Da je CERN (Evropska organizacija za nuklearno istraživanje) tek najveći svjetski istraživački centar za fiziku elementarnih čestica, da je tek rupa gdje su smješteni najveći tunel za ubrzavanje čestica na planeti (Large Hadron Collider, LHC, u obliku prstena dugog 27 km oko Ženeve) i najveći sistem za usporavanje antiprotona; da je mnoštvo tamošnjih naučnika iz 110 država – uključujući popriličan broj aktivnih nobelovaca – tek opsjednuto materijom, antimaterijom i tamnom materijom; da je to tek mjesto gdje su otkriveni stari snovi ludih učenjaka kao što je World Wide Web / www, koji je iznjedrio internetsko doba, ili Higgsov bozon, koji nam je ispričao od čega se sastoji svemir…, ovdje bismo govorili tek o velikom svjetskom hramu istraživanja na polju fizike, informatike i inženjerstva, što on bez sumnje jeste. Ali pored toga, u Meyrinu, udaljenom dvadeset minuta automobilom od centra Ženeve, iz dana u dan osmišljava se herojska odbrana onog što je važno… ili bi trebalo biti važno: onog što se obično naziva osnovno ili fundamentalno naučno istraživanje, koje se razvija na duge staze strpljivo i tvrdoglavo, uz pomoć ljudskih i materijalnih resursa, kao i političkog angažmana koji je neophodan da bi svi ti poduhvati bili mogući, da bi i dalje otvarali vrata ka najvećim otkrićima i pružali vjeru ljudskom rodu da, bože moj, još nije sve izgubljeno. Istraživanje je to nesputano kratkoročnim razmišljanjem i ekonomskom isplativošću, zasnovano na intelektualnim, imaginativnim i kreativnim procesima: način gledanja na stvari koji omogućuje da se nauka i kultura nađu na istoj ravni, prožetoj radoznalošću, koja je prilično ugrožena u ovom vremenu isključivo “korisnih” znanja.
El País Semanal razgovarao je u CERN-ovom postrojenju sa dva izrazito energična branioca tog zajedničkog korijena koji povezuje umjetnost i nauku: Fabiolom Gianotti (Rim, 1960), generalnom direktoricom te institucije (prva žena na čelu Centra od njegovog osnivanja 1954), koja je doktorirala na fizici elementarnih čestica na Milanskom univerzitetu, i piscem, misliocem i profesorom Nucciom Ordineom (Diamante, 1958), autorom izdavačkog fenomena Korisnost beskorisnog. Oboje su Italijani. Dante, Leonardo i Enrico Fermi osjećali bi se s njima kao kod kuće.
Nalazimo se u jednom od svjetskih hramova naučnog istraživanja. Da li biste rekli da smo, u širem smislu, i u hramu kulture?
Gianotti: Naravno, CERN je mjesto kulture, prvenstveno naučne, ali i kulture u jednom opštem smislu pojma. Centar koji okuplja 18.000 naučnika iz cijelog svijeta, a to znači da se ovdje ukrštaju brojne tradicije, kulture i razni jezici. To ga obogaćuje vrlo izraženom multikulturalnom atmosferom. Ali, osim toga, ovdje nastojimo da promoviramo, kroz prigodne aktivnosti, spone između nauke i umjetnosti. Imamo program pod nazivom Arts at CERN, u sklopu kojeg pozivamo umjetnike da provedu neko vrijeme kod nas da bi dobili inspiraciju, a i da bi njihov rad nadahnuo naše naučnike. Mislimo da su kulturne kreacije i naučno djelovanje manifestacije iste stvari: kreativnosti i radoznalosti čovječanstva.
Ta radoznalost je očigledno zajednički korijen kulturnog stvaralaštva i naučnog istraživanja, zar ne?
Gianotti: Apsolutno. Ako govorim o sebi, moram reći da sam tokom višeg školovanja izučavala književnost, grčki i latinski jezik, a paralelno sam studirala klavir na konzervatoriju da bih zatim odlučila da profesionalno djelovanje usmjerim ka naučnom polju. Ne vidim da ikakva barijera razdvaja ta područja, naprotiv, vjerujem da su humanizam, umjetnost i nauka ništa drugo do tri izraza istog izvora: izvora kreativnosti i ljudskog genija. Čak i ako posmatramo sve to s gledišta fundamentalne fizike i fundamentalnih zakone prirode, ako uzmemo u obzir kvantnu fiziku i, s druge strane, Einsteinove zakone opšte relativnosti, vidjećemo da ti prirodni zakoni direktno proizlaze iz načela simetrije, to jest iz gotovo estetskih načela.
Ordine: Za mene je CERN uvijek bio mit. Doživljavam ga kao raj u moru svakodnevnih napora da ubijedimo ljude u važnost muzike, filozofije ili književnosti… U našem društvu postoji ograničenje po kojem smatramo korisnim samo ona znanja koja donose trenutačne rezultate i ekonomske benefite. Onda, zašto je jedno mjesto nauke poput CERN-a tako važno za nas humaniste? Da bismo svijet naveli da shvati šta je to užitak saznanja. Laureat Nobelove nagrade za fiziku Richard Feynman je govorio da se ne bavi fizikom zarad neposredne primjene pronalazaka u praksi, nego zbog uzbuđenja pred otkrićem. To uzbuđenje je u osnovi traganja za znanjem. Od Platona nam je ostala ona prelijepa ideja, koju je zatim preuzeo i preoblikovao Aristotel, o tome kako je čuđenje pokretač spoznaje i znanja. To je ključ. Trebalo bi razviti shvatanje da su temeljno istraživanje i discipline poput muzike, književnosti, filozofije i umjetnosti korisni po svojoj ljubavi prema znanju i radoznalosti, a ne da ih se izlaže pritiscima u vidu cilja ili konkretnog otkrića.
Slažete li se, gospođo Gianotti, s ocjenom da se mir i koncentracija koje zahtijeva temeljno istraživanje nalaze na izvjestan način u opasnosti od one “urgentnosti” ili “diktature” praktičnog pristupa i kratkoročnog razmišljanja?
Gianotti: Da. Istina je da u savremenom društvu, gdje se pred nas postavljaju autentični izazovi po pitanju zdravstva, životne sredine i društvenih nejednakosti, težimo da sva sredstva stavimo u službu takve nauke i takvog tehnološkog razvoja. I razumijem da je ljudski željeti da vidimo rezultate nekog enormnog ekonomskog ulaganja. Zapravo, od najveće važnosti je računati na investicije u primijenjene nauke koje će nam omogućiti da dobijemo rezultate na kratke staze. Ali ključno je da u isto vrijeme nastavimo s ulaganjima na duge staze, zato što istorija pokazuje da velike promjene gotovo uvijek proističu iz temeljnog istraživanja, koje nije sputano obavezama i restrikcijama, niti za cilj ima neki specifičan proizvod unutar skučenog roka.
Neki konkretan primjer?
Gianotti: Primjeri koje u tom pogledu uvijek navodimo odnose se na kvantnu mehaniku i opštu relativnost. Kad su se te oblasti počele razvijati početkom prošlog vijeka, smatralo ih se beskorisnim znanjem, pošto su njihovi zakoni bili prilično udaljeni od našeg svijeta. Pa ipak, ne samo da su te oblasti omogućile čovječanstvu da napravi ogromne korake u našem poimanju svemira nego su takođe našle krucijalnu primjenu u praksi, na primjer u savremenoj elektronici, i bez toga sve ove komponente (Fabiola Gianotti uzima svoj smartfon) naprosto ne bi postojale. A ni GPS ne bi mogao biti precizan bez istraživanja na području relativiteta. Ali najvažnije je da očevi kvantne mehanike i relativiteta – Einstein, Planck, Heisenberg… – nisu tražili primjene u praksi, već su nastojali shvatiti kako svemir funkcioniše. Praktični rezultati su došli naknadno. Ovo samo po sebi pokazuje koliko je važno da vlade, naravno, nastave investicijama podupirati konkretne projekte na kratke staze, ali i da nikad ne zaborave one dugoročne.
Ordine: Znate li koliko je koštao najnoviji nuklearni nosač aviona proizveden u Sjedinjenim Državama? 13 milijardi dolara [otprilike 11 milijardi eura]. Koliko iznosi godišnji budžet CERN-a?
Gianotti: Milijardu eura.
Izgleda da bez dugoročnog planiranja ni ono kratkoročno ne može postojati. Na primjer, bez fundamentalnih istraživanja razvijanih vremenom, tokom dugih godina, laboratorije koje su komercijalizirale razne vakcine protiv kovida ne bi mogle tako brzo djelovati, nije li tako?
Gianotti: Tačno. Bez naučne baze i dugogodišnjeg istraživanja nikad se vakcine ne bi razvile u tako kratkom periodu! I vrlo važno je objasniti da, ako primijenjene nauke i kratkoročne rezultate vrlo često finansira privatni sektor, upravo vlade moraju potpomagati javnim novcem temeljna istraživanja. Političari to moraju shvatiti.
Zar dihotomija između dugog i kratkog roka ne pogađa rad umjetnika, pisaca i mislilaca podjednako kao i naučnika, čak i političara?
Ordine: Naravno. Danas kratkoročna perspektiva dominira na svim poljima. Najvažnija je brzina. Što je izvedba brža, rezultat izgleda bolji. I to je na djelu kako u obrazovanju tako i u istraživanju. Nietzsche je savršeno objasnio pohvalu sporosti. Želiš li velike rezultate, strpljenje je nužno. Daću vam primjer: Osamu Šimomura, koji je dobio Nobelovu nagradu za hemiju 2008, vidio je jednog dana meduzu i shvatio da je fluorescentna. Pitao se zašto. I proveo je dvadeset godina života istražujući. Na kraju je uspio izolirati jedan zeleni protein koji je danas glavni marker u intervencijama i pretragama i označio je revoluciju u medicini. Ali u ono vrijeme niko mu ne bi dao novac da odgovori na pitanje zašto je ta meduza fluorescentna!
Juče je vaš komentar bio da ta prijetnja urgentnošću zahvata i područje naučnih časopisa… Kako?
Ordine: Taj pritisak je trenutno katastrofalan. Još u julu 2018, novine Le Monde objavile su reportažu pod naslovom Svjetska uzbuna protiv lažne nauke. U njoj se navodi da je 2004. otkazano objavljivanje 1.894 članka u naučnim časopisima u cijelom svijetu, ali je 2015. broj skočio na 60.000. Veliki dio krivice pada na pritisak da se članak što prije objavi. Ali tu je i drugi problem. Zatiremo mogućnost slučajnog otkrića. Ono u naučnom istraživanju znači da možemo tražiti jedno, a otkriti nešto sasvim drugo. Ali u ludilu nekih aktuelnih evropskih istraživačkih projekata, uzmimo za primjer Horizon 2020, naučnika pitaju: “Šta si otkrio prve, druge, treće godine…? I kako sad namjeravaš da primijeniš ta otkrića u svijetu poduzetništva?” Ali ako znamo sve u svakom trenutku, onda to više nije istraživanje!
Pored toga što je mjesto istraživanja, CERN je ogromni centar za osposobljavanje mladih naučnika. Vjerujete li da se ta utilitaristička prijetnja obrušava i na domen obrazovanja? Vjerujete li da studenti prestaju biti studenti da bi se preobrazili u puke klijente u potrazi za dobrim zaposlenjem?
Gianotti: To je složeno pitanje koje se dotiče mnogih vrlo zanimljivih tačaka. Ranije sam htjela istaknuti da je neophodno na adekvatan način izvijestiti o istraživanju. Naučnici ne samo da trebaju mnogo toga iznositi u javnost nego to moraju i činiti dobro. Ono što radimo ne pripada nama, već čovječanstvu. Kada smo otkrili Higgsov bozon, to nije bio veliki korak za CERN, već divovski korak za čovječanstvo u smislu boljeg razumijevanja svemira i njegove evolucije. Tokom pandemije, na primjer, nije uvijek bilo tako, komunikacija nije uvijek bila dobra, među građanima je vladala konfuzija, samo su slušali različite verzije onog što se zbivalo. Upražnjavati nauku ne znači samo otkrivati, prođe mnogo vremena prije nego što se nešto otkrije. Nauka je mnogo strpljenja, mnogo odlučnosti i tvrdoglavosti. Uvijek djelujemo u granicama tehnologije, zbog čega stalno pravimo korak naprijed i dva nazad. Što se tiče vašeg pitanja u vezi s mladima i njihovim osposobljavanjem: vjerujem da društvo ne priprema radnu snagu budućnosti. Danas, u svijetu pod sve snažnijim vodstvom tehnologije koja se bez prestanka mijenja, od mladih se traži obrazovanje koje je prevashodno tehničko i, samim tim, usko. Moraju biti sve veći stručnjaci u sve manjim oblastima s ciljem da se zaposle u kompanijama. Ali, ponavljam, pošto se tehnologija mijenja punom parom, tehničari predviđaju da će za trideset godina više od 50% današnjih poslova nestati zato što će ih obavljati strojevi. Najbolje alatke koje možemo podariti mladima su intelektualnog tipa: otvoren duh, umijeće fleksibilnog razmišljanja, sposobnost za analizu i sintezu, dar za logiku i globalna edukacija.
Koji su prioriteti za osposobljavanje istraživača ovdje u CERN-u?
Gianotti: Naravno, osposobljavamo naučnike, inženjere, tehničare… u vrlo širokom spektru koji obuhvata supravodljive magnete, elektroniku, vakuumsku tehnologiju itd., i nastojimo privući mlade ka disciplinama STEM-a [Science, Technology, Engineering, Mathematics, odnosno Nauka, Tehnologija, Inženjerstvo, Matematika]. Broj radnih mjesta obuhvaćenih STEM-om povećava se triput brže nego u bilo kojem drugom sektoru rada. Uprkos tome, u Evropi nema više od 20% mladih s fakultetskim obrazovanjem koji su odabrali da studiraju discipline STEM-a. Sve u svemu, ne pripremamo kako treba radnu snagu sutrašnjice. U CERN-u osposobljavamo i obrazujemo mlade generacije kroz veliki broj inicijativa. Na primjer, trenutno gradimo naš novi Centar za naučno obrazovanje, Vrata nauke, preko kojeg želimo privući između 300.000 i 1.000.000 posjetilaca godišnje, i koji će uključivati laboratorije za eksperimente namijenjene djeci od pet godina i starijoj. Stvar je u tome da shvate šta znači biti naučnik, kako se suočiti s izazovom, riješiti sumnje, i da im damo intelektualne alatke kako bi jednog dana postali naučnici, ali i advokati ili pijanisti. Za nas je metod važniji od rezultata.
Ili drugačije rečeno: pravi cilj je put…
Gianotti: Tako je. Pravi cilj je put.
Njemački mislilac Jürgen Habermas nam je rekao u jednom intervjuu da je svijet izgubio sposobnost za sveobuhvatni pogled i da je čak filozofija postala primijenjena filozofija: krajnja specijalizacija u konkretnim područjima, ali ne i u sagledavanju cjeline… Slažete li se s njim?
Gianotti: Svakako. Mislio je na onaj preuski svjetonazor, na nestanak holističke kulture…
Ordine: Ima još jedna važna stvar. Mislim da CERN ispunjava i jednu vrlo važnu diplomatsku misiju. Ovdje ima projekata na kojima međusobno sarađuju Izraelci i Palestinci, ljudi koji su u ratu, a ovdje sjede za istim stolom. Drugim riječima, nauka ujedinjuje kao što to čini muzika, sjetimo se Bareboimovog projekta i njegovog orkestra koji okuplja Palestince i Izraelce. A isto se dešava s baštinom ljepote i umjetnošću. Fabiola Gianotti je rekla da rezultat nekog naučnog istraživanja realizovanog u CERN-u ne pripada CERN-u, već čovječanstvu. Ni spomenici Palmire ne pripadaju Palmiri, a ni Koloseum ne pripada Italijanima. Dobra čovječanstva smo primili kao ostavštinu. Ali to nije samo materijalna nego i duhovna ostavština. Zato je greška gledati na spomenike kao na proste mašine za pravljenje novca, a isti je slučaj i sa naučnim otkrićima. I isti diskurs se koristi kad se govori o obrazovanju i tu imam drugačije stajalište od Fabiole. Ako izbor studija promatramo samo kroz prizmu mogućnosti zaposlenja, to će jednog dana dovesti do toga da se u potpunosti ukinu humanističke discipline. Zašto podučavati sanskrit ako se ne isplati? Taman posla, moramo braniti sanskrit jer, u suprotnom, sutra će nestati studij sanskrita, zatim starogrčkog, zatim latinskog i na kraju ćemo studirati samo ono što je isplativo i onda će čovječanstvo izgubiti svoje veze s memorijom. Naš odnos s prošlošću i memorijom je od suštinskog značaja. Stoga se ne smije studirati radi posla, nego radi saznavanja, inače kreativnost umire. Einstein je to jasno vidio. “Ne specijalizirati studenta”, rekao je, “već poticati u njemu radoznalost, da uči, čita i putuje…, a specijalizacija će već doći sama od sebe.”
Zar ne bi, osim toga, trebalo kod studenata usaditi svijest o vrijednosti greške, koja je na tako zlom glasu?
Ordine: Od naučnika se traži da smjesta dođu do objektivne istine. Nemoguće! Greška je sastavni dio istraživanja, istraživačev cilj ne treba da bude samo finalna istina već i sam put koji vodi do nje. To kaže Kavafi u jednoj prelijepoj pjesmi: naša Itaka nije dolazak u Itaku…, već put koji pređemo da bismo došli do nje. Ili Machado: “Putniče, put ne postoji, koračanjem put se tvori.”
Htio bih završiti ovim pitanjima: koji su o ovom trenutku glavni izazovi za CERN i kojim vijestima ćete nas iznenaditi u srednjoročnom razdoblju?
Gianotti: Nade polažemo, u prvom redu, na pokušaj da odgovorimo na određen broj zagonetki koje nas prate već desetljećima. Otkrićem Higgsovog bozona kompletirali smo takozvani standardni model fizike elementarnih čestica [Fabiola Gianotti ponosno ističe taj standarni model na majici koju je taj dan obukla]. Problem je što ovaj standardni model elementarnih čestica ne može dati odgovor na sve. Kako objasniti ono što nazivamo tamnim svemirom, to je trenutno opsesija naučnika iz cijelog svijeta. Kada gledamo nebo i vidimo planete, zvijezde, galaksije…, to je samo 5% svemira, samo tih 5% čine elementarne čestice od kojih smo svi mi sastavljeni. A od 95% tamnog svemira, 25% otpada na tamnu materiju, dok ostatak čini tamna energija. I tu je sve preplavljeno pitanjima i tajanstvenošću. Nemamo rješenja, iako raspolažemo teorijskim modelima, idejama… Namjera da shvatimo elementarnu česticu odgovornu za tu tamnu materiju je objektivni naučni prioritet, uključujući i za CERN, a u igri su različite eksperimentalne opcije, na primjer možemo zamisliti da čestice tamne materije nastaju iz sudara protona, ali postoje i druge mogućnosti. U CERN-u, jedan od prioriteta je poboljšanje i usavršavanje našeg Velikog hadronskog sudarača (Large Hadron Collider, LHC), dugog 27 kilometara, s ciljem da u narednim godinama možemo ispaljivati snopove protona koji su kudikamo intenzivniji od ovih s kojima danas radimo. Ali, na to sve, razmišljamo o gradnji novog ubrzivača i, mada zasad nikakav projekat nije odobren, evropska naučna zajednica preporučila je petogodišnju studiju izvodivosti za kružni ubrzivač dug 100 kilometara, odnosno triput veći od postojećeg. Taj projekat će postaviti nove izazove za tehnologiju supravodljivih magneta, vakuumsku tehniku, kriogeniku itd.
To je baš kuriozitet: dobro poznajemo tek 5% materije od koje je svemir sačinjen… Zar vas to ne čini nervoznom?
Gianotti: Naprotiv, uzbudljivo je razmišljati o svemu onom što tek treba saznati!