José Saramago u dvanaest pojmova

Dvanaest pojmova pomoću kojih se može sagledati životni i stvaralački put portugalskog pisca, od njegovog rođenja u Azinhagi do smrti 2010. godine.

Azinhaga

Pošto se rodio u porodici jako skromnih prihoda, Saramagova (pravo prezime mu je bilo Souza) sjećanja na djetinjstvo uvijek će se iznova vraćati u njegovo rodno selo Azinhagu, za koje piše u Malim uspomenama da “se nalazi na tom mjestu od takoreći najranijeg doba nacije (već u XIII vijeku je donosilo vlastite zakone), ali od te čudesne starine nije ostalo ništa, osim rijeke koja mu teče uz bok (pretpostavljam od postanka svijeta). […] Zemljište je ravno, glatko kao dlan, bez oblikâ koji zavređuju da se nazovu reljefom.” Njegova majka Maria Piedade bila je domaćica, a otac José de Sousa otišao je iz sela da bi radio u policiji u Lisabonu, kamo će se porodica preseliti kad dijete bude imalo jedva dvije godine.

Zaposlenja

Po završetku studija, počeo je raditi kao profesionalni automehaničar. Koncem 1941. angažirala ga je Lisabonska bolnica, gdje će za bolju platu obavljati administrativne poslove s pedantnom posvećenošću. U isto vrijeme prihvata drugi posao u Fondu za pomoć uposlenicima kako bi se osamostalio od roditelja. Iz političkih razloga i zbog griže savjesti, napušta Fond. Poslije će raditi u osiguravajućem preduzeću, ali i kao novinar.

Muzika

Nakon fijaska koji je doživio njegov prvi roman Terra do pecado sredinom pedesetih godina, pisac odlučuje da izučava muziku te se učlanjuje u Muzičku mladež, i to je jedna od strasti koje će ga pratiti do kraja života. Štaviše, nakon određenog vremena ulogu protagoniste u Kolebanjima smrti dodijeliće violončelisti, budući da je oduvijek želio da nauči svirati taj instrument. I kako napominju stručnjaci poput Mercedes de Pablos, “postoji izvjesna muzikalnost u njegovom opusu, a muzika je i eksplicitno prisutna, što je očitije u slučaju navedenog romana, u koji je, da tako kažemo, soundtrack utkan.”

Komunizam

Iako je oduvijek pokazivao izraženu građansku svijest i duboku etičnost koja ga je, na primjer, ponukala da odbije glasati za predsjedničkog kandidata, zbog čega je izgubio posao u Fondu za uzajamnu pomoć, 1969. se pridružuje Komunističkoj partiji zahvaljujući jednom od svojih najboljih prijatelja, Augustu Costi Díazu. Nikad nije odbacio ta uvjerenja (“socijalizam je sačuvao svoju duboku istinu”, rekao je 1993) niti najzahtjevniju vrstu solidarnosti: “Pisac je obavezan da njeguje odgovornost snažniju nego kod bilo kojeg drugog građanina.”

Lanzarote

Nakon polemike koja se rasplamsala u Portugalu po objavljivanju Evanđelja po Isusu Kristu, pisac je odlučio pretvoriti Lanzarote u svoje utočište. Tu je našao “spokoj potreban za život i pisanje” i tu će stvoriti najbitnija djela kao što su Pećina, Zapis o pronicljivosti i Slonovo putovanje. Zajedno s Pilar del Río, drugom po redu suprugom i svojom prevoditeljkom, kupio je neke parcele u Tíasu, seocetu udaljenom od najnaseljenijih područja otoka, ali nikad nije prodao kuću u Lisabonu niti se odrekao portugalskog državljanstva. No, smatrao se “još jednim žiteljom Lanzarotea […]. Premda nije moja gruda, Lanzarote je moja zemlja.” Na to sve, takozvana A Casa na Lanzaroteu “osigurala je mjesto za susret i razgovor, za potporu i radost, za prosvjetljenje i prijateljstvo, za savjest, učešće i solidarnost. Mjesto s dušom i otvorenim prozorima.” (iz  Intuición de la isla Pilar del Río)

Bog

Saramago se često kategorički definirao kao “ateistički sin kršćanstva”. Osim toga, objašnjavao je da Evanđelje po Isusu Kristu proističe iz uvjerenja da “kršćanstvo nije promijenilo svijet onako kako tvrdi”, pošto se “pobilo više ljudi u ime Boga nego bilo čega drugog”. Naravno da je i tvrdio da je – iako bi bilo mnogo ugodnije vjerovati “zato što bi manje-više sve bilo objašnjeno i, prije svega, imao bih kome ujutro ispostaviti račun” – “odabrao mjesto nelagode”, dok je ispovijedao da “me problemi Boga ne brinu. Brinu me problemi ljudi koji su Boga izmislili”.

Nobel

Dugo godina je bio kandidat za Nobelovu nagradu za književnost da bi ga u oktobru 1998. Švedska akademija najzad okitila lovorikama jer autor ne prestaje da čini razumljivom jednu sklisku stvarnost “pomoću parabola poduprtih maštom, saosjećanjem i ironijom”. U svojoj odluci, žiri je takođe podvukao da “pripovjedačkom umjetnošću, razvijenom s tvrdoglavošću i neslućenom dubinom, laureat zaslužuje visokorangirano mjesto u okrilju svjetske književnosti”. Radilo se o prvoj Nobelovoj nagradi dodijeljenoj nekom autoru koji piše na portugalskom i Saramago ju je prihvatio “kao počast, kao čin odgovornosti prema vlastitoj kulturi, portugalskoj, i prema opšteljudskom aktu pisanja i čitanja”.

Adaptacije

Kino je bilo jedna od prvih i najpostojanijih piščevih strasti: sa svojim prvim prijateljem Félixom išao je na projekcije u bioskope Animatógrafo i Salón Lisboa. Nije onda čudo da su njegovi romani, osvajajući čitalačku publiku, na kraju završili na velikom platnu, ali s neujednačenim rezultatima. Tako su 2002. Federico Luppi, Icíar Bollaín i Gabino Diego glumili u Kamenom splavu, u režiji Georgea Sluizera. Šest godina kasnije, Brazilac Fernando Meirelles režiraće Sljepoću, osporavanu ekranizaciju Ogleda o sljepoći, u kojoj uloge tumače Julianne Moore, Mark Ruffalo i Gael García Bernal. Embargo Antónija Ferreire, baziran na jednoj pripovijeci nobelovca, pojavio se 2010, dok je Denis Villeneuve 2013. adaptirao Udvojenog čovjeka, sa Jakeom Gyllenhaalom u glavnoj roli. Što se tiče pozorišta, potrebno je istaknuti Blimundu, operu utemeljenu na Sjećanju na samostan, koju je napisao Azio Corghi, a čija je premijera održana u milanskoj Skali. Corghi je takođe adaptirao njegov pozorišni komad In nomine Dei, preimenovan u Divara, i bio autor muzike za kantatu Lazarova smrt, baziranu na odlomcima iz Sjećanja na samostan.

Radionica

Od 9. novembra do 8. januara 2023. Nacionalna biblioteka Španije u saradnji sa Nacionalnom bibliotekom Portugala i Fondacijom José Saramago, upriličiće “Saramagovu radionicu”, bibliografsku i dokumentarnu izložbu koja prati životni i umjetnički lûk portugalskog nobelovca, polazeći od uvjerenja da veliki pisac “ne izranja iz ničega”. Bit je, naime, da se otkrije da je jedan književni opus ustvari tačka gdje se stiže nakon dugog puta obilježenog radom kroz čitanje, istraživanje, pisanje i opet pisanje. I namjera je da se taj trud stavi u žižu kroz tu izložbu, koja razotkriva nepoznate i neobjavljene aspekte Saramagovog stvaralačkog djelovanja.

Nasilje

Kao dijete, u više navrata je svjedočio izljevima nasilja o kojima priča u Malim uspomenama, s obzirom da su ga prizori pijanog oca koji zlostavlja majku zauvijek obilježili. Do te mjere da će godinama kasnije priznati: “Mnogo sam patio. Prijatelj mi je rekao da ga nisam morao ubaciti u knjigu iz poštovanja prema porodici, ali mislim da se treba poštovati ono što je dostojno poštovanja, a nasilje u porodici to sigurno nije. Tada je ono bilo normalno i bojim se da je i dalje tako.”

Demokratija

Saramago, koji je bio kandidat za gradonačelnika Lisabona u ime koalicije s Komunističkom partijom kao članicom, propitivao je u romanima poput Zapisa o pronicljivosti etičko zdravlje aktuelne partokratije. Tako je u intervjuu za El Cultural osudio činjenicu da “živimo u demokratiji koju je preotela ekonomska moć. Zar nisu upravo vlade odlučile da od prekarnog rada naprave nešto što će se pretvoriti u društvenu ‘normalnost’? Ili je ekonomska moć to nametnula cijelom društvu?”

Smrt

Bolujući već duže vrijeme od hronične leukemije, prisjeća se Pilar del Río u Intuición de la isla, Saramago je “odlazio korak po korak, bez dramatičnog opraštanja, tek ostavljajući pokoje upozorenje s vremena na vrijeme.” Konačno, 18. juna 2010, u njegov dom u Tíasu stigla je smrt, kao posljedica višestrukog zatajenja organa. “Sve je proteklo bez straha i boli”, piše Del Río. Godinu kasnije, 18. juna 2011, njegov pepeo rasut je u podnožju stogodišnje masline premještene iz njegovog rodnog sela i posađene u Campo das Cebolas, ispred Fondacije José Saramago u Casa dos Bicos u Lisabonu.

#prevodi

Šta ne razumijemo o fašizmu
O toleranciji bolesti
Problem s filantropijom
Le Guin: O piscima i slobodi
Novi globalni ekonomski lider
Turska u sukobu sa svima
Cohenov duh u eri Trumpa
Carver: Strah 
Sartre i čudo rođenja
Zagonetna veza korone i sna
Antibiblioteka Umberta Eca
Borges, Márquez, Cortázar
Klein: Nona Flora
Žene koje su promijenile nauku
Zaid: Budućnost knjige
Daft Punk prije epiloga
Vincentovo pismo Theu
Sandomir: Flory, Flory…
Potop i klimatska katastrofa
Roth: Zombi demokratija
Kako pomoći Ujgurima
Afganistan – istine i laži
Bolničke covid statistike
Fotograf za besmrtnost
#MeToo kod Medicija
Gurnah: Pisanje i mjesto
Snowden: Sve je super!
Online ili offline fanatici?
Butler: Rat je reket
Izazovi Edwarda O. Wilsona
Laviana: Zavesti urednika
Luque: Možemo biti optimisti
Vera Rubin i tamna materija
Simic: Svijetla strana Balkana
Klosterman: Devedesete

Žujo: Nurija Palata
Jakubović: Pripadanje
Pulig: Vrli Euro svijet