Sva protestna pisma protiv rata su značajna, ali su ova pisma zakasnela i kukavička.1 Čitajući ih može se steći utisak da u Pojasu Gaze živi i pati samo 59 ljudi. Oko njih nema više nikoga. Nema 50 hiljada leševa, nema na hiljade siročadi, povređene i invalidne dece, nema dva miliona raseljenih koji su ostali bez ičega. Samo 59 otetih koji žive i umiru, čija je krv plemenita a sloboda dragocena.
Prema ovim pismima, oteti Izraelci su jedine žrtve rata. Svako ko čita ova navodno hrabra pisma, vidi selektivni izraelski moralni kodeks, čak i onih najboljih među najboljima. Njihov strašni podtekst kaže da ako se oslobode oteti (i ako Benjamin Netanjahu ode s vlasti) krvoproliće u Gazi moći će da se nastavi bez zadrške. Rat je pravedan.
Dok su mnogi oduševljeni ovim pismima – kakva hrabrost i društveni angažman – ne možemo da se ne uznemirimo time što nijedno od njih nije pozvalo na prestanak rata pre svega zbog zločina protiv čovečnosti. Sudbina otetih nužno uznemirava svakog Izraelca i svakog čoveka, ali kada je fokus samo na njima dok se ignoriše patnja više od dva miliona drugih ljudi, onda je nemoguće ne primetiti ovu nacionalističku etiku: krv Izraelaca i njihova sloboda su iznad svega.
Jasno je da svaki narod brine, i nužno je da brine najpre o sudbini svojih pripadnika. Ali okretanje leđa žrtvama koje smo sami proizveli čak i kada se radi o ovolikom broju, izaziva očaj. Ovakva pisma nije mogao da potpiše čovek sa savešću.
Deo pisama je uzgred spomenuo žrtve u Pojasu Gaze kako bi ispunio moralnu obavezu. Piloti su podsetili na „nevine civile“ bez detalja o kojim civilima je reč (možda su mislili na izraelske građane iz Otef Aze). Pisci su se osmelili i napisali „nesrazmerna napadi na stanovnike Gaze“, čak i „strašni napadi na bespomoćne ljude“. Ali čini se da je čak i kod njih motiv poziva na okončanje rata sudbina otetih.
Dve hiljade padobranaca i pešadinaca, 1.700 pripadnika oklopnog korpusa, 1.055 pilota i pripadnika vazduhoplovnih snaga i čak 200 vojnika bezbednosno tehnoloških jedinica, pripadnici skoro svih vojnih jedinica potpisali su pisma. Vojni zapovednici su zapretili otpuštanjima i time doprineli veštačkoj drami i pompeznosti ovog malog protesta.
Onda su se probudili umetnici i arhitekte, posle skoro godinu i po dana užasa i tišine. Zaustavite rat kako bismo spasili otete, samo su prepisali. Oprezni i odmeren protest koji ne samo da ne poziva na neposlušnost, već ne liči ni na guranje ruke u vatru. Autori pisama su dobro znali da ako stave palestinske žrtve na vrh dnevnog reda, veliki deo potpisnika bi odbio da ih potpiše.
Potpisnici su u pravu. Rat mora da se završi kako bi se spasili oteti. Ali to ne može biti jedini niti osnovni razlog. Ovaj rat mora da se zaustavi pre svega zbog onoga što se čini prema dva miliona ljudi, od kojih je velika većina nevina i bespomoćna. Nema potrebe rangirati i upoređivati patnje kako bismo ovo razumeli.
Oteti i njihove porodice proživljavaju neljudsku patnju koja mora da se okonča. Ali u ovom trenutku treba da istom snagom protestujemo protiv masakra novinara, medicinskog osoblja (ovde treba posebno pomenuti hrabro izraelsko medicinsko osoblje, uključujući lekare koji su to učinili2), bombardovanja bolnica i škola, premeštanja ljudi iz mesta u mesto kao figura u igri i totalnog uništenja koje vojska čini bez smisla i ikakvog prava. U Pojasu Gaze kopni 59 otetih Izraelaca. Naša obaveza je da ih odmah oslobodimo. Suprotno rasprostranjenom mišljenju u Izraelu, oni nisu jedini koji umiru u Pojasu, a koje moramo spasiti patnje.
[1] Poslednjih dana je objavljeno nekoliko pisama upućenih javnosti u kojima se traži zaustavljanje rata u Gazi. Prvi su se javnosti obratili piloti (prošlog četvrtka), a za njima su usledili pripadnici elitne obaveštajne jedinice 8200, pa policajci, zatim umetnici i ostali. Potpisnici pisama redom ocenjuju da se rat vodi iz političkih i ličnih razloga i da kao takav ugrožava živote otetih. Njihov stav je da je potrebno vratiti otete čak i po cenu okončanja rata. Ova obraćanja su izazvala pravi zemljotres u zemlji posebno jer su sve započeli piloti koji imaju poseban status u društvu. Do sada je već nekoliko hiljada ljudi, među njima i javnih ličnosti, potpisalo slična pisma u okviru svojih struka. Ovakva pisma su u prošlosti obično ukazivala na promenu raspoloženja javnosti i mogućnost zaokreta u zvaničnoj politici; prim.prev.
[2] Oko 360 izraelskih medicinskih radnika je zatražilo istragu i suđenje odgovornima za ubistvo 15 palestinskih zdravstvenih radnika koje je počinila vojska u martu u mestu Rafijah u Pojasu Gaze. Vojni čelnici su najpre lagali i negirali šta se dogodilo, a onda je objavljen snimak smaknuća. Palestinski zdravstveni radnici su imali prepoznatljiva medicinska obeležja u trenutku kada je vojska pucala, a zatim ih zakopala u masovnoj grobnici; prim.prev.