Na Zapadnoj obali niko nije čuo za prekid vatre u Gazi. Ni vojska ni naseljenici, niti civilna administracija koja upravlja Zapadnom obalom i naravno niko od tri miliona Palestinaca koji žive pod njihovom tiranijom. Oni uopšte ne osećaju kraj rata. Od Dženina do Hebrona nema nikakvog primirja. Navršilo se dve godine terora nad Zapadnom obalom pod okriljem rata u Gazi, koji se koristi kao sumnjivi izgovor i paravan, a za koji nema nikakvih naznaka da će se završiti. Sve drakonske mere koje su nametnute Palestincima 7. oktobra su i dalje na snazi, s tim što su se neke i pogoršale. Nasilje naseljenika se nastavlja, a sa njim i umešanost vojske i policije u surove napade na Palestince. U Gazi već manje ubijaju i proteruju, ali ne i na Zapadnoj obali gde nasilje ne prestaje.
Čak i američka administracija koja je veoma odlučna i aktivna u Gazi, zatvara oči i samu sebe laže u vezi sa Zapadnom obalom. Dovoljno joj je zaustavljanje aneksije. „Ne brinite za Zapadnu obalu, Izrael je neće zauzeti“, umirivao je javnost prošle nedelje Donald Tramp, dok iza njegovih leđa Izrael nastavlja po starom. Uništava se i oduzima imovina, zlostavljaju se ljudi kako bi se sprečila svaka mogućnost života na Zapadnoj obali. Ponekad se čini da general major centralne komande Avi Blut, verni poslušnik Becalela Smotriča koji ga je i postavio na to mesto, zajedno sa naseljenicima i policijom vrši eksperiment nad ljudima: hajde da vidimo koliko možemo da ih zlostavljamo dok ne eksplodiraju. Nada da će Gaza skrenuti pažnju sa Zapadne obale nestaje. Kada mediji ne obraćaju pažnju na Zapadnu obalu, a većinu Izraelaca nije briga za to, kao ni Amerikance, zlostavljanje njenih stanovnika može da se nastavi.
Sedmi oktobar je bio istorijska prilika za naseljenike i njihove pomagače da urade ono što se nisu usuđivali godinama. Nije više moguće biti Palestinac na Zapadnoj obali. Ona nije uništena kao Gaza, nema hiljada ubijenih, ali je život postao tu nemoguć. Teško je zamisliti da će izraelska gvozdena pesnica udarati još dugo bez eksplozije nasilja, ovoga puta opravdane.
Oko 150 do 200 hiljada Palestinaca koji su radili u Izraelu je bez posla već dve godine. Dve godine bez ijednog šekela prihoda. Desetine hiljada zaposlenih u Palestinskoj upravi je takođe doživelo značajno smanjenje plata zbog povećane naplate poreza od strane izraelske države. Siromaštvo i težak život su vidljivi svuda gde žive Palestinci. Tu su i blokade puteva koje su praktično trajne. Ima ih na stotine i nema naselja bez gvozdene kapije koja se naizmenično otvara i zatvara. I nema pravila kada ćete moći da prođete a kada ne. Sve je proizvoljno. Sve se dešava pod pritiskom naseljenika i vojske koja im je na usluzi. Tako je to kada je Smotrič ministar Zapadne obale.
Od prokletog 7. oktobra se pojavilo 120 novih nelegalnih naselja (maahazim), gde se agresivno preuzima na desetine hiljada duna zemlje i sve to uz podršku države. Ne prođe nedelja bez novog maahaza uz etničko čišćenje bez presedana. Novinarka Hagar Šizef je objavila u Haaretzu da je od početka rata nakon pretnji naseljenika svoje domove napustilo stanovništvo 80 palestinskih sela.
Zapadna obala svakodnevno menja svoj opis. Zapanjen sam brzinom preuzimanja. Tramp može da se hvali kako je zaustavio aneksiju, ali ona je aktuelnija nego ikada pre. Iz komandnog centra koji je uspostavljen u Kirjat Gatu se možda vidi Gaza, ali ne i Kirjat Arba.[1] Ništa manje od Gaze, Zapadna obala vapi za hitnom međunarodnom intervencijom. Neka dođu američki, evropski, emiratski ili turski vojnici, ali neko mora da zaštiti njene bespomoćne stanovnike. Neko ih mora spasiti iz kandži vojske i naseljenika. Ali zamislite stranog vojnika na kontrolnom punktu kako sprečava agresivne naseljenike da prođu i izvrše pogrom. Pusti snovi.