pizarra i organizovao pobunu s namjerom da povrati Cuzco u razdoblju od 1536-1537. Manko Inka je tom prilikom bio potučen, te se povukao na susjedni teritorij, u Vilcabambu, i odatle je dugi niz godina vodio rat protiv Španjolaca i njihovih saveznika domorodaca, prije svega po selima naroda Uanka. Kada čitate ljetopisce, stičete utisak da je upravo Manko Inka sistematski praktikovao nabijanje na kolac. Ali očito je da su ga takođe praktikovali kako Španjolci tako i njihovi saveznici Indijanci. Otkrio sam lokacije gdje su Španjolci s velikom pedanterijom nabijali žrtve na kolac, u Novoj Granadi, Venecueli i Peruu. Na kolac su nabijali truplo ratnika poginulog u boju ili živu osobu, nailazio sam na oba primjera.

BBC: Da li su pokolji bili uobičajeni prilikom osvajanja Amerike?

Espino López: Pokolji su se događali pod određenim okolnostima i iz različitih razloga: zato što bi, na primjer, neki španjolski niži oficir ili čak najviši zapovjednici procijenili da neprijatelju treba očitati dobru lekciju. Takav je slučaj Alonsa de Ojede koji, u nastojanju da osvoji Novu Andaluziju, današnju obalu Kolumbije, pribjegava pokoljima, a takođe imamo primjer masakra tokom osvajanja Kube. Sam Cortés će skriviti vrlo, vrlo obimne pokolje; na primjer, u gradu Choluli, uoči ulaska u meksičku prijestolnicu. U Choluli se desio masakr, koji je danas jako dobro dokumentovan, u kojem je stradalo između 2.000 i 6.000 ljudi.

Kad je Pizarro zarobio Ataualpu u gradu Cajamarki, takođe se može govoriti o pokolju, ustremili su se na Ataualpinu pratnju i bilo je dosta mrtvih. Ali čini se da izvjesni hroničari pokušavaju osvjetlati Pizarrov obraz u tom događaju, zato što, po njihovoj verziji zbivanja, upravo je Pizarro zaustavio svoje ljude u ubilačkom pohodu, pa čak je i tad poginulo vjerovatno nekoliko stotina ljudi, a možda i na hiljade.

Neki hroničari tvrde da su vojnici tražili dozvolu od Pizarra da neprijateljima poodsijecaju šake i da je Pizarro odbio govoreći da je bilo dosta, da nije pravi čas. Potaknuti adrenalinom koji proizvode takve nasilne situacije, htjeli su još krvi, a Pizarro ih je spriječio zato što je tako nalagao trenutak. Ali u hronikama ćete svakako naići na pasaže o sistematski provođenim masakrima, masakrima manjeg ili većeg obima, ali masakrima sve u svemu. Počinjeni su u Čileu, na Jukatanu… Prvo osvajanje Jukatana je naročito grozno, činjeni su masakri jer je otpor bio snažan. Mnogi životi su izgubljeni u borbama i masakrima nakon borbi.

BBC: Takođe kažete da su konkistadori pribjegavali silovanju žena kao ratnom oružju za sijanje straha. Neka od tih silovanja čak su počinjena pred muževima i roditeljima.

Espino López: U nekim slučajevima se to dešavalo, ali te stvari je puno teže dokumentovati zato što se u onovremenoj dokumentaciji žene ne pojavljuju onoliko često koliko bismo poželjeli. U toj dokumentaciji žene se dosta rijetko spominju.

A domorotkinje se praktički i ne pojavljuju. U svakom slučaju, pojavljuju se žene povezane sa starosjedilačkom elitom, one su mogle biti predmetom političke razmjene, nudili su ih španjolskom taboru kako bi se održali dobri odnosi.

Izvjesna svjedočanstva Bernala Díaza del Castilla i drugih hroničara navode da je, tokom osvajanja Meksika, Cortéz morao donijeti pravilnik kako bi primorao svoje ljude da se pridržavaju niza propisa prilikom ratovanja. U njemu je zabranjivao da se zlostavljaju žene indijanskih saveznika, što je ostavljalo slobodan prostor za zlostavljanje žena neprijatelja.

Nadalje, jedan od načina kako su namirivali vojnike u slučaju da se još nije mogao podijeliti plijen u robi, zlatu ili srebru, bio je da im se dopusti da muškarce, koji su očigledno imali izvjesnu vrijednost, pretvore u roblje, a isto tako da postupe i sa ženama, koje su imale vrijednost druge vrste.

Díaz del Castillo bilježi, na primjer, da se obična vojska, sastavljena od sudionika u osvajanju koji nisu bili visoki oficiri, žalila da su najljepše zasužnjene žene privlačile pažnju i ekspresno bivale odvajane u stranu za upotrebu i uživanje zapovjednicima, dok je ono što bi preostalo sljedovalo drugim vojnicima.

Sve je to postojalo, ali je vrlo teško dokumentovati. Pojedini kritički glasovi – poneki pravnik ili pripadnik Crkve – osvrću se, doduše, na te okolnosti, koje su iznimno grozne. Neki autori su pronašli spise određenih lica koja bismo danas, bez zazora, smatrali pedofilima.

BBC: Zašto se o svim tim praksama o kojima govorite ne uči u španjolskim školama? Zbog čega španjolski narod ne poznaje razmjere okrutnosti konkistadora u Americi?

Espino López: Po mom uvjerenju, zato što smo još uvijek taoci predivne imperijalne istorije, a čak je jedan autor skoro govorio o svetoj istoriji osvajanja Amerike. To nam dolazi iz frankističke epohe, Francov režim je težio – i uspio – da oblikuje imperijalnu istoriju osvajanja Amerike, igrajući na kartu da su kraj XV i cijeli XVI vijek bili velika razdoblja Hispanske monarhije. I u tom kontekstu, smatralo se da ne možemo ocrnjivati poduhvat tako važan za istoriju čovječanstva kao što je otkriće Amerike iznoseći na vidjelo metode korištene tokom te invazije, osvajanja i naseljavanja. Frankizam je preoteo istoriju Španije zarad ideoloških ciljeva i zataškao najstrašnije elemente koje svaka invazija, osvajanje i imperijalizam nose sa sobom. I ta ideja istrajava do dan-danas.

Kralj Filip VI, koji je nedavno putovao u Portoriko povodom petstogodišnjice osnivanja glavnog grada San Juana, nastavlja s tim tipičnim diskursom da je Španija Americi donijela civilizaciju, kulturu, jezik, religiju, tehnologiju i riječ sloboda. Jer, na to sve, govore kako su se konkistadori udružili s nekim grupama domorodaca da bi se borili protiv drugih vladajućih skupina koje su ih držale u pokornosti, te su stoga “oslobodili” te populacije.

BBC: Pa zar to nije istina?

Espino López: Oslobodili su elite tih populacija. Grupacijama koje su se udružile sa Španjolcima i sukobile se s Astecima ili Inkama s namjerom da im ne budu potčinjene, da žive bolje u smislu da skinu jaram sa sebe, to je dobro došlo. Ali samo tim ljudima. Ostatak domorodačkih društava prošao je strašno loše.

BBC: Jedan od argumenata na koje se oslanjaju apologeti osvajanja Latinske Amerike je da je tamo bilo miješanja, dok u Sjevernoj Americi toga nije bilo…

Espino López: Tačno je da je miješanje u Latinskoj Americi dostiglo visok stepen. Ali pogrešno je misliti o tom miješanju kao o nečemu pozitivnom za obje strane, budući da je to više bilo nametanje od strane Španjolaca. U XVI vijeku samo je 20%, maksimalno 25% španjolskog stanovništva koje se naselilo u Americi bilo ženskog spola. Ostatak su bili muškarci, skoro svi mladi. A ako je španjolsko stanovništvo u Latinskoj Americi bilo sačinjeno od visokog procenta mladih muškaraca i ako je broj žena bio vrlo mali, logično je da dođe do miješanja. Ta kolonizacija se u tom smislu dosta razlikovala od one koju je sprovela Engleska u XVII, a naročito u XVIII vijeku u sjevernoameričkim kolonijama, gdje su ljudi koji su se naseljavali na tim prostorima dolazili često u kompletnim familijama. Štaviše, iz vjerskih i rasnih razloga, nisu se htjeli miješati s Indijancima, oni odbijaju Indijance.

BBC: Još jedan od argumenata koje ističu apologeti osvajanja Amerike glasi da je šačica ljudi osvojila sve te teritorije i da je to herojski podvig. Da li se to postiglo ekstremnom okrutnošću?

Espino López: S jedne strane, tačno je da je bilo ekstremne okrutnosti, ekstremnog nasilja i terora, prije svega na početku, kada su konkistadori morali silom nadvladati mnogo brojnije populacije kako bi opstali. I mnogi su poginuli na tom putu.

Ali konkistadori su takođe shvatili da je nužno udružiti se s nekim indijanskim grupacijama na području Meksika, Perua itd., inače nikad neće dobiti rat. Jedna od zabluda koju nam je servirao frankizam je herojski aspekt, po kojem je jako mali broj vojnika uspio osvojiti cijeli kontinent.

Cortés je započeo osvajanje Meksika sa 600 ljudi da bi broj narastao na 2.200. Pizarro, sa svoje strane, osvaja Peru s manje od 600 evropskih vojnika. Sve donedavno nisu nam objašnjavali da je apsolutno neophodna bila snaga domorodačkih saveznika kako bi se slomio meksički imperij i carstvo Inka.

Bez pomoći trupa koje u hronikama nazivaju saveznicima, pomoćnicima ili prijateljima Indijancima, ne bi bilo moguće da Španjolci pobijede u tim sukobima.

U manje brojnim društvima kao što su Antili mogli su se manje-više naseliti pomoću španjolskih jedinica. A u zonama poput današnje Paname ne bi uspjeli da se nisu oslanjali na masovno nasilje. Jedan od prvih koji je obilato koristio huškanje pasa, o kojem smo ranije govorili, bio je Núñez de Balboa, na području današnje Paname.

BBC: Mnogi nas uvjeravaju da je kudikamo više Indijanaca umrlo od bolesti koje su donijeli Španjolci nego od nasilja. Da li je to istina?

Espino López: Može se reći da jeste. Nepoznate epidemije i bolesti pogodile su kako starosjedilačko stanovništvo tako i konkistadore, iako su ovi pretrpjeli puno slabije posljedice, što je sve rezultiralo mortalitetom lokalnog stanovništva koji bi se teško mogao postići oružjem.

Ali bitno je imati u vidu da su se bolesti i epidemije razbuktale tek nakon što su počeli konflikti i rat, tek nakon što je došlo do velikog slabljenja populacije, nakon što je nametnut kolonijalni sistem obilježen tlačenjem ljudi, često do smrti… Upravo u tom kontekstu razaranja jednog društva, uništenja jedne religije i destrukturiranja života ljudi, pojavile su se bolesti koje su izazvale još više smrti i razaranja.

BBC: Predsjednik Meksika Andrés Manuel López Obrador zahtijeva da Španija zatraži oprost zbog osvajanja Amerike, zbog invazije na Ameriku. Mislite li da bi Španija trebala to učiniti?

Espino López: Možda je riječ oprost malo pretjerana. Bio bih zadovoljan ako bi se španjolska država javno izvinila za dobar dio onoga što se zbilo prije 500 godina i priznala da su počinjena nedjela tipična za svaki imperijalizam, ma kad se desio.

Amerikanci su provodili masakre nad starosjedilačkim stanovništvom u XIX vijeku, Britanci su počinili istinska zvjerstva u Australiji, Turci su počinili genocid nad Armenima, Nijemci su činili genocide u Africi, Leopold II Belgijski počinio je grozan genocid u Kongu…

Ali i mi smo krivi za mnoga barbarstva. Mi Španjolci nismo ni bolji ni gori od ostalih, ponašali smo se tačno onako kako su to činili svi imperijalizmi.

BBC: Da li su konkistadori sproveli genocid u Latinskoj Americi?

Espino López: Teško mi je upotrijebiti riječ genocid na slučaju Latinske Amerike zato što nije bilo namjere uništenja i istrebljenja kao što se to, recimo, desilo u Kongu prema onima koji nisu htjeli da rade na vađenju kaučuka.

Španjolski slučaj u Latinskoj Americi se prilično razlikovao, iako su konsekvence politika koje su se tamo provodile dovele do rezultata koji bi se mogao poistovjetiti s genocidom. Ali to nije genocid u strogom smislu riječi jer nije bilo namjere uništenja. Indijanac je bio osnovna radna snaga za španjolski kolonijalni sistem. Istrijebljenjem Indijanaca nestalo bi radne snage. Naime, želja za bogaćenjem je bila tako brutalna da se nisu ustezali od primjene enormnog nasilja kad god su smatrali da je potrebno. Prije svega na početku, kada su Španjolci mislili da su Indijanci neiscrpan resurs. Poslije su shvatili da nije tako, da je taj resurs oskudan.

BBC: I šta bi se promijenilo kad bi Španija zatražila oprost?

Espino López: Vjerujem da u trenutku kada u Latinskoj Americi osjete da postoji izvjesna volja da se bolje međusobno razumijemo, da se prizna da su činjene jako, jako grozne stvari, smanjiće se i pritisak iz Latinske Amerike kojem se katkad izlaže španjolsko društvo. Ako Španija nastavi odbijati da prizna počinjena nedjela, pljačku kojom je opustošen cijeli jedan kontinent itd., normalno je da iz određenih miljea Latinske Amerike i dalje traže od Španije da to učini.

BBC: U Americi se ruše spomenici Kolumba i fra Junípera Serre… Ima li vam to smisla?

Espino López: Ima, ako je razlog to da su počinjena nedjela koja Španija nikad nije priznala. Kolumbo nije bio samo admiral koji je otkrio Ameriku, on je neko ko je 1492. pokrenuo preduzeće za prodaju robova. Ako se to ne zna, a u Španiji se jedva zna, teško da se može shvatiti zašto je neki Kolumbov kip srušen. S druge strane, Junípero Serra je bio misionar, a misionari su općenito bili osobe s najboljim mogućim namjerama. Štaviše, Hispanska monarhija ih je koristila u drugoj polovini XVII i tokom XVIII vijeka kao pristojno lice osvajanja. Ali odmah iza misionara i njihovih križeva dolazili su mačevi. Pod tom pretpostavkom, mogu razumjeti i da je statua Junípera Serre predmet političke kritike.

#prevodi

Šta ne razumijemo o fašizmu
O toleranciji bolesti
Problem s filantropijom
Le Guin: O piscima i slobodi
Novi globalni ekonomski lider
Turska u sukobu sa svima
Cohenov duh u eri Trumpa
Carver: Strah 
Sartre i čudo rođenja
Zagonetna veza korone i sna
Antibiblioteka Umberta Eca
Borges, Márquez, Cortázar
Klein: Nona Flora
Žene koje su promijenile nauku
Zaid: Budućnost knjige
Daft Punk prije epiloga
Vincentovo pismo Theu
Sandomir: Flory, Flory…
Potop i klimatska katastrofa
Roth: Zombi demokratija
Kako pomoći Ujgurima
Afganistan – istine i laži
Bolničke covid statistike
Fotograf za besmrtnost
#MeToo kod Medicija
Gurnah: Pisanje i mjesto
Snowden: Sve je super!
Online ili offline fanatici?
Butler: Rat je reket
Izazovi Edwarda O. Wilsona
Laviana: Zavesti urednika
Luque: Možemo biti optimisti
Vera Rubin i tamna materija