O prepoznavanju fašizma na vrijeme

Kako izvještavati o usponu političkog lidera kada u svojim dokumentima ima elemente antiustavnosti, rasizma i poticanja na nasilje? Zauzimaju li tada mediji stav da takva osoba djeluje izvan društvenih normi? Ili su mišljenja da je osoba koja pobijedi na fer izborima po definiciji “normalna”, jer njegov izbor na lidersku poziciju odražava volju naroda?

To su sve pitanja s kojima su se suočili američki mediji nakon uspona fašističkih vođa u Italiji i Njemačkoj dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća.

Doživotni vođa

Benito Mussolini osigurao je sebi premijersku poziciju marširajući 1922. godine na Rim sa 30.000 crnokošuljaša. Do 1925. godine proglasio je sebe doživotnim vođom. Iako ovi potezi nisu bili ni nalik američkim vrijednostima, Mussolini je bio miljenik američke štampe, a u periodu od 1925. do 1932. godine posvećeno mu je najmanje 150 novinarskih tekstova, u kojima se o njemu pisalo najneutralnijim mogućim, zbunjenim ili pozitivnim tonom.

Saturday Evening Post je 1928. godine čak u nastavcima objavljivao Mussolinijevu autobiografiju. Priznavajući da se novi “pokret fašista” koristio malo “grubljim metodama,” novine od New York Tribunea preko Cleveland Plain Dealera do Chicago Tribunea smatrali su ga zaslužnim za spasavanje Italije od ekstremne ljevice i za revitaliziranje italijanske ekonomije. Iz njihove perspektive, uspon antikapitalističkih snaga u Evropi nakon Prvog svjetskog rata bio je znatno veća prijetnja nego fašizam.

Ironično, iako su mediji priznavali da je fašizam novi “eksperiment”, listovi poput New York Timesa često su mu pripisivali zasluge za vraćanje turbulentne Italije u ono što je nazivano “normalnim tokovima”.

Ipak, neki novinari poput Hemingwaya i časopisi poput New Yorkera odbacili su normaliziranje antidemokratski nastrojenog Mussolinija. John Gunther iz Harpera u međuvremenu je britko pisao o Mussolinijevoj majstorskoj manipulaciji američkim medijima koji mu nisu mogli odoljeti.

“Njemački Mussolini”

Mussolinijev uspjeh u Italiji normalizirao je Hitlerov uspjeh u očima američke štampe koja ga je krajem 1920-ih i početkom 1930-ih redovno nazivala “njemačkim Mussolinijem”. S obzirom da je u tom periodu Mussolini naišao na pozitivan prijem u američkoj štampi, bila je to dobra polazna tačka i za Hitlera. Hitlerova prednost bila je i u tome što je njegova nacistička stranka doživjela zapanjujuću podršku na biralištima od sredine dvadesetih do početka tridesetih, kada je od prvobitno periferne stranke ogromnim koracima napredovala sve do osvajanja dominantnog broja parlamentarnih mandata do čega je došlo na slobodnim izborima 1932. godine.

Ali, osnovni način na koji su novinari prikazivali Hitlera kao bezopasnog bilo je da ga ismijavaju. Bio je “besmislen” pronicljivac od “velikih riječi” koji svojom pojavom, prema pisanju Newsweeka, “podsjeća na Charlieja Chaplina”. Njegovo “lice je karikatura”. Bio je jednako “rječit” koliko i “nesiguran”, pisao je Cosmopolitan.

Kad je Hitlerova stranka postala utjecajna u Parlamentu, pa čak i nakon što je 1933. postao njemački kancelar – otprilike godinu i po prije uspostavljanja diktature – procjena mnogih američkih medija bila je da će ga poraziti tradicionalniji političari ili da će on sam morati postati umjereniji u svojim stavovima. Svakako, imao je sljedbenike, ali njegovi sljedbenici bili su “birači koje je lako impresionirati” i zavarati “radikalnom doktrinom i šarlatanskim rješenjima”, tvrdio je Washington Post. Sad kad je Hitler zapravo morao djelovati u okviru strukture vlasti, “trezveni” političari će “prevladati” ovim pokretom, tvrdili su New York Times i Christian Science Monitor. “Izoštren osjećaj za dramatiziranje” nije dovoljan. Kad dođe vrijeme za rukovođenje, razotkrit će se “da on nije čovjek koji stoji čvrsto na zemlji” i da nije posebno “dubokouman”.

Zapravo, nakon Hitlerovog imenovanja na poziciju kancelara New York Times je pisao da će taj uspjeh njemačkoj javnosti samo “otkriti njegovu beskorisnost”. Novinari su se pitali da li se Hitler sada kaje što je napustio okupljanja istomišljenika zbog vođenja sastanka vlade, gdje će morati preuzeti određenu odgovornost.

Da, američki mediji imali su tendenciju da osuđuju Hitlerov dobro dokumentirani antisemitizam tokom ranih 1930-ih. Ali bilo je dosta izuzetaka. Neki su listovi umanjivali značaj izvještaja o nasilju nad njemačkim Jevrejima prikazujući ih kao propagandu poput one koja se velikom brzinom širila tokom Prvog svjetskog rata. Mnogi, čak i oni koji su nasilje kategorički osuđivali, su u više navrata tvrdili da je tome došao kraj, pokazujući tendenciju i želju da se vrate pisanju o normalnim temama.

Novinari su bili svjesni da njemački režim mogu kritizirati samo u izvjesnoj mjeri, ukoliko žele zadržati pristup informacijama. Kada su smeđekošuljaši pretukli sina dopisnika medijske kuće CBS jer nije salutirao Fireru, on taj slučaj nije prijavio. Kada je Edgar Mowrer iz Chicago Daily Newsa 1933. godine napisao da Njemačka postaje “umobolnica”, Nijemci su izvršili pritisak na State Department tražeći od njih da obuzdaju američke novinare. Allen Dulles, koji je na kraju postao direktor CIA-e, rekao je Mowreru da “situaciju u Njemačkoj shvata preozbiljno”. Mowrerov izdavač ga je nakon toga premjestio iz Njemačke strahujući za njegovu sigurnost.

Do kasnih tridesetih, većina američkih novinara shvatila je da griješi jer su podcjenjivali Hitlera ili nisu mogli pretpostaviti da se situacija može toliko pogoršati. (Iako je bilo nekoliko neslavnih izuzetaka, poput Douglasa Chandlera, koji je 1937. za National Geographic napisao hvalospjev “Berlin se mijenja”.) Dorothy Thompson, koja je 1928. godine proglasila Hitlera “zapanjujuće beznačajnim čovjekom”, shvatila je svoju grešku sredinom tridesetih kada je, poput Mowrera, počela alarmirati javnost.

“Ni jedan narod ne može unaprijed prepoznati da će njegov vođa biti diktator”, zabilježila je svoja razmišljanja 1935. godine. “On nikada svoju izbornu kandidaturu ne temelji na političkoj platformi diktature. On uvijek sebe predstavlja instrumentom inkorporirane volje naroda.” Primjenjujući ovu lekciju na stanje u SAD-u, napisala je, “kada se pojavi naš diktator možete se kladiti da će on biti jedan od nas i da će zastupati sve tradicionalne američke vrijednosti.”

#prevodi