Gurnah: Pisanje i mjesto

Abdulrazak Gurnah, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2021. godine, rođen je u Zanzibaru 1948. godine. U Veliku Britaniju stigao je 1960-ih godina, gdje je objavio svoj prvi roman 1987. godine. Prema riječima Nobelovog komiteta, nagradu je dobio „za beskompromisan i suosjećajan uvid u posljedice kolonijalizma i u sudbinu izbjeglica u bezdanu između kultura i kontinenata“. Za magazin Wasafiri 2008. godine napisao je tekst Pisanje i mjesto.

Počeo sam pisati odmah po dolasku u Englesku, vjerovatno u dvadesetprvoj godini. U pisanje sam upao više slučajno nego što je to bilo ispunjenje nekog zacrtanog cilja. Pisao sam i prije toga, kao školarac u Zanzibaru, ali su ti prvi pokušaji za mene bili igra: neozbiljni poduhvati za zabavu prijateljima ili izvođenje na školskim priredbama, pisani iz ćejfa, kao razonoda ili kao dječačko razmetanje. Nisam o njima razmišljao kao o pripremi za bilo šta, niti sam na sebe gledao kao na budućeg pisca.

Moj maternji jezik je kisvahili. Za razliku od brojnih drugih afričkih jezika, on je još prije evropskih kolonija imao pisanu formu, mada to ne znači da je češće bio pisan nego govoren. Najraniji primjeri diskurzivne književnosti na kisvahiliju pojavljuju se već u kasnom 17. stoljeću, pa su u mojoj mladosti ti radovi još uvijek bili značajni ne samo kao književnost već i kao govorna vrijednost jezika. No, jedini primjeri savremene književnosti na mom jeziku za koju sam znao bile su kratke pjesme objavljene u novinama, popularne radio-drame ili poneka zbirka priča. Većina ovih radova stvarana je s ciljem moraliziranja ili zabave za širu publiku. Njihovi autori nisu bili samo pisci već i učitelji ili državni službenici. Nikada mi nije palo na pamet da bih mogao ili da bih trebao tako pisati. Od tada je došlo do novih pomaka u književnosti na kisvahiliju, ali ja sada govorim o tadašnjim utiscima. O pisanju sam mogao razmišljati samo kao o nekoj povremenoj, pomalo sterilnoj razonodi, i nikada nisam pomišljao da se ozbiljnije okušam u tome.

U svakom slučaju, kada sam napustio svoju domovinu, težio sam jednostavnim stvarima. To je bilo tegobno vrijeme straha, neizvjesnosti i namjernih poniženja, pa sam s osamnaest godina samo htio da se osjećam sigurno i ispunjeno na nekom drugom mjestu. Pisanje mi je bilo zadnja rupa na svirali. U Engleskoj sam o pisanju počeo drugačije razmišljati jer sam bio već poodrastao, jer je bio red da razmišljam i brinem o stvarima koje su prije izgledale jednostavno – ali možda više zbog sveobuhvatnog osjećanja tuđinstva i različitosti koje je moj boravak tamo donio. Počeci su mi bili pipavi i nesigurni. Nisam sasvim razumio šta mi se događa pa sam odlučio pisati o tome. Počeo sam pisati nemarno, iz tjeskobe, bez ikakvog plana, ali vođen željom da nešto kažem. Potom sam se počeo pitati šta ja to u stvari radim, te sam morao zastati i raščistiti sa sobom da je to što radim stvarno pisanje. Onda sam shvatio da pišem iz sjećanja, jarkog i snažnog i potpuno udaljenog od čudnog bestežinskog stanja u kojem sam započeo život u Engleskoj. Poređenje s mojim novim neobičnim životom pojačalo je osjećanje onog života koji sam ostavio za sobom, ljudi koje sam nemarno i ne misleći ostavio, mjesta i načina života za koje sam tada mislio da su zauvijek izgubljeni. A kada sam počeo pisati, vraćao sam se tom izgubljenom životu, tom izgubljenom mjestu i svojim sjećanjima o njemu. Pisao sam i o životu u Engleskoj, ili barem o tome kako je to naći se na mjestu koje je se tako razlikuje od mjesta u mom sjećanju i mom biću, mjesta koje je sigurno i udaljeno od onoga što sam nekada imao dovoljno da me preplavi krivica i nerazumljivo kajanje. I, dok sam pisao, nadvladala me ogorčenost i uzaludnost zbog svega što smo upravo preživjeli, zbog svega što smo učinili da bi do toga uopšte došlo i zbog svega što je u to vrijeme djelovalo kao nestvaran život u Engleskoj.

Ove događaje prati prepoznatljiva logika. Odlazak iz rodnog doma pruža potrebnu distancu i perspektivu, kao i određeni stupanj osnaženja i oslobođenja. Pojačava sjećanje, zaleđe svakog pisca. Udaljenost piscu nudi neometano zajedništvo sa unutrašnjim sobom, a iz toga se javlja veća sloboda igre i mašte. S ovakvim shvatanjem pisac postaje samodovoljan kozmos koji je najbolje ostaviti da radi u izolaciji. Staromodna ideja, mogli biste pomisliti, romantičarska samodramatizacija autora – ali ima tu ipak nešto privlačno i u raznim oblicima još prisutno.

Ako udaljenost, na jedan način, pomaže da autora ili autoricu posmatramo kao zatvoren svijet, drugi način gledanja na udaljenost može biti kao na nešto što oslobađa kritičku maštu. To drugo shvatanje čak sugerira da je udaljenost potrebna i da pisac svoja najvrednija djela stvara u izolaciji jer je tako oslobođen odgovornosti i intime koji prigušuju i razvodnjavaju istinu onoga što mora biti izrečeno, pisac kao heroj, kao onaj koji vidi istinu. Ako prvo shvatanje piščeve veze sa mjestom podsjeća na romantizam 19. stoljeća, onda ovo drugo priziva moderniste s početka dvadesetog stoljeća. Brojni značajni pisci engleskog modernizma pisali su daleko od doma baš da bi bili iskreniji u vlastitom razumijevanju, da bi pobjegli od kulturne klime koju su smatrali ubistvenom.

Istovremeno postoji i shvatanje koje ide u drugom smjeru: da pisac, izolovan među strancima, gubi vlastiti smisao za ravnotežu, gubi vlastito razumijevanje ljudi, kao i važnost i težinu percepcije o njima. Priča se da je to naročito slučaj, u našim postimperijalnim vremenima, za pisce s teritorija bivših evropskih kolonija. Kolonijalizam se legitimizovao kroz odnos prema rasnoj hijerarhiji i podređenosti koja prožima brojne narative kulture, znanja i napretka. Također je uradio sve što je mogao kako bi uvjerio kolonizovane da se prepuste toj stvarnosti. Opasnost po postkolonijalnog pisca, izgleda, leži u tome da je on kao stranac u Evropi sve to možda prevladao, ili može prevladati usred otuđenosti i izolacije života. U tom slučaju pisac je osuđen da postane ogorčeni emigrant koji se ruga onima koji su ostali, a iza sebe ima podršku izdavača i čitalaca koji se nikada nisu odrekli nesvjesne netrpeljivosti i koji jedva čekaju da nagrade svaki preziran stav prema svijetu izvan Evrope. Po ovom shvatanju, pisanje u tuđini znači potrebu za strogošću kako bi se postigla vjerodostojnost, preuzimanje samoprezira kao mjere istine – jer u suprotnom postoji prijetnja da se autora otpiše kao sentimentalnog optimistu. 

Oba shvatanja – da udaljenost oslobađa i da udaljenost iskrivljuje shvatanje – pojednostavljena su, mada ne znači da u tome nema tračak istine. Cijeli svoj odrasli život proveo sam van domovine, među strancima, i sada ne mogu ni zamisliti da sam ga mogao provesti ikako drugačije. Ponekad pokušam nešto takvo zamisliti i smjesta me porazi nemogućnost da se nosim sa zamišljenim izborima koje sebi zadajem. Tako da pisati u zagrljaju moje kulture i historije za mene nije bila mogućnost, a možda u nekom značajnom smislu nije ni za jednog autora. Znam da sam počeo pisati u Engleskoj, u otuđenosti, i sada shvatam da je baš taj uslov, da stižeš iz jednog mjesta a živiš u drugom, ono o čemu pišem već godinama, ne kao o jedinstvenom iskustvu koje sam je doživio, nego kao o jednoj od priča našega doba.

Također sam tek u Engleskoj počeo intenzivno čitati. Knjige su u Zanzibaru bile skupe, a knjižare rijetke i slabo opskrbljene. Biblioteke, kojih također nije bilo mnogo, bile su oskudne i staromodne. Povrh toga, nisam znao ni šta želim čitati i prihvatao sam sve šta bih nasumično nalazio. U Engleskoj su prilike za čitanje bile, činilo se, beskrajne, a engleski jezik mi je polako postajao prostran dom koji s jednakom gostoljubivošću prima i znanje i pisanje. I ovo je bio jedan od mojih puteva ka pisanju. Vjerujem da pisci počinju pisati zbog čitanja, da samim činom prikupljanja i prirastanja, odazivanja i ponavljanja stvaraju sebi osnovu koja im omogućava da pišu. Ta osnova je delikatna i suptilna, ne nešto što se može opisati (mada se brojni književni kritičari posvećuju baš tome), ne neki nezamjenjiv program koji unapređuje priču, ali kada je na mjestu, predstavlja sklop prikladnih, uvjerljivih narativnih poteza. Ne želim da mistifikujem, da sugerišem kako o pisanju nije moguće pisati ili kako je književna kritika čin samozavaravanja. Književna kritika nas obrazuje o tekstu i o idejama koje prevazilaze tekst, ali ne mislim da kroz kritiku pisac može doći do književne osnove o kojoj govorim. Ona se gradi iz drugih izvora, a najprije iz čitanja.

U Zanzibaru sam se školovao prema britanskom kolonijalnom sistemu, mada smo pri njegovom kraju bili nakratko nezavisna, čak revolucionarna država. Vjerovatno je istina da većina mladih svugdje u svijetu kroz svoje školovanje prikuplja i zadržava znanje koje im u tom trenutku ništa ne znači, ili koje djeluje kao nešto institucionalno i nebitno. Mislim da nas je to još više zbunjivalo, jer toliko stvari o kojima smo učili učinilo je da se osjećamo kao slučajni primaoci znanja namijenjenog nekom drugom. Ali kao svi drugi učenici, na kraju smo izvukli nešto korisno iz toga svega. Iz ovakvog obrazovanja sam, uz brojne druge vrijedne stvari, naučio kako Britanci gledaju na mene i na svijet. To nisam naučio odmah, već kroz duge godine i kroz sjećanje, uz druga učenja i shvatanja. Ali nisam se obrazovao samo u školi. Kupio sam znanje u džamiji, u mektebu, na ulici, u svom domu i iz svog ličnog anarhičnog čitanja. Stvari koje sam učio na ovim drugim mjestima često su bile u potpunoj suprotnosti onome što sam učio u školi. Kako god zvučalo, međutim, to nije bilo poražavajuće shvatanje, koliko god ponekad bilo bolno ili posramljujuće. S vremenom mi je ovakvo suočavanje sa suprotnim narativima postalo dinamičan proces, čak i ako je po svojoj prirodi pokrenut iz tačke slabosti. Odatle je stizala energija da odbacujem i odbijam, da ostavim postrani nešto što će vrijeme i znanje održati. Tako sam stvorio način smještanja i prepoznavanja različitosti, kao i potvrđivanja mogućnosti za kompleksnije načine saznavanja.

Zato, kada sam počeo pisati, nisam sebi mogao dopustiti da se jednostavno pridružim gomili i nadam da će, sa srećom i vremenom, neko čuti moj glas. Morao sam imati na umu da pišem s punom sviješću o tome da neki od mojih mogućih čitalaca već imaju predodređen odnos prema meni. Bio sam svjestan da ću se predstavljati čitateljima koji vjerovatno na sebe gledaju kao na dio većine, oslobođeni kulture ili etničkih poveznica, oslobođeni razlika. Pitao sam se koliko treba reći, koliko znanja pretpostaviti, koliko bi moje pripovijedanje bilo razumljivo ako sebe ne objasnim pobliže. Pitao sam se kako sve ovo raditi i uz to pisati fikciju.

Naravno, ovo iskustvo nije samo moje, mada kada se zabavljate detaljima oni uvijek djeluju jedinstveni. Zasigurno se može reći da to nije čak ni savremeno iskustvo, niti da je posebno za načine na koje sam ga ja opisao, već nešto što je karakteristično za cjelokupnu književnost – da pisanje kreće iz vlastitog shvatanja marginalnosti i različitosti. U tom smislu, pitanja koja postavljam nisu nova. Ali čak i ako nisu nova, pod snažnim su utjecajem partikularnosti, imperijalizma, izmještenosti, realijama našega doba. A jedna od realija našega doba je tako mnogo raseljenih stranaca koji stižu u Evropu. Ta pitanja, dakle, nisu samo moja briga. Dok sam se ja pitao o tome, brojni drugi koji su također bili tuđinci u Evropi istovremeno se nosili sa sličnim problemima, i to s velikim uspjehom. Njihov najveći uspjeh je to što sada imamo suptilnije i delikatnije shvatanje narativa i kako on putuje i prenosi se u novim sredinama. Zahvaljujući ovom shvatanju, svijet sada izgleda manje nepojmljivo i manji nego prije.

#prevodi

Šta ne razumijemo o fašizmu
O toleranciji bolesti
Problem s filantropijom
Le Guin: O piscima i slobodi
Novi globalni ekonomski lider
Turska u sukobu sa svima
Cohenov duh u eri Trumpa
Carver: Strah 
Sartre i čudo rođenja
Zagonetna veza korone i sna
Antibiblioteka Umberta Eca
Borges, Márquez, Cortázar
Klein: Nona Flora
Žene koje su promijenile nauku
Zaid: Budućnost knjige
Daft Punk prije epiloga
Vincentovo pismo Theu
Sandomir: Flory, Flory…
Potop i klimatska katastrofa
Roth: Zombi demokratija
Kako pomoći Ujgurima
Afganistan – istine i laži
Bolničke covid statistike
Fotograf za besmrtnost
#MeToo kod Medicija
Snowden: Sve je super!
Online ili offline fanatici?