Od eksperimentalnih izvedbi tokom 1970-ih pa sve do instalacija virtualne stvarnosti (VR) po kojima je poznata u novije vrijeme, Laurie Anderson je bila utjecajna ličnost tokom svake decenije u kojoj je stvarala umjetnost.
“Hoće li biti zabavno?” To je kriterij koji Laurie Anderson primjenjuje kada razmišlja o prihvatanju novih projekata i poziva. Improviziranje sa Brianom Enom; razgovor o filozofiji sa piscem Timothyjem Mortonom; prihvatanje da bude rezidencijalni umjetnik u NASA-i; kreiranje zvučnog iskustva uz pomoć dronova i uz korištenje gitara njenog pokojnog supruga Lou Reeda u njujorškoj katedrali Svetog Ivana Evanđeliste; oslikavanje postorija mrtvačnice na Filmskom festivalu u Cannesu za VR instalaciju. Sve ovo je prošlo njen test.
A ako Andersonova misli da nešto neće biti zabavno? “Imam olovku kojom govorim ne”, kaže. „Pritisnete jedno dugme i imate 20 verzija riječi ne. Poklonio mi je prijatelj i rekao: ‘Ne možeš svemu reći da.’ A trenutno sam u velikim problemima jer jednostavno ima toliko stvari koje nisam završila.”
Navedena lista njenih kreativnih poduhvata zapravo je samo mali dio novijih radova Laurie Anderson. Riječi plodan autor i erudita se često koriste, ali 72-godišnja Njujorčanka, čiji radovi uključuju performanse, elektronsku muziku i multimedijalne projekte, utjelovljuje oba ova termina kao rijetko ko. Izraz renesansna žena, međutim, ne koristi se ni blizu tako često, ali Anderson zaslužuje i taj naziv. Teško je odlučiti s čim početi kada radite intervju sa Laurie Anderson jer se čini da je ona u neprestanom pokretu – izabrati jedan projekt ili samo jednu umjetničku formu pa se na to fokusirati ne bi bilo dovoljno ni za tek približno shvatanje obima njenog umjetničkog stvaralaštva.
Mnoge aktivnosti koje trenutno priprema (uključujući i retrospektivu njenih radova u Smithsonianovom muzeju Hirshhorn u Washingtonu sljedeće godine) mogu se vrlo brzo promijeniti sve dok u potpunosti ne sazriju za postavku. Anderson će također prvi put ići u Italiju da bi nastupila na Terraformi – eksperimentalnom i održivom muzičkom festivalu u Milanu. Kako joj uspijeva raditi toliko stvari na različitim mjestima i to, čini se, bez prestanka? “Previše je to stvari”, priznaje. „Uvijek razmišljam o tome koliko bih stvarno željela da ono na čemu radim postoji. Ne postoji? E sad će postojati! Ali, moram početi smanjivati.”
Sjedimo u sobi punoj knjiga u njenom višespratnom loftu u Tribeci – ugodnom ambijentu, namještenom ukusno a ipak nepretenciozno, u kom živi više od dvije decenije. Mali Will, njen voljeni granični terijer, uvijek joj se vrzma oko nogu. Na spratu ispod je njen studio. U drugoj sobi se nalaze 3D printeri, oprema i instrumenti – tabla s dugmadima, kablovima i prekidačima.
Hodnik je pun predmeta koji pokazuju raznovrsnost njenih interesovanja i neprekidnu znatiželju: skateboard (da, koristi ga!), klizaljke, sklopivi bicikl – još jedan bicikl s joga prostirkom u korpi na zadnjem točku. Njezin životni prostor u kom najviše boravi odiše zen minimalizmom, kao da Anderson (koja strastveno meditira) dijeli prostor samo s predmetima koji su joj neophodni i za nju imaju neku osobnu vrijednost, poput njenih igračaka Takashija Murakamija, ručno izrezbarene drvene stolice i meksičke deke koja služi kao prostirka.
Ti predmeti su odgovarajući odraz njene ličnosti: jednostavno i direktno, a opet šarmantno. U stanu ima predmeta koji su poput poklona koji se ostavljaju hramovima – najistaknutija je uokvirena fotografija Njegove Svetosti 14. Dalaj Lame, prekrivena komadom bijele svile. Na zidu je nekoliko fotografija Lou Reeda a postavljene su neupadljivo. Prilično je neobično (i krajnje emotivno) vidjeti kultne fotografije kultne rock zvijezde kontekstualizirane na jedan drugi način i postavljene kao porodične portrete voljene osobe.
Anderson se upravo vratila iz Cannesa gdje je postavila trodijelnu VR instalaciju zajedno sa svojim saradnikom Hsin-Chien Huangom: Aloft, Chalkroom (a verzije ove instalacije su trenutno postavljene u Muzeju savremene umjetnosti u Massachusettsu) i To The Moon (originalno se radi o narudžbi Muzeja moderne umjetnosti Louisiana u Danskoj), koje opisuju kao „poetski povezana i komplementarna djela“, pod zajedničkim naslovom Idi za svojim pogledom: Pad sa Snježne planine. Kad stavite VR opremu, nađete se u svijetu koji vas potpuno obuhvati i stimulira vaša čula, u kojem Andersonova na svoj jedinstveni način, koristeći se apstraktnim zvukovima, kratkim simboličnim prikazima i jezikom, ostavlja na vas zadivljujuć i neizbrisiv utisak. Taj vizualni i intelektualni doživljaj može se porediti s uzbuđenjem koje doživite pri vožnji rollercoasterom.
Kao oblik umjetnosti koji je još u nastanku, VR omogućava Andersonovoj da proširi svoj eksperimentalni opus kako bi prenijela ne inovacije nego emocije. „Volim [tehnologiju] kad mi treba, ali nisam osoba koja je posebno oduševljena tehnologijom. Ako će mi tehnologija pomoći da nešto napravim – super. Ako nešto radim samo da bih bila brza, onda bih mogla biti i negdje na nekom sajmu samo da bi testirala šta se sve može uraditi uz pomoć tehnologije – a koga to zanima?”, kaže. „Pritisnut ćete prekidač i desit će se nešto novo? Vau! To se događa svake sekunde, znate? Ne omalovažavam – mislim da je stvarno sjajno praviti inovacije koje su cool, ali učiniti ih neophodnim elementom svojih umjetničkih djela je nešto drugo. Daleko me više zanima napraviti nešto što… izaziva emocionalnu reakciju.”
Instalacija To The Moon (također je postavljena i na Art Baselu u Hong Kongu u martu) je Andersonovoj omogućila da prvi put uz pomoć VR „uspije napraviti nešto što zaista izaziva emocije“. “Bila sam vrlo ponosna”, kaže ona. „Nisam zapravo imala namjeru rasplakati veliki broj Danaca, ali to se desilo. Ljudi snažno reagiraju na ovo. A to mi baš puno znači jer je svijet postao strašno hladno mjesto. Jednostavno, znate, negostoljubivo mjesto.”
Katastrofe i nepravde u svijetu danas joj teško padaju. Jutarnje sate provodimo uglavnom u razgovoru o klimatskim promjenama, pravu na pobačaj, nasilju uz upotrebu vatrenog oružja i o rodnoj ravnopravnosti. “Vrlo, vrlo sam obeshrabrena količinom i stepenom mizoginije u ovoj zemlji”, kaže ona. “Ako postoji nešto što me muči najviše od svega, onda je vjerovatno to.”
Knjiga Nenaseljiva zemlja Davida Wallace-Wellsa također joj “ne izlazi iz glave”, kao i borba 16-godišnje klimatske aktivistice Grete Thunberg koju trenutno zove “jednim od mojih heroja”. To je inspiriralo da ponovi Obavještenja javnih službi s kojima je započela tokom 90-ih. “Tema je sigurno puno”, kaže ona. „Kad je Trump rekao da spol s kojim ste rođeni ostaje vaš spol do kraja života, pomislila sam: ko je on da mi to kaže? Moraš biti lud da to uređuješ zakonom. To me je jednostavno zaslijepilo poput reflektora i natjeralo me je da shvatim da su to dva dijametralno suprotna polazišta – na jednom kraju je sloboda, a na drugom smrt. I s njima se poigrava u javnim raspravama jer u raspravama o ovim pitanjima uvijek postoje dvije strane. Naprimjer, kad se govori o oružju: neki ga vide kao svoju slobodu, a neki kao smrt. Pobačaj: neki ljudi to vide kao svoju slobodu, neki kao smrt. Ali, naši stavovi o tim pitanjima su toliko radikalno suprotni da to polarizira ljude… I osjećam se nevjerovatno krivom zbog toga jer sam ja jedna od onih koji tamo viču: ‘U pravu sam! U pravu sam!’A svi mi moramo biti malo manje u pravu.”