foto: UNHCR

Čije interese zastupa UNHCR u Siriji?

Šef misije UNHCR-a Fillipo Grandi dao je skandalozne izjave tokom svoje najnovije posjete Siriji. U prvoj izjavi je otvoreno priznao da UNHCR koordinira aktivnosti sa režimom Bašara al Asada u vezi s povratkom interno raseljenih Sirijaca i stvaranjem uslova za povratak sirijskih izbjeglica iz inostranstva. U drugoj je otišao korak dalje jer je eksplicitno rekao kako vjeruje da će sirijski režim povratnicima osigurati bezbjednost.

Ove izjave objavljene su tokom sedmice u kojoj je sirijski režim, uz pomoć svojih ruskih saveznika, počinio još jedan masakr nad sirijskim civilima na sjeverozapadu zemlje. U gradu Ariha, raketnom paljbom napadnuta je pijaca, smještena odmah pored puta kojim je tog jutra veliki broj učenika išao u školu, a radi se o prometnom putu prema pijaci na kojoj stanovništvo kupuje hranu. Trinaest osoba je poginulo na licu mjesta, među njima i četvero djece i njihova učiteljica, dok je više njih ranjeno, neki od njih teško.

Istog dana Human Right Watch je objavio izvještaj u kojem se navodi nekoliko svjedočenja povratnika koji su govorili o prisilnim odvođenjima i nestancima, mučenju, proizvoljnom hapšenju i ubijanju onih koji su dovedeni u zabludu te su vjerovali u siguran povratak, ili onih koji jednostavno nisu imali drugog izbora zbog teških uslova života u raseljeništvu. Izvještaj je uslijedio nakon što je Amnesty International nedavno na sličan način pokušao dokumentovati situaciju, te nakon nekoliko izvještaja, koji otkrivaju stvarno stanje stvari, Sirijskog udruženja za dostojanstvo građana, Sirijske mreže za ljudska prava i drugih.

Kako je onda moguće da je Filippo Grandi prezentirao takve skandalozne tvrdnje, uz očigledno nepoštivanje povjerenog zadatka koji podrazumijeva da se treba brinuti o raseljenim Sirijcima – ljudima koje UNHCR treba da štiti i podržava? Da stavimo stvari u perspektivu, zamislite da se nekadašnja šefica UNHCR-a Sadako Ogata sastaje sa Radovanom Karadžićem u augustu 1995. godine, u vrijeme kad su snage bosanskih Srba počinile zloglasni masakr na sarajevskoj pijaci Markale, i izdaje saopštenje kako s Karadžićem koordinira povratak raseljenih Bošnjaka i kako njegove snage treba da im garantiraju sigurnost. Naravno, to je nemoguće zamisliti, s obzirom da je međunarodna zajednica na taj masakr odgovorila bombardovanjem snaga bosanskih Srba, što ih je na kraju primoralo da potpišu Dejtonski mirovni sporazum.

Nemamo nikakvih iluzija u pogledu spremnosti međunarodne zajednice da reagira na sličan način i zaštiti i pomogne Sirijcima koji su izloženi zločinima Asadovog režima. Niti je ovo prvi put da UNHCR očigledno nije ispunio svoju dužnost i da sirijskim izbjeglicama nije dao tačne informacije o onom što ih čeka ako se vrate u područja koja Asad drži pod svojom kontrolom. Više puta smo upozoravali na takve propuste.

Još smo u martu 2019. godine izvještavali o UNHCR-ovim obmanjujućim navodima o broju povratnika koji su imali za cilj da prikriju tadašnje raseljavanje koje je podsticao sirijski režim. U novembru 2019. godine objavili smo informacije koje dokumentiraju kako UNHCR ne djeluje u skladu sa strategijama koje je sam definirao ili sa svojom obavezom da se na različite načine brine o raseljenim Sirijcima, što uključuje i sljedeće propuste ove organizacije:

  • Propust UNHCR-a da se na odgovarajući način angažira i sarađuje sa raseljenim osobama iz Sirije prilikom definiranja strategije povratka, referentnih podataka i programa zaštite;
  • Znatno izmijenjeni referentni podaci u pogledu pružanja zaštite i izmjena strategije povratka, što je učinjeno bez konsultacija, bez dokaza o opravdanosti takvih poteza i bez razumnog objašnjenja u pogledu načina na koji smanjivanje referentnih podataka donosi korist raseljenim Sirijcima;
  • Propust UNHCR-a da naglasi postojanje ograničenja i navede zabrinjavajuće podatke u pogledu pružanja zaštite i druge nedostatke u smislu pristupa i prostora za djelovanje političkih aktera i aktera iz drugih država kako bi im se omogućilo da raspolažu potrebnim informacijama o situaciji u kojoj se nalaze povratnici i politike;
  • Propust UNHCR-a da potencijalnim povratnicima dostavi tačne i pravovremene informacije o situaciji, problemu sigurnosti i ograničenom pristupu, a budući da su na osnovu takvih netačnih informacija neki povratnici odlučili da se vrate, takav povratak ne može se smatrati dobrovoljnim;
  • Nedovoljno jasna komunikacija, omogućavanje povratka usprkos postojećim nepovoljnim uvjetima i predlaganje projekata koji podstiču preuranjeni povratak u okruženje u kojem nije razumno očekivati da će povratnicima biti pružena odgovarajuća zaštita.

Sasvim smo svjesni da se UNHCR i druge UN agencije moraju “pridržavati propisa” kako bi nastavile djelovati na područjima koja su pod kontrolom sirijskog režima. Spremamo se objaviti izvještaj koje objedinjuje intervjue nekih 40-ak sadašnjih ili bivših zaposlenika UN-ovih agencija, te međunarodnih i sirijskih organizacija koji rade u područjima pod Asadovom kontrolom. Većina je potvrdila da sirijski režim u izvjesnoj mjeri kontrolira njihov rad tako što imenuje svoje ljude na pozicije u ovim organizacijama i na taj način utječe na odluke koje se donose o korisnicima, lokacijama i načinu na koji se vrši raspodjela pomoći, te kako se na taj način osigurava da ove organizacije ne izvještavaju o slučajevima korupcije i intervencijama režima.

Međutim, najnovije izjave šefa UNHCR-a Filippa Grandija idu korak dalje u odnosu na prethodni propust da se sirijskim izbjeglicama i međunarodnoj zajednici pruže informacije o stvarnoj situaciji u područjima Sirije pod kontrolom Asada, ili u odnosu na njegovo priznanje da UNHCR nema pristup velikoj većini povratnika, uključujući i zatočeničke logore u koje su odvođeni povratnici iz Rukbana i drugih mjesta, od kojih neki nikada više nisu viđeni. Ove najnovije izjave idu korak dalje od Grandijevog propusta da spomene prisilna odvođenja i nestanke koji se i danas dešavaju, proizvoljna hapšenja i prisilnu regrutaciju u Istočnoj Ghouti tokom njegove posljednje posjete tom području.

Dakle, postavlja se pitanje: čemu je služila Grandijeva priča o koordinaciji sa sirijskim režimom u vezi povratka lica raseljenih unutar Sirije i stvaranja uvjeta za povratak izbjeglica iz inostranstva, odnosno njegova tvrdnja da je “vlada” ta koja bi trebala “garantirati bezbjednost” povratnicima? Šta je pokušavao postići? Čijim interesima služe takve izjave?

Sigurno ne interesima 13 miliona raseljenih Sirijaca. Grandijeve riječi nam djeluju kao prvi pokušaj u nastojanjima da se normalizira Asadov režim, što su nastojanja koja užasavaju raseljene Sirijce.

Svjesni smo da većina onih koji donose odluke, opijeni navodnom dominantnom ulogom koju realpolitika ima nad pravdom i pravima, može lako ignorirati užas i šok miliona Sirijaca. Međutim, moramo postaviti pitanje: što misle da će postići oni koji smatraju da je normaliziranje Asada rješenje za sirijsku noćnu moru? Mogu li doista zamisliti scenarij u kojem se 13 miliona raseljenih Sirijaca, ili čak manje od polovine tog broja, nekih 6 miliona, vraća u područja pod Asadovom kontrolom gdje im “vlada” koja ih je mučila, neselektivno granatirala, gađala ih hemijskim oružjem, koja nastavlja držati u pritvoru i mučiti desetine hiljada nevinih, skrnaviti čak i njihove grobove, treba “garantirati sigurnost”? Zar ne vide na primjeru Darae kako sirijski režim i danas postupa s onima za koje smatra da mu nisu lojalni? Zar stvarno misle da to neće dovesti do još jednog ogromnog izbjegličkog vala i daljnjeg krvoprolića? Ili, prihvataju li zapravo konačno Asadov koncept “korisne i homogene Sirije”, gdje će raseljavanje 13 miliona Sirijaca, većine stanovništva ove zemlje, postati trajna kategorija?

Iskreno se nadamo da neće, i nastavit ćemo raditi na tome da svi oni koji donose odluke budu svjesni pogubnih posljedica takvog načina razmišljanja. Jedini mogući razgovor o sigurnom, dobrovoljnom i dostojanstvenom povratku je onaj koji dolazi nakon što sigurno okruženje definiraju sami Sirijci i nakon što se ono uspostavi u cijeloj Siriji, uz snažne i čvrste međunarodne garancije. To su naša neotuđiva prava kojih se nikada nećemo odreći. To je ujedno i jedini način za postojanje nade o nekoj vrsti trajnog mira i stabilnosti u Siriji. Sve ostalo je otrovna iluzija koja će nas sve proganjati još desetljećima.

A što se tiče ideje da sirijski režim treba “garantirati sigurnost” svim Sirijcima, koju promovira Grandi, cijeli svijet je prije nekoliko dana u Arihi mogao vidjeti koliko je ta ideja održiva. Ovaj režim je svojim kriminalnim radnjama smanjio broj Sirijaca kojima treba garantirati sigurnost za trinaest osoba, uključujući i četvero djece. Tako će i nastaviti, ukoliko mu se dozvoli. To je strašna istina koju ne mogu prikriti ušminkani video prilozi o “toplim ljudskim pričama” niti isprazni slogani.

#prevodi

Šta ne razumijemo o fašizmu
O toleranciji bolesti
Problem s filantropijom
Novi globalni ekonomski lider
Turska u sukobu sa svima
Cohenov duh u eri Trumpa
Carver: Strah 
Sartre i čudo rođenja
Zagonetna veza korone i sna
Antibiblioteka Umberta Eca
Borges, Márquez, Cortázar
Klein: Nona Flora
Žene koje su promijenile nauku
Zaid: Budućnost knjige
Daft Punk prije epiloga
Vincentovo pismo Theu
Sandomir: Flory, Flory…
Potop i klimatska katastrofa
Roth: Zombi demokratija
Kako pomoći Ujgurima
Afganistan – istine i laži
Bolničke covid statistike
Fotograf za besmrtnost
#MeToo kod Medicija
Gurnah: Pisanje i mjesto
Snowden: Sve je super!
Online ili offline fanatici?
Butler: Rat je reket
Izazovi Edwarda O. Wilsona
Laviana: Zavesti urednika
Luque: Možemo biti optimisti
Vera Rubin i tamna materija
Simic: Svijetla strana Balkana
Klosterman: Devedesete