Sada moramo pomoći izbjeglicama
Afganistan je jedna od zemalja iz koje dolazi najveći broj izbjeglica. Neprekidni sukobi koji se ponavljaju u ciklusima i nestabilnost koju ovi ciklusi prouzrokuju doveli su do raseljavanja miliona ljudi, a sada, s jačanjem talibanske vlasti, situacija u kojoj se nalaze postaje sve gora.
Mnogi stanovnici Afganistana žive u strahu od budućnosti, a ne samo etničke i vjerske manjine u Afganistanu koje su talibanske vlasti progonile tokom istorije. Hazari koji, naprimjer, čine dvadesetak posto afganistanskog stanovništva, na meti su talibana zbog šiitske vjere i specifičnog etničkog porijekla. Nakon preuzimanja vlasti 1996. godine, talibani su proglasili džihad protiv Hazara, što je dovelo do masovnih ubistava u sjevernom Afganistanu i prisililo na hiljade pripadnika tog naroda da napuste zemlju.
Potresne scene s kabulskog aerodroma koje smo vidjeli tokom ove sedmice pokazuju koliko se ljudi nalazi u očajnoj situaciji. Dok su se američke snage pripremale za odlazak, građani Afganistana pokušavali su pobjeći očajnički se držeći za točkove aviona. Neki od njih su, kažu izvještaji, tako okončali svoje živote. Ova dešavanja su bila dobar primjer mlakog odnosa koji vlade zapadnih zemalja imaju prema afganistanskom narodu.
Britanska vlada aktivno je učestvovala u invaziji 2001. godine koja je dovela do raseljavanja gotovo četiri miliona Afganistanaca. Prema podacima projekta Cijena rata (Costs of War), Univerziteta Brown, tokom posljednjih dvadeset godina rata poginulo je oko 250.000 hiljada ljudi. Između 2016. i 2020. godine, četrdeset posto od ukupnog broja civilnih žrtava zračnih napada američkih i afganistanskih vlasti, bila su djeca – njih skoro 1.600. Američka vojska je tokom 2017. godine uvela manje striktna pravila za zračne napade, što je dovelo do povećanja broja civilnih žrtava za 330%. Još stotine hiljada ljudi, uglavnom civila, umrlo je od gladi, bolesti i ranjavanja koja su uslijedila nakon rata.
Afganistan je 2021. godine i dalje jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta. Drugi su u svijetu po nemogućnosti pristupa osnovnim životnim namirnicama. Četrdeset posto stanovništva nema posao, a gotovo sedamdeset posto živi ispod granice siromaštva. Između 2007. i 2016. godine, broj Afganistanaca koji žive u siromaštvu porastao je sa 9,1 milion na 19,3 miliona, a pandemija covida19 dodatno je uništila ekonomiju i srozala životni standard.
Sasvim je jasno da su dvije decenije vojnog angažmana u Afganistanu bile katastrofalne. Britanska vlada mora iz ovoga nešto naučiti i osigurati da u budućnosti ne prihvata politiku koja bi, bilo u Afganistanu ili negdje drugo, značila ponavljanje istih grešaka. Pravo na azil za afganistanske izbjeglice i osiguravanje njihovog sigurnog ulaska u Veliku Britaniju sada mora postati prioritet. Davanje prednosti samo onim osobama koje su radile za zapadne snage tokom okupacije nije u skladu s moralnom obavezom koju ima Velika Britanija: s obzirom na britansko saučesništvo u stradanjima afganistanskog naroda, britanska vlada ima obavezu da prihvati što više afganistanskih izbjeglica.
Trenutno postoji vrlo malo sigurnih i otvorenih ruta za kretanje izbjeglica koje dolaze u Veliku Britaniju, a vlada je do sada odbijala saopštiti broj ljudi koje namjerava prihvatiti. Ministri očigledno rade na “prilagođenoj” šemi preseljenja, a navodno je došlo i do određenog ublažavanja pravila u pogledu pasoških uslova, ali to je tek minimum onoga što bi se trebalo očekivati - a i ovo je postignuto tek uz napore da ministrica unutrašnjih poslova prestane oklijevati s prihvatanjem ovakvih rješenja jer se ona očigledno plaši kakvu bi poruku jedan pristojan sistem odobravanja azila poslao izbjeglicama iz drugih dijelova svijeta.
Ovakvo oklijevanje je bilo za očekivati od vlade čiji je najviši nivo vlasti izbjeglice prikazivao u najgorem mogućem svjetlu. U toku su i organizirani napori da se oni koji traže azil u Velikoj Britaniji prikažu kao kriminalci, te da se prema njima tako i postupa. Umjesto da podrže one koji bježe od stvarne krize, naši političari i naši mediji odavno se pokazuju daleko više zainteresirani za stvaranje vještački izazvane moralne panike.
Glavni predstavnik ovih nastojanja, Nigel Farage, također je jučer prikazan na GB Newsu kako bi se sugeriralo da bi i među onima koji bježe iz Afganistana u Veliku Britaniju moglo biti i “talibanskih operativaca”. Faragea možda ne doživljavaju ozbiljno, ali nije zanemariva činjenica da je za vrijeme ove vlade sistem azila u Velikoj Britaniji potpuno desetkovan i da je za vrijeme njene vlasti došlo do jačanja neprijateljskog odnosa prema izbjeglicama i rastućeg rasizma s čime će se izbjeglice vjerovatno morati suočiti kad dođu ovdje. Zakon o državljanstvu i granicama ministrice Priti Patel je dobar primjer: namjera mu je da kriminalizira mnoge koji traže sigurno utočište, kao i one koji im priskaču u pomoć, a sam zakon predstavlja utjelovljenje kompletne političke elite koja je sve više neprijateljski nastrojena prema ljudima u nevolji. Isto vrijedi i za nedavno usvojeno smanjenje pomoći Velike Britanije stranim zemljama.
Kao i mnoge druge evropske zemlje, Velika Britanija je više uložila u sigurnosni sektor, nadzor i kontrolu granica nego u zaštitu i pomoć izbjeglicama. Uprkos borbama koje su to vrijeme trajale, Theresa May se na sudu borila da Kabul proglasi sigurnim mjestom za povratak izbjeglica u 2016. godini. Mnogi ljudi su prisilno vraćeni u Afganistan, uključujući i mlade punoljetne osobe i djecu.
Jedan od deportiranih bio je Zainadin Fazlie, Afganistanac koji je 2018. godine u Velikoj Britaniji tražio utočište bježeći od talibana. Fazlie je bio otac četvero djece rođene u Britaniji, ali bio je prisiljen vratiti se u Afganistan, uprkos prijetnjama smrću, nakon što je u Velikoj Britaniji proveo šesnaest godina. Kasnije je ubijen. To je nehumani sistem azila s kojim se sada suočavaju oni koji bježe iz Afganistana, a ne bismo trebali očekivati da će ovakav sistem “pronaći” svoju savjest i da će se to desiti bez borbe.