Jutarnja vožnja na liniji 25 koja preseca uzdužno ceo Tel Aviv. Stariji sugrađani žure da predaju urin na laboratorijsku analizu, a mladi na posao. Za volanom iznenađenje: mlada devojka sa hidžabom. Ona vozi mirno i sigurno i čeka da stariji ljudi sednu pre nego što krene sa svake stanice. Naizgled normalna slika: izraelska Palestinka sa velom u kokpitu. Odgovorna za bezbednost desetine Jevreja koje dovodi do odredišta dok oni imaju potpuno poverenje u nju.
Ali ništa nije normalno u ovoj slici. Nije teško zamisliti šta bi se dogodilo u sličnoj situaciji u Jerusalimu: velika je verovatnoća da bi došlo do linča vozača. Ali ovde malo ko obraća pažnju na to, što u izraelskoj stvarnosti znači sve sem normalnosti. Vozačica autobusa sa hidžabom na prometnim ulicama jednog grada u jevrejskoj državi. Tačno je da su ga Palestinci izgradili, da ga Afikanci čiste, da glavni lekari u bolnicama govore arapski a i u apotekama su retki farmaceuti Jevreji, pa ipak je ova slika savršena. Naša vozačica je ljubazna i nosi hidžab.
Autobus nastavlja ka južnom delu grada, a sa njim odlazi i ova fantazija. Ako imamo vozačicu autobusa sa hidžabom, zašto nemamo premijerku ili barem gradonačelnicu? Zašto može u Londonu i Njujorku, ali ne i u Tel Aviv Jafu? I zašto ne kapetanica u El Alu? U čemu je razlika? Ili voditeljka vesti na kanalu 12? Na CNN-u i Sky televiziji postoje voditeljke sa hidžabom, zašto ne i kod nas? Brojne su mogućnosti. Godinama živimo u jednoj državi, pola Jevreji pola Palestinci. Prolivamo krv i mrzimo jedni druge, naša polovina je superiornija, a ipak se ovde odvija zajednički život, kakav nije postojao u Severnoj Irskoj ili Južnoj Africi. Možda ni nacionalizam u srpskom Beogradu ne bi dopustio vozačici da nosi hidžab.
Ne potcenjujte vozače autobusa. Iako nemaju auru drskih i samopouzdanih kapetana aviona, oni snose veliku odgovornost. Kada sam bio dete okretao sam tricikl na bok i igrao se vozača autobusa sa mlađim bratom koji je stajao iza kao kondukter. Tada sam želeo da postanem vozač autobusa ili predsednik vlade, šta pre dođe. Ništa nije bilo ni od jednog ni od drugog.
Između Jordana i mora, u državi čija vlada i vojska određuju sudbinu svih ljudi, skoro 60 godina zajedno žive Jevreji i Palestinci. Samo jedna stvar nedostaje: ravnopravnost. Onog dana kada bude postignuta lako ćemo rešiti sve probleme. Vozačica autobusa sa hidžabom je mali korak za čoveka i državu na dugom putu ka ravnopravnosti.
Nekoliko dana nakon vožnje autobusom, bio sam u kompleksu „Cim Urban“ u Nof HaGalilu, na šarenom i prepunom božićnom vašaru sa Jevrejima, Rusima i Arapima. Na nekoliko minuta vožnje u Nazaretu je sjajni „Bistro Luna“ prepun jevrejskih i arapskih jela. Većina konobara su Arapi, ali ima i Jevreja. Jevreji koji uslužuju Arape, eto još jednog malog koraka ka ravnopravnosti.
A onda u malom stanu u ulici koja nosi ime Gaze u Jafu se okupila grupa Izraelaca da pogleda divan film Mihaela Kaminera, člana kibuca Cora, o izgubljenom palestinskom selu Cora i otuđenju osnivača kibuca od mesta koje su preuzeli. Sada je kraj novembra, istoričar Nakbe dr Ilan Pape je održao govor dva dana pre 78. godišnjice Plana podele*. Plan nikada nije imao šansu, čak i da su ga Palestinci prihvatili, kaže on. Izrael nikada nije imao nameru da ga ispuni, čak i kada se složio sa njim. Činjenica je da su godinama pre 1967. već bili spremni planovi za okupaciju Zapadne obale. Ideja podele je kolonijalistička zavera koja se uvek loše završi, kaže Pape. U Indiji, Irskoj – i u Palestini. A ja već čekam sledeću vožnju sa devojkom sa hidžabom.
* Godišnjica Generalne skupštine UN-a 29. novembra 1947. kada je usvojena rezolucija 181 o prestanku britanskog mandata i Plan podele Palestine.