Sve što se za poslednje dve godine dogodilo u Izraelu prelomilo se na proslavi završetka rata u Knesetu. Bila je to orgija ulagivanja, samoljublja, opijenosti i poricanja. Osim ogromne radosti zbog oslobađanja talaca, novo poglavlje donosi još istog: vidite kako smo sjajni, ne gledajte nikog osim nas. Opijenost pobedom prerasla je u nadmenost: kako smo lepi, mi Izraelci.
Glas prosvećenih Izraelaca Uri Misgav objavio je na svojoj FB stranici: „Pobeda duha nad očajem, svetla nad tamom, dobra nad zlom.“ Baš tako. Dok je on sklapao svoj poetski post, stotine hiljada ljudi sa zavežljajima kretalo se preko uništene zemlje ka mestima koja su jednom bila dom. Stotine drugih je oslobođeno iz izraelskih zatvora, ali za njih nije bilo prostora u izraelskim medijima koji su nastavili sa svojom propagandom koja poništava Gazu u ratu i u miru. Vidi se samo 20 oslobođenih Izraelaca. Ostali nisu ljudi, oni nemaju porodice koje ih vole i koje plaču. Nismo videli prizor oslobođenog zatvorenika koji je stigao u Gazu i saznao da su mu žena i deca ubijeni u bombardovanju.
Veliki slon je stajao na sred plenarne sednice u Knesetu, ali niko se nije usudio da ga pogleda. Predsednik Kneseta Amir Ohana, premijer Benjamin Netanjahu i čarobnjak ovog žanra Jair Lapid su se nadmetali u hvalospevima. Čak i u ovakvim trenucima Izrael nema opoziciju, osim predstavnika Hadaša koji su naravno izbačeni iz sale*. Trebalo je slaviti, bilo je šta da se proslavi, ali je morao nastupiti trenutak u kome će neki od govornika skupiti hrabrost i reći istinu. Kazati nešto o najvećim žrtvama rata čiji kraj se slavi.
Benjamin Netanjahu i Donald Tramp je trebalo da pomenu pustoš koju je izraelska vojska ostavila iza sebe. Da se pokaju, da se izvine, preuzmu odgovornost, priznaju krivicu, bol, da obećaju promenu i odštetu žrtvama. Nešto. Umesto toga smo dobili Lapida koji s desna nadmašuje i Netanjahua i Ohanu. Trudeći se da se najviše od svih dodvori Trampu deklamovao je: nije bio genocid, nije postojala namera izgladnjivanja. Nije bilo namere izgladnjivanja Lapide? Kako se usuđuješ da to kažeš? Na osnovu onoga što je državni vrh izgovorio i ispunio? „Stanovnici Gaze nemaju struju, hranu, nemaju vodu ni gorivo… borimo se protiv ljudskih životinja pa se tako i ponašamo“, rekao je na početku rata bivši ministar odbrane Joav Galant, a Lapid ponovio na svoj način: „Imali smo državu i vojsku koje su se borile protiv terorista koji šalju svoju decu da ginu zbog medijske slike mučenika.“ Sa takvom opozicijom, zašto bismo rušili vladu?
Trebalo je da bude drugačije. Nepodnošljivo je da dobijemo završetak rata bez prihvatanja istine o njemu. Sati scena opijenosti iz Kneseta, u medijima kič i smrt, bez imalo kajanja za sve što smo učinili. Koliko bi moćan bio Izrael da se drugačije ponašao i da se barem progovorilo o tamnoj strani ovog rata? Da se podsetilo na bol Gaze. Da se preuzeo makar deo odgovornosti za njenu sudbinu.
To praznično veče nije ispunilo naša očekivanja. Netanjahu je odbio da ide u Šarm el Šeik, a u Knesetu su nastavili da prikrivaju zločine. Tako se ne otvara novo poglavlje.
Ipak, ovo jeste vreme nade. Tokom jutarnjeg intervjua na Radio Fransu sa novinarem iz izbegličkog kampa Nuseirat na trenutak se čulo kukurikanje petla. Prvi put je petao bio glasniji od bombi, a to je razlog za slavlje, pa čak i za neku nadu. Petao je zapevao u Nuseiratu i to vredi više od svih lažnih govora.