„Ako ove reči stignu do vas, znajte da je Izrael uspeo da me ubije i ućutka moj glas“, napisao je u svojoj oporuci novinar Anas Al-Šarif. „Bog zna da sam uložio sav trud i snagu koje sam imao kako bih bio glas i podrška svom narodu, otkako sam se rodio u izbegličkom kampu Džabalija. Nadao sam se da će mi Bog podariti dovoljno dug život da se zajedno sa svojom porodicom i voljenima vratim u naš rodni grad Aškelon, na arapskom Al Madždal. Ali Božja volja je bila drugačija.“
Nije božjom voljom ove nedelje zapečaćena sudbina Anasa Al-Šarifa i sa njim još četvorice kolega iz tima, u novinarskom šatoru koji su podigli pored bolnice Šifa u Gazi. Nije božja volja, već zločinački dron izraelske vojske usmeren da usmrti Al-Šarifa, istaknutog ratnog dopisnika Al Jazeere.
Nije bila božja već volja Izraela da ga ubije tvrdeći da je on „vođa ćelije“ Hamasa, bez ikakvih dokaza. Svet je poverovao u ovu verziju događaja baš kao što je ranije poverovao da vojska nema veze sa ubistvom novinarke Širin Abu Akle u Dženinu. Čak i onaj koji veruje da je Al-Šarif bio vođa neke ćelije, mora da se upita: a šta je sa ostalim ubijenima? Da li su oni bili zamenici? Vojsci koja ubija novinare na tako jeziv način i državi koja ne dozvoljava slobodno izveštavanje o ratu ne treba ništa verovati, pa ni njihovim pričama o vođama ćelije iz Džabalije.
Teško je poverovati – ili možda i ne tako teško – sa kakvom ravnodušnošću je dočekano ubistvo ovih pet novinara. Izraelsko novinarstvo se podelilo na one koji su ignorisali ovu priču i na one koji su govorili da je Izrael likvidirao teroristu. Bez ikakvih informacija većina njih je progutala priču koju im je servirala vojska i odrekla se istine. I ne samo istine, već i solidarnosti sa hrabrim kolegom.
Jedini predstavljeni dokaz je bila zajednička fotografija Al-Šarifa sa Jahijom Sinvarom. To je bio dovoljan razlog za pogubljenje.
Milion puta hrabriji od svakog izraelskog reportera i manje spreman da služi propagandi svoje zemlje i naroda od Nira Dvorija i Ora Helera, Al-Šarif je mogao da poduči svoje izraelske kolege osnovama novinarstva. Drskost ovdašnjih novinara ne zna za granice: Al Jazeera je propagandna mreža, tvrde reporteri izraelskih kanala koji su u ovom ratu postali sinonim za nacionalističku propagandu i prikrivanje istine. Al Jazeera je propagandna mašina? A šta je sa Kanalom 12? Ili Kanalima 11, 13, 14 i 15? Oni su u ovom ratu izgubili svaku vezu sa novinarstvom.
Sa smrću novinarstva umrla je i istina, a sa njom i solidarnost. Oni koji su u ovom ratu ubili više novinara nego u bilo kom drugom ratu u istoriji – 186 prema Odboru za odbranu novinara (CPJ) ili 263 prema B’Tselemu – uperiće svoje puške jednog dana i prema nama, izraelskim novinarima koji im se ne dopadaju. Teško je razumeti kako moje izraelske kolege to ne vide. Možda planiraju da nastave da ponizno služe izraelskoj propagandnoj mašini jer je možda za njih novinarstvo upravo to.
Ali ove nedelje je vojska granatirala novinarski šator, a prizori koje niste videli su bili užasni: tela novinara su izvučena iz zapaljenog šatora, a njihove izraelske kolege su klicale ili ćutale. Kakva sramota, ljudska i profesionalna. Zašto je ovo manje šokantno od ubistva saudijskog novinara Džamala Kašogija? Zato što Al-Šarifovo telo nisu raskomadali?
Al-Šarifovi prijatelji i članovi tima su izjavili da je on znao da je meta. Izvestiteljka Ujedinjenih nacija za unapređenje slobode izražavanja i mišljenja Ajrin Kan je rekla da se bojala za njega otkako je vojska još u oktobru počela da mu preti. Al-Šarif je bio poslednji preživeli novinar na severu Pojasa, kazala je ona. Zato ga je Izrael ubio. Poslednje reči u njegovom testamentu poručuju: „Ne zaboravite Gazu.“