Kako smanjiti emisije koje dolaze od bogatih?
Stefan Gösling i njegov tim su 2018. mjesecima pročešljavali na društvenim mrežama profile nekih od najbogatijih selebritija, uključujući Paris Hilton i Opru Winfrey. Profesor turizma na Univerzitetu Linnaeus u Švedskoj tražio je dokaze o tome koliko se služe avionom.
Odgovor je bio: mnogo. Bill Gates, jedan od najeksponiranijih pobornika zaštite okoliša na svijetu, zabilježio je, prema Gösslingovim kalkulacijama, 59 letova u 2017. prešavši razdaljinu od 343.500 kilometara – kao da je više od osam puta obišao planetu – i izbacivši u atmosferu više od 1.600 tona stakleničkih plinova (što je ravno prosječnim godišnjim emisijama 105 Amerikanaca).
Gösslingov cilj bio je da pokuša razotkriti koliko na pojedinačnom planu troše megabogati, čiji je način života često obavijen velom tajne. Njegovo istraživanje podudarilo se sa sve brojnijim ekološkim pokretom koji predvodi Greta Thunberg stavljajući u fokus ličnu odgovornost. Letenje, jedan od oblika potrošnje s najvišom emisijom ugljika, postalo je simbol te nove odgovornosti. “Što je veći tvoj ugljični otisak, veća je tvoja moralna dužnost”, napisala je Thunberg u Guardianu 2019.
U posljednjih nekoliko decenija globalna nejednakost dospjela je u žižu. Od finansijske krize 2008. preko pandemije do sve surovijih učinaka klimatskih promjena – sve su to disruptivni događaji koji najprije i najžešće pogađaju najsiromašnije slojeve.
Ali u debatama o tome kako riješiti nejednakost pretjerana potrošnja se često previđa. “Svaka prekoračena emisijska jedinica podrazumijeva da neko mora nešto da ustupi”, kaže Lewis Akenji, glavni direktor Hot or Cool Institutea, trusta mozgova smještenog u Berlinu. Kao rezultat, prekomjerni ugljični otisci najbogatijih ljudi u društvu cementiraju nejednakost i prijete sposobnosti svijeta da izbjegne katastrofične klimatske promjene.
Statistike su zapanjujuće. 10% najbogatijih na svijetu bili su odgovorni za otprilike polovinu globalnih emisija 2015, prema izvještaju Oxfama i Štokholmskog instituta za okoliš iz 2020. Jedan posto najimućnijih bio je odgovoran za 15% emisija, gotovo dvaput više od polovine najsiromašnijih na svijetu, koji su bili odgovorni za samo 7%, a koji će podnijeti najveći teret klimatskih poremećaja iako snose najmanju odgovornost za njihov nastanak.
Jagmeći se oko preostalog “ugljičnog budžeta” – količine stakleničkih plinova koje je moguće emitovati a da zagrijavanje planete ne pređe limit od 1,5°C do kraja vijeka – bogati “ne ostavljaju mjesta za donjih 50% stanovništva da poveća svoje emisije do tačke kada bi zadovoljilo vlastite potrebe”, kaže Emily Ghosh, naučna istraživačica pri Štokholmskom institutu za okoliš.
Dario Kenner, autor knjige Ugljična nejednakost: Uloga najbogatijih u klimatskim promjenama, skovao je izraz “zagađivačka elita” da bi opisao najimućnije osobe u društvu koje izdašno ulažu u fosilna goriva i snažno utiču na klimu visokougljičnim stilom života. Ali dok zagađivačka elita vrši nesrazmjeran uticaj, najbogatiji ljudi na svijetu čine mnogo veći segment populacije.
Ko spada u 1%?
Kada kažemo bogataši, možda mislimo na milionere ili milijardere s privatnim mlaznjacima i brojnim vilama.
Ali prihod od 38.000 USD dovoljan je da se neko ubroji među 10% najbogatijih na svijetu, dok ga 109.000 USD uspinje na vrh piramide koji čini 1% ljudi.
Kako stvari stoje, većina ljudi u bogatim zemljama učestvuje u konzumaciji na načine koji ubrzavaju klimatsku katastrofu. Uzmemo li u obzir emisije od uvezene robe, prosječni stanovnik Velike Britanije emituje 8,5 tona ugljika godišnje prema Hot or Cool Instituteu, a taj broj se penje na 14,2 tone u Kanadi, zemlji s najvećim emisijama među državama koje je taj institut pratio. Da zagrijavanje ne bi prekoračilo 1,5°C, ti brojevi moraju dramatično pasti na 0,7 tona po osobi do 2050.
Lična potrošnja je delikatna tema za razmatranje. Vrlo brzo može skliznuti u ofucanu debatu o tome da li borba protiv klimatskih promjena zavisi od pojedinačnih akcija ili sistematskih promjena u rukama vlada i korporacija.
“To je lažna dihotomija”, kaže Akenji. “Životni stilovi ne postoje u vakuumu, njih oblikuje kontekst.” Ljudi žive svoje živote unutar političkih i ekonomskih sistema koji su takvi kakvi su, i to uglavnom neodrživi. Ali, ako se ne suočimo sa životnim stilovima onih koji najviše imaju i najviše zagađuju u našim društvima, kao i sa moći koju posjeduju, nećemo biti u stanju da se suočimo s klimatskim promjenama.
“Imućni ljudi određuju ton potrošnji kakvoj svi teže. Odatle potiču toksični efekti”, kaže Halina Szejnwald Brown, profesorica emerita nauke o okolišu na Univerzitetu Clark u SAD-u.
Recimo, zrakoplovstvo. “Čim letite, pripadate globalnoj eliti”, kaže Gössling. Više od 90% ljudi nikad nije letjelo, a samo 1% svjetske populacije odgovorno je za 50% emisija izazvanih letovima. Njihovo ponašanje – od poslovne elite koja prelazi zemaljsku kuglu uzduž i poprijeko do selebritija koji su putovanje pretvorili u sastavni dio samobrendiranja – pomoglo je da visokougljični životni stil postane predmet ambicija i želja, kaže Gössling.
Terenci u kojima se vozikaju predsjednici, poslovni lideri i selebritiji – a sve više i porodice srednje klase po gradovima – takođe su postali statusni simbol uprkos svom uticaju na okoliš. Čineći 42% prodanih automobila u 2019, terenci predstavljaju jedini sektor koji je povećao emisije u 2020. Porast broja ljudi koji su lani kupovali terence praktički je poništio klimatske dobitke ostvarene električnim automobilima.
Veće kuće su još jedna kritična tačka potrošnje. “Izbor kuće odražava prestiž i društveni status”, piše Kimberly Nicholas, naučnica specijalizirana za oblast održivosti na Univerzitetu u Lundu, zajedno sa svojim koautorima u nedavnoj studiji o ulozi bogatih u ubrzavanju klimatskih promjena. U Evropi, skoro 11% emisija iz domaćinstava došlo je od 1% najvećih emitera, koji posjeduju velike kuće, često i nekoliko njih.
U posljednjih nekoliko godina, ipak, društvene norme počele su da se mijenjaju. U Švedskoj, aktivizam Grete Thunberg inspirirao je koncept flygskama (švedska riječ za “sram od letenja”), koji je ponukao ljude da se preispituju o tome koliko bi trebali letjeti. Pokret se dovodio u vezu sa četveropostotnim smanjenjem broja ljudi koji su letjeli sa švedskih aerodroma 2018. – rijedak pad u vrijeme kad je broj putnika na globalnom nivou rastao.
Covid-19, koji je dramatično prorijedio poslovna putovanja, dokazao je da videokomunikacija može zamijeniti sastanke licem u lice. Bloombergova anketa otkrila je da 84% kompanija planira da troši manje na poslovna putovanja nakon pandemije.
Ljudi su takođe počeli da razmišljaju o uticaju svoje prehrane, što je dovelo do procvata industrije zamjenskog mesa i mlijeka na bazi biljaka. “To nije posljedica nekog ukaza ili zahtjeva proisteklog iz vladine politike”, tvrdi Peter Newell, profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Sussexu. “Riječ je samo o kompanijama koje vide da se tržište okreće u tom smjeru.”
“Ali te promjene su previše postepene s obzirom na opasnost u kojoj se nalazimo”, kaže Kenner. “Prolazimo kroz prelomne momente za klimu, a vrste izumiru.” Sva bit je u brzini i zbog toga je djelovanje vlade nužno, kaže.
Ciljani porezi na neodrživo ponašanje, poput čestog letenja i pretjerane konzumacije mesa, mogli bi pomoći ljudima da se brže okrenu niskougljičnim praksama, kaže Newell, naročito ako postoji direktna veza između kažnjavanja zagađivačkih praksi i investicija od kojih mnogi imaju koristi.
Na primjer, prihodi od poreza na česte letove mogli bi se investirati u jeftiniji ili čak besplatni sistem javnog prevoza, a novac od “poreza na vilu” mogao bi se uložiti u termoizolaciju kuća, čime bi se smanjio nivo energetskog siromaštva. Problem se, međutim, javlja ako najbogatiji naprosto mogu podnijeti ove troškove i nastaviti po starom.
Lično sljedovanje emisijskih jedinica je radikalnija ideja, po kojoj se svakome dodjeljuje jednaka i trgovanju podložna količina tih jedinica. Ako ljudi žele emitirati više, moraju kupiti neželjene jedinice od drugih. Razne verzije ovog pristupa isprobavane su u Irskoj, Francuskoj i Kaliforniji. Britanska vlada je 2018. analizirala izvodivost te zamisli, ali je zaključila da bi realizacija bila preskupa i teška za upravljanje, pored toga što je mala vjerovatnoća da bi naišla na prihvatanje u društvu.
Ali u kontekstu klimatske krize i pandemije, koja je prisilila ljude da prihvate individualne restrikcije u ime dobrobiti zajednice, ta politika možda zaslužuje ponovno razmatranje, prema jednoj nedavnoj analizi.
Taj model je privlačan iz jednog aspekta, kaže Newell, “zato što zaista jasno pokazuje na koju količinu emisije svako od nas polaže pravo.” Ali, dodaje, “to je ekstremna verzija individualiziranja odgovornosti”. Moglo bi se desiti da ona nepravedno kazni ljude koji, na primjer, žive u zonama s malo opcija za javni prevoz.
“Usmjeravanje prema određenom izboru” je druga, sve popularnija politička ideja, prema kojoj vlade sprečavaju da proizvodi s visokom emisijom ugljika – kao što su privatni mlaznjaci i megajahte – uopšte dođu na tržište. Smatra se da će niskougljične opcije, od kojih mnoge već postoje, popuniti prazninu.
Usmjeravanje izbora možda izgleda radikalno, ali to nije ništa novo, kaže Akenji. Britanska vlada, na primjer, pozivajući se na javnu sigurnost, koristi usmjeravanje izbora da bi zabranila prodaju oružja ili automobila bez pojaseva. “Suzbiti neodrživo ponašanje je kudikamo teže nego spriječiti da neodrživi proizvodi uopšte dođu na tržište”, zaključeno je u jednom izvještaju od prošlog aprila o promjeni ponašanja, u čijem pisanju je učestvovao i Newell.
Ali iako vrijeme ističe za borbu protiv klimatskih promjena, mnoge vlade zaziru od politika namijenjenih promjeni ponašanja strahujući da bi ove mogle biti politički štetne za glasače, a neprijatne za bogate. Kontrola koju najimućniji imaju nad vladama kroz lobiranje i obilne donacije daje im ogromnu moć da oslabe klimatske aktivnosti i oblikuju izbore koji su svima dostupni, kaže Kenner. “Postoji ta druga budućnost, alternativna budućnost, koja se svakodnevno poriče”, tvrdi.
Uprkos svim tim politikama koje ciljaju na ponašanje konzumenata, na kraju je vrlo teško smanjiti emisije ako nema infrastrukture koja omogućuje ljudima da žive niskougljični život. “Mnogo toga se još mora uraditi da bi se izgradilo održivo društvo i to se ne može svoditi samo na smanjenje broja mlaznjaka i luksuznih jahti”, kaže Ghosh.
Neke vlade uvode velike promjene. Velška vlada je suspendovala ulaganje u novu cestogradnju da bi postigla ciljani nivo emisija, Holandija je predložila da se broj grla stoke sreže za 30% kako bi se smanjilo zagađenje, a gradska vijeća u Ujedinjenom Kraljevstvu, među kojima su Norwich i Exeter, počela su graditi energetski efikasne objekte za socijalno stanovanje.
Drugi su se usredotočili na ulogu koju ima marketing u poticanju na neodrživu potrošnju. “Ljudi nastoje da obilježe svoje mjesto u društvu tako što se razlikuju od onih koji su ispod njih”, kaže Brown, a oglašavanje “zasniva cijelu svoju industriju na toj nesigurnosti”. Amsterdam je 2021. zabranio reklame za emisijski intenzivne proizvode, poput terenaca i jeftinih kratkih letova, idući stopama São Paula i Chennaia, gradova koji su zabranili i strogo ograničili oglašavanje na bilbordima.
“Ali to zaista nije dovoljno”, kaže Akenji. Napreduje se puževim korakom, a svijetu ponestaje vremena. Vlade, tvrdi, moraju preustrojiti infrastrukturu stavljajući održivost u srce političkog projekta. To znači kreirati brze, razgranate i cjenovno pristupačne mreže javnog prevoza; dekarbonizirati električnu energiju; graditi dobro izolirane i gušće naseljene stambene objekte; zabraniti upotrebu kola na fosilna goriva i razmisliti o mjerama kao što je četverodnevna radna sedmica.
Vlade i bogataši, koji inače imaju prevelik upliv na društvene norme, mogli bi takođe pomoći da se promijeni narativ prema kojem klimatske aktivnosti samo dovode do gubitka lične slobode i kvaliteta života. “Tužno je u svemu tome da su stvari koje su se pokazale održivijim za okoliš gotovo uvijek bolje za našu dobrobit i društvenu koheziju”, kaže Akenji.
Manje mesa na trpezi doprinosi zdravlju. Izbacivanjem terenaca i automobila na fosilna goriva iz saobraćaja povećava se kvalitet zraka i smanjuje broj smrti od njegovog zagađenja. A četverodnevna radna sedmica donijela bi bolju ravnotežu između rada i posla, više vremena za porodicu, a roditeljima i manje troškova za čuvanje djece.
“Niko ne ustaje ujutro s riječima: ‘E sad ću da upropaštavam okoliš.'”, kaže Akenji. Ljudi se odaju potrošnji iz mnogih razloga: da bi zadovoljili vlastite potrebe, pokazali ljubav, osjećali se dobro ili zato što se osjećaju primorani na to pod uticajem reklama ili društvenih očekivanja.
Vrlo malo nâs ikad zaista preispituje svoju potrošnju, kaže Brown. “To su prilično duboka pitanja: ‘Ko sam ja i šta mi je potrebno za dobar život?’ Hoću reći, koliko će ljudi sjesti i stvarno postaviti sebi to pitanje?”
Individualno djelovanje neće biti dovoljno da se izborimo s klimatskim promjenama, kaže Akenji, a krivnja i sram neće pomoći. Ali izbori i djelovanje jesu važni. “Mislim da svi trebamo postati politički aktivisti na ovaj ili onaj način”, kaže. “Ono što je nama namjera je da se vrlo odlučno i promišljeno okomimo na naše vlade i zatražimo od njih da ispune svoje obaveze.”